NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nema rata bez kamera

Đenovljanin koga je Džordž Buš poslao na Balkan, za NIN objašnjava da se danas ratovi vode da bi se ubedilo a ne pobedilo, seća se da mu je Radovan Karadžić izgledao kao Deda Mraz i hvali se time što je počeo da psuje na srpskom

      Enija Remondina bismo verovatno i na prvi pogled identifikovali kao pisca. Ali, ako znamo da se knjiga zove “Televizija ide u rat”, a da je pisac proteklu deceniju proveo po ratištima (od nama dalekih zalivskih, kurdistanskih i avganistanskih bojišta, do vrlo nam bliskih ratnih sukoba diljem bivše Jugoslavije), teško bismo ga prepoznali u liku ovog onižeg, simpatičnog i šalama sklonog Italijana. Novinarsku karijeru počeo je u rodnoj Đenovi a posle dokazivanja u lokalnom listu “Ligurije” i regionalnom RAI-ju prelazi na Italijansku državnu televiziju, gde je na sebe skrenuo pažnju reportažama o terorizmu “Crvenih brigada” kao i intervjuima sa masonima, mafijaškim bosovima i vodećim kriminalcima. Na naše prostore dolazi 1992. godine, kada njegovoj “skvadri” “Sampdoriji” to nije bilo dozvoljeno (“Crvena zvezda” je od UEFA bila primorana da “zbog rata u okolini” kao domaćin igra u Bugarskoj).
       - Žao mi je što “Sampdorija” nije gostovala u Beogradu. Iz ove perspektive sigurno bih im savetovao da dođu. Ali tada mi o Jugoslaviji nismo znali mnogo. Znali smo da je to jedna napredna socijalistička zemlja, koja ima lepe plaže i lepe žene. I to je gotovo sve.
      
       Kako ste došli na Balkan?
       - Po kazni. Baveći se istraživačkim novinarstvom u RAI-ju otkrio sam vezu između masonske lože P2 i američke obaveštajne službe (CIA). Time sam mnogo naljutio tadašnjeg predsednika Italije Kosigu, premijera Andreotija ali i Amerikance sa Džordžom Bušom Starijim na čelu. Zbog konstantnih pritisaka iz SAD, urednik dnevnika RAI-ja TG1 je smenjen a ja sam poslat u egzil.
      
       Po dolasku u Sarajevo, u zimu 1992, ubrzo ste imali “vatreno krštenje”. Zadesili ste se usred pucnjave na “ničijoj zemlji”?
       - To je bio način da u sekundi otkrijem šta je rat i to bez ikakvih ideoloških, istorijskih ili kulturnih trikova. Ja ni do današnjeg dana nisam saznao ko je pucao na nas, ko mi je ranio kolegu ali sam shvatio nešto mnogo bitnije. Surovi ratni moto da ako nekog ubiješ - dobijaš!
      
       Jeste li pripremili sebe na ono što vas je očekivalo?
       - Ja sam tada praktično otkrio da još postoje ratovi. Mislio sam da su sa Drugim svetskim ratom ratovi završeni. Kao građaninu sveta problem mi je bio da shvatim da se političko-diplomatski problemi još rešavaju oružjem. To sam veoma teško prihvatio.
      
       Vaša knjiga zove se “Televizija ide u rat”. Koliko je televizija bitno oružje u ratu?
       - Rat bez televizije praktično više ne postoji. Ako želiš da izbegeneš da neki rat izgleda kao rat, dovoljno je samo da se pobrineš da okolo nema televizijskih kamera. Jer danas se ratovi vode da bi se ubedilo, a ne pobedilo. Ratovi oko teritorija pripadaju prošlosti; sada imamo ratove za tržišta, prirodne resurse, kulturne uticaje.
      
       Kako televizija prenosi rat?
       - Crno-belo. Ratu su potrebni dobri i zli bez sivih nijansi koji izazivaju sumnju. Samo sredstvo, naravno, ne uskraćuje sivu boju ali političke i vojne strukture to ne dozvoljavaju.
      
       Može li onda ratni reporter biti neutralan, može li biti samo posmatrač a ne i učesnik?
       - Kada ste u ratu, vi vidite samo jedan mali deo toga i to, naravno, emotivno primate, kao i oni ljudi među kojima ste. Recimo, u opsadi Sarajeva ja sam imao iste probleme i strahove kao i svi koji su tamo bili i naravno da sam o tome i izveštavao. Kada sam shvatio da mi se događa da prenosim samo jednu stranu, odlazio sam na Pale i u Banjaluku. Objektivnosti, dakle, u ratu nema ali mislim da se može biti pošten. Srećan sam što mislim da mogu da kažem kako sam uvek nastojao da budem pošten.
      
       NIN je nedavno preneo predavanje Džejmija Šeja na Djuk univerzitetu, u kojem bivši glasnogovornik NATO-a govori da vlade moraju hraniti zver (čitaj medije) jer shonj must go on.
       - Ali i mediji bi trebalo da znaju da je njihov zadatak da hrane jednu drugu zver - javno mnjenje.
      
       U tom smislu, mogu li ratni reporteri izbeći podvale?
       - Nije uvek slučaj da se može izbeći. Međutim, treba znati i to da istina jednog pojedinca ne može da sruši opštu već formiranu tzv.istinu. Ja, recimo, nikad nisam progutao predstavu o Račku ali ta moja priča o Račku nije promenila stvar i Račak je ostao presudan momenat koji je izazvao bombardovanje Jugoslavije.
      
       Kristijan Amanpur sa Si-En-Ena više puta je ponosno izjavljivala kako je ona zaslužna za američku intervenciju na Kosovu kao i za bombardovanje Republike Srpske?
       - Ona je to prilično prepotentno izjavila. Ako znamo da je ona bila samo službenik jednog sredstva, koje je služilo kao sredstvo određenim političkim strukturama, jasno je da ona nije izazvala bombardovanje. Ona je bila samo jedan obični majordom.
      
       Koliki je, onda, zapravo uticaj ratnog reportera i koliko se mišljenje italijanske publike o događajima na ovim prostorima oblikovalo po vašim izveštajima?
       - Sumnjam da novinar može imati toliko moći da zaustavi rat. Najviše što može, jeste da svojim izveštajima ubacuje delove istine koji svi zajedno čine tu opštu istinu. Što se mene lično tiče, smatram da sam svojim izveštajima iz Beograda, Bosne, sa Kosova, uspeo da pojasnim italijanskoj publici da svet nije ni crn ni beo, kakvog su ga neki prikazivali.
      
       Radeći svoj posao dolazili ste u kontakt sa mnogim kontroverznim ljudima. Upoznali ste Karadžića, Mladića, Arkana. Kakav su oni utisak ostavili na vas?
       - Karadžića sam upoznao na Palama, mislim da je bio Božić. Očešljan, onako na svoj način, sa snegom koji mu je prekrio kosu, meni je izgledao kao Deda Mraz. Međutim, ja sam još u prethodnom poslu kada sam sarađivao sa organizatorima ubistava, mafijašima, ubicama, shvatio da niko nema lice ubice. Svi su oni voleli i decu i životinje i da se šale i smeju. Zato, smatram da svakome treba suditi samo na osnovu poznatih istorijskih činjenica.
      
       Kako biste ocenili izveštavanje srpske televizije u poslednjih 10 godina?
       - Državna televizija Srbije bila je odraz nekoga ko je bio na vlasti. Tu su se političari ponašali kao vlasnici i osnovna greška koju su pravili je ta da su vesti isključivo usmeravali isključivo ka unutra, a ne i spolja. Uostalom, to je i tipično za nedemokratske režime.
      
       Da li je to jedan od uzroka poraza Srba?
       - Svakako da je to uticalo u najvećoj mogućoj meri.
      
       Kako je Italijanu Eniju Remondiniju bilo živeti i raditi u Beogradu za vreme bombardovanja Jugoslavije u kojem je učestvovala i njegova zemlja?
       - Odnos prema meni bio je fantastičan. Čak sam često dospevao u čudnu situaciju da obični ljudi pokušavaju da iznađu opravdanje za moju zemlju i njeno učešće u bombardovanju. Takođe, profesionalno gledajući, nismo imali nikakvih posebnih ograničenja, čak smo imali i neke prednosti. Ne znam zaista čime smo to zaslužili, možda time što smo već dugo prisutni na ovim prostorima ili možda što je naša ambasada, uz grčku, jedina ostala da radi i za vreme bombardovanja.
      
       Posle 10 godina, u ratu, zapisali ste: čovek ili postane nepopravljiv cinik ili poludi. Deset godina ratova je iza vas.
       - Ako već moram da biram, onda ovo drugo.
      
       Već pet godina živite na relaciji Beograd-Rim! Jeste li već počeli pomalo da se osećate Beograđaninom?
       - Kako da ne, pa počeo sam da psujem na srpskom. Šalu na stranu, kada god sam se vraćao sa velikih putovanja (Avganistan, Irak, Turska), naravno da sam jurio kući da zagrlim porodicu, ali tek kad bih se vratio u Beograd i legao u krevet, bio bih potpuno opušten jer sam znao da sam tada zaista kod svoje kuće.
      
       GORISLAV PAPIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu