NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Na krilima Pokrajine

Nacrti ustava takmiče se u davanju što većih nadležnosti budućim regionima. Problem je što, osim u Vojvodini, te nadležnosti niko ne traži

      Na ekspertskoj konferenciji povodom novog ustava Srbije, koju je u Centru “Sava” organizovao Centar za liberalno-demokratske studije (CLDS), rasprava se rasplamsala tek u sedmom satu konferencije, kada je otvorena tema o decentralizaciji i regionalizaciji i kada je predsedik SRJ Vojislav Koštunica već davno bio otišao.
       Tema razmatranja bila su četiri ustavna predloga: Beogradskog centra za ljudska prava, profesora Pavla Nikolića, DSS-a i Foruma Iuris. Praktično, nijedan ne dovodi u pitanje nasušnu potrebu decentralizacije, pa su se uglavnom ispunila očekivanja onih koji su smatrali da će pitanje teritorijalne organizacije biti srž ustavne debate. Regionalizam je u modi, decentralizacija, jedan od postulata modernih društava i jedno od svetih pravila, glasi da država treba da se organizuje tako da se odluke donose na onom nivou na kome će njihov efekat biti najveći.
       Najdalje je u tome otišao predlog Foruma Iuris iz Novog Sada koji u svome predlogu vidi Srbiju kao federalnu zajednicu. Polazeći od projektovanog položaja Vojvodine kao teritorijalne jedinice sa velikim ovlašćenjima i sopstvenim ustavom, vojvođanski eksperti dopuštaju isti takav status i za druge delove Srbije koji to zatraže i budu sposobni da ostvare.
       Predlog regionalizacije koji u projektu svoga ustava zastupa DSS u stvari je pritajeni strah od asimetričnosti koja bi u nekom trenutku mogla da dovede do osamostaljivanja, pa tako DSS preporučuje šest ravnopravnih regiona koji nisu teritorijalno određeni nego samo naznačeni po svojim “glavnim gradovima”. Postoje mišljenja da je ovaj broj određen potrebom da ovi regioni po svojim kapacitetima i veličinom održavaju ravnotežu sa Vojvodinom.
       Takvo je mišljenje na konferenciji u SC izneo Đorđe Vukadinović, da “četiri-pet ‘megaregiona’ koji se predlažu, zapravo su politička protivmera da bi se veštački postigla simetričnost i nekim delovima Srbije se tako natura samostalnost”, kaže Vukadinović, nazvavši “ideološkom floskulom” priču o vekovnoj težnji Vojvodine za autonomijom. Osim toga, smatra Vukadinović, neoprezna regionalizacija dovela bi do toga da se posle nekog vremena stvori takav odnos snaga u Srbiji da bi de fakto postojala “dvočlana federacija” - Vojvodina i ostatak Srbije.
      
       Heterogena Vojvodina
       Cifru od šest pokrajina preporučuje i Beogradski centar za ljudska prava, s tim da, opciono, dopušta i da se, uz Vojvodinu, broj i granice regiona naknadno utvrde.
       Predlog Pavla Nikolića zasnovan je na konceptu regionalizacije akademika Miodraga Jovičića. Prema ovom predlogu ustava, Srbija je kraljevina, pa to određuje i mnoga druga rešenja, ali ne i ona koja se tiču regionalizacije.
       Rasprava u Centru “Sava” protekla je kao manje ili više pritajena polemika sa zastupnicima stava o velikim nadležnostima koje treba da ima Vojvodina. Đorđe Vukadinović je jasno i glasno rekao da smatra kako iza ovakvih stavova stoje interesi nekih “javnih i intelektualnih grupa” u Novom Sadu.
       Slobodan Samardžić je, što su i ostali prihvatili, zapazio da rezultati poslednjih nekoliko izbora ne osnažuju uverenje da građani Vojvodine zahtevaju veliku autonomiju koja je, kako predviđa predlog Foruma Iuris, krunisana Ustavom kao najvišim aktom. Samardžić je ciljao na to da birači Vojislava Koštunice u Vojvodini, a naročito Vojislava Šešelja, bez ikakve sumnje visoko cene toplinu bratskog zagrljaja sa ostatkom Republike i ne smatraju umesnim preterano insistiranje na pokrajinskoj samosvojnosti, ili se čak tome protive.
       Podržavajući tezu da je i sama Vojvodina heterogena u ovom opredeljivanju, Đuro Kovačević je skrenuo pažnju da se na ovo pitanje “može gledati i iz Subotice”, ciljajući svakako na to da u tom gradu često sa podozrenjem gledaju na zahteve za vojvođansku autonomiju jer “ne žele da Beograd zamene Novim Sadom”.
       U suštini, sličan je i stav Zorana Lončara (koji je, ne jedini, osetio potrebu da se legitimiše kao neko ko dolazi iz Vojvodine) da se “decentralizacija ne završava u regionima”, što, primenjeno na situaciju, treba razumeti tako da u regionalizaciji nije glavna stvar to da Vojvodina ili bilo ko dobije autonomiju, već da se ostvarivanje nekih prava na najbolji mogući način približi građanima.
       Regionalizacija je potrebna Srbiji da bi se ova demokratizovala, ali spuštanje vlasti na niže nivoe nije samo po sebi demokratija, upozorio je Zoran Avramović, otvoreno rekavši da je Srbija uvek imala jaku centralističku tradiciju, a da je pri tome sklona parohijalizmu, te da regionalizacija može da uveća konflikte i partikularne interese.
       “Naravno da će biti konflikata, ali ne vidim da će ih u centralizovanoj državi biti manje”, odgovorila je Marijana Pajvančić, braneći “novosadski” koncept ustavnog rešenja. Ovaj argument sastoji se u tome da je decentralizovana država dobar okvir za razrešavanje konflikata koji bi i inače postojali. Problem regionalizacije Srbije je očito najviše u tome što mora da pomiri dve oprečne situacije - onu koja postoji u Vojvodini, sa opravdanim (ali, po svemu sudeći, preteranim) zahtevima za teritorijalnu autonomiju, i situaciju u Srbiji u kojoj se još nije oglasio nijedan interesent za ideju zvanu regionalizacija.
      
       Simetrija i asimetrija
       Pitanje teritorijalne autonomije prenosi se i na oblast organizacije vlasti. Dominira vizija dvodomne skupštine, sa većem građana kao donjim domom i većem regiona-pokrajina (gornji dom). Osim Pavla Nikolića, svi ostali predlozi zastupaju ovakvo rešenje.
       Međutim, Demokratska stranka (čiji predlog još nije u potpunosti obelodanjen), pomalo neočekivano, zastupa koncept jednodomnog parlamenta. Ne dovodeći u pitanje koncepciju decentralizacije, ova partija u svom “inicijalnom papiru” kako kaže Zoran Lutovac, koji u DS koordiniše napore na predlogu ustavnih rešenja, predlaže “funkcionalnu i asimetričnu” autonomiju dveju pokrajina - Vojvodine i Kosova i Metohije, koje bi imale zakonodavnu i izvršnu ali ne i sudsku vlast. Pokrajine bi imale i finansijsku autonomiju. Za ostali deo Srbije bi se predvidela regionalna organizacija sa svojim nadležnostima, s tim da bi ustav utvrdio uslove i proceduru njihovog formiranja. “Nema potrebe da se prave regioni samo simetrije radi”, kaže Zoran Lutovac, naznačujući da DS smatra da su ovlašćenja regiona jedno, a broj skupštinskih domova nešto drugo. “Dvodomni parlamenti su predviđeni uglavnom za federalne države”, kaže.
       Imajući u vidu iskustva teritorijalne reorganizacije u Poljskoj i Češkoj, gde je bila potrebna gotovo decenija da se ta stvar sprovede u delo, Ilija Vujačić, profesor političkih nauka, govoreći za NIN, smatra da bi bilo pogrešno ustavom utvrđivati broj regionalnih jedinica i njihove granice, pa čak i nadležnosti, već da sada treba samo načelno ustanoviti da je Srbija decentralizovana i regionalizovana država. Sve to tim pre, kaže Vujačić, što je naša zemlja nacionalno heterogenija i od Poljske i od Češke a politička situacija takva da nema mogućnosti za brz konsenzus.
       “Regioni treba da nastanu udruživanjem opština koje procene da za to imaju interes. To je proces koji zahteva izvesno vreme i ne može se oročavati na period od, recimo, godinu dana, kako to čine neki od predloženih ustavnih koncepata”, kaže Vujačić, koji je na savetovanju CLDS-a bio referent na temu regionalne organizacije pa je najupućeniji u celinu onoga čime se bave ustavni predlozi.
       Interesantno je da Vujačić dopušta i mogućnost da neke opštine jednostavno ne pronađu svoj interes u regionalnom udruživanju te i takvu odluku vidi kao legitimnu, a na regione se ne bi vršio pritisak da prihvate više nadležnosti nego što im to odgovara. To, dakle, podrazumeva njihovu “asimetričnost”.
       Ne možemo u ovom času ni pretpostaviti kako bi izgledali ti novi regioni, formirani “odozdo”. Lako je zamisliti, kažu NIN-ovi sagovornici, da bi se, možda, Kovin radije udružio sa Smederevom, koje mu je bliže od Pančeva, a Sremci se udruže sa Mačvanima radije nego sa Bačvanima. Takva rešenja bi bila sasvim u duhu decentralizacije, a jasno je da bi u takvom slučaju posledica bilo i to da bi svaka ideja o vojvođanskoj samosvojnosti, ovakvoj ili onakvoj, bila obesmišljena. U sve ovo treba uklopiti i težnje manjina da se teritorijalno organizuju kako same nalaze za shodno - tamo gde su u većini - što bi doprinelo njihovoj lojalnosti prema državi u kojoj žive. Pošto u prvo vreme ne bi bilo regiona, jasno je i da parlament ne bi mogao biti drugačiji nego jednodoman, ali bi se sve to promenilo nakon što posle određenog broja godina regioni budu konačno definisani shodno volji iskazanoj u opštinama, smatra Vujačić, ističući da kazuje samo svoje lično mišljenje.
       Odnos prema manjinama utiče na pitanje određenja države: da li je ona država Srba ili država građana? Paradoksalno, ispostavilo se da definicija Srbije kao države građana nije nužno u interesu manjina. “Ne možemo i da proglasimo građansku državu i da proklamujemo zaštitu manjina”, rekao je Vojin Dimitrijević, pošto su, je li, u takvoj državi svi kao građani podjednako zaštićeni te neki ne mogu biti zaštićeniji. Dimitrijević je rekao da je ohrabren stavom Vojislava Koštunice koji je rekao da je dovoljno već to što se “Srbija zove Srbija” te da dalje nacionalne naznake nisu važne.
       Ipak, rasprostranjeno je bilo mišljenje da bi Srbe trebalo nekako naznačiti u ustavu. Svetozar Stojanović je sugerisao rešenje “država srpskih i ostalih građana”, dopuštajući za manjine sva prava “uključujući i pozitivnu diskriminaciju”. Stojanović je podsetio da grb, zastava i uopšte državne insignije, kao i državni praznici, “dolaze iz jedne tradicije” te da bi čak bilo licemerno prećutkivati tu notornu stvar.
      
       Dnevna politika
       Najveća prepreka donošenju novog ustava - u tome su složni apsolutno svi čija imena se mogu pročitati u ovom tekstu - jeste zatrovana politička situacija u Srbiji.
       Pitanje ovlašćenja predsednika države, odnosno parlamenta tumači se kao izraz dnevnopolitičkih interesa. Naime, DS preporučuje “racionalizovani parlamentarizam - ojačanu ulogu parlamenta i vlade i predsednika države koji bi se birao u parlamentu”, dok DSS, i ne samo on, smatra da predsednika treba dobiti na neposrednim izborima jer bi tako imao “izvorni autoritet i legitimitet”, karakterišući takvo rešenje kao “polupredsednički sistem”.
       Zoran Vacić, predsednik CLDS-a, govoreći za NIN, zalaganje DS za jaku vladu i slabog predsednika i jednodomnu skupštinu vidi kao refleks aktuelne političke situacije, a ne kao izraz ozbiljnog razmišljanja o strateškim pitanjima. Ako bi se predsednik birao u parlamentu, smatra, to bi onda trebalo da bude čak četvoropetinskom većinom i sa (bar) sedmogodišnjim mandatom, što znači da ne bi mogao da bude stranačka ličnost, a takvog nemamo, kaže Vacić.
      
       Kriza parlamenta
       Iako maksimalno ispolitizovano, pitanje odnosa šefa države i vlade za Vladana Kutlešića ima i veliki teorijski značaj. Kutlešić političku ravnotežu traži u balansu predsednika države i predsednika vlade kao dvaju ogranaka izvršne vlasti, pa se, shodno tome, založio za “bikefalnu izvršnu vlast sa neprotokolarnim šefom države”, navodeći loše primere modernih društava u kojima se parlament kao korektiv vlade sve više gubi. Ilustracija takvog slučaja je Velika Britanija u kojoj “od početka drugog mandata Margaret Tačer zemljom vlada premijer sa nekoliko savetnika”, smatra Kutlešić.
       Pitanje ovlašćenja šefa države i način njegovog izbora se pokazuje kao najpolitizovanije pitanje u kontekstu novog ustava. Na pitanje može li se zamisliti neko kompromisno hibridno rešenje sa, na primer, jednodomnom skupštinom (DS) i neposrednim izborom predsednika, Zoran Lutovac kaže da je to moguće i da je realno da se sve reši u političkom dijalogu, što, dakle, isključuje “teorijski čista” rešenja. Politika dominira nad strukom, zaključak je i političara i stručnjaka. Koliko i u ekspertskim razgovorima ume da bude zapreten žar politike, vidi se i iz izjave Slobodana Samardžića, inače savetnika Vojislava Koštunice, koji je, objašnjavajući značaj autaritativnog predsednika u našim nestabilnim prilikama, rekao da na političkoj sceni imamo “samo dve političke stranke sa realnim uticajem među biračima - to su DSS i SRS”. Replicirala mu je Marijana Pajvančić rekavši “da se slaže da nam je politička scena neisprofilisana, ali da profilisanju neće doprineti neposredni predsednički izbori već nekoliko izbornih ciklusa na kojima će građani imati priliku da se opredele ZA”.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu