NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Onaj koji poznaje zlo

Nesumnjivo vodeća ličnost među mlađim holivudskim glumcima, junak filma “Mrtav čovek hoda” nije zaboravio tragediju svog oca koji se svojevremeno nalazio na Makartijevoj crnoj listi. Jer - kao psihološki fenomen, makartizam je sudbina, večno vraćanje istog u politici

      Šon Pen je, dakle, boravio u Bagdadu tri dana kao principijelni protivnik najavljene Buš-Blerove vojne intervencije protiv iračkog režima.
       Nije njemu toliko do Iraka. Više je zabrinut za SAD: “Ja sam građanin te zemlje - rekao je Pen - i sve što ona čini, radi to i u moje ime!” Tome je dodao: “Ako će moje ruke već biti okrvavljene, ne želim da ćutim.” Zato je platio 56 000 dolara Vašington postu da objavi njegovo otvoreno pismo predsedniku, čije razlikovanje dobra i zla smatra izrazom nekontrolisanog gneva i “jednodimenzionalne pameti”: “Molim Vas, spasite Ameriku radije nego da iskoristite svoje pravo i izložite je sramoti i užasu!”
       Tako se Pen, još pre svoje posete Bagdadu, pridružio onim svojim sugrađanima koji se javno protive ratu pod pozicionim sloganom “Ne u naše ime”. Među 4 000 drugih (od kojih su neki već uhapšeni zbog javnog demonstriranja mirovne inicijative), nalaze se i romanopisac Gor Vidal, te mnoge holivudske veličine - Oliver Stoun, Barbra Strejsend, Kim Besindžer, Mija Farou, Martin Šin, Suzan Sarandon, Tim Robins, Deni Glover i, opet, posle trideset godina, Džejn Fonda. Legenda američke kinematografije, glumac i reditelj Robert Redford takođe. On je, priča se, platio troškove da se u Njujork tajmsu i Los Anđeles tajmsu objave izjave protestnih aktivista, duboko zabrinutih nad (navodnim) patriotizmom Džordža Buša. Holivud na taj način ponovo uzvraća udarac administraciji, kao što je to činio u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog veka ili, ponovo, u godinama oko 1950, koje će u američkoj istoriji ostati zabeležene po sramnoj epizodi Makartijevog lova na (crvene) veštice.
      
       U krevetu sa Madonom
       Šon je genetski predodređen da u ovoj borbi ponese barjak. On je tek sada otkrio jedan nepoznati porodični detalj: njegov otac, filmski reditelj i televizijski producent Leo Pen našao se pedesetih godina na holivudskoj crnoj listi zato što je odbio da svedoči protiv svojih kolega, navodnih komunista i sovjetskih špijuna.
       S druge strane, postoji još jedan bitan razlog holivudskog suprotstavljanja: administracija Džordža Buša je, posle užasnog 11. septembra 2001. godine, pokušala da iznova uvede cenzuru u filmsku i televizijsku produkciju, pa su premijere mnogih filmova na temu terorizma i sa eksplicitnim scenama razaranja odložene (Tihi Amerikanac Filipa Nojsa), snimanje drugih je prekinuto, a neki su bioskopi brzopleto zatvoreni. To je, međutim, kratko trajalo. Švarceneger i ostali snagatori brzo su ponovo došli na svoje. Sam Šon Pen je jedan od reditelja francuskog omnibusa 11.9.01. čija je tema razaranje bliznakinja STC-a u Njujorku. Film će uskoro biti prikazan u Americi. Od smrti Holivuda za sada je samo - malo morgen!
       Je li to pobeda? Ne zna se još. Ono što je u ovom trenutku poznato jeste da je Šon Pen u novinskim komentarima poneo epitet nove Hanoj Džejn, što je prepoznatljiva aluzija na posetu Džejn Fonde Hanoju 1972. godine, kada je vijetnamska (ratna) ekspedicija bila još daleko od svog fijaska. Njemu lično nije baš do toga. Više je, kaže, “zabrinut za sudbinu osamnaestogodišnjeg regruta koji će patriotski krenuti na Irak i vratiti se kući u limenom sanduku, mrtav”. Zato Šon nije mnogo zabrinut kako će se njegov izlet u Bagdad protumačiti od strane osvedočenih glupaka. Jer, bar on zna šta je zlo.
       Budući da je na filmu do sada uglavnom tumačio loše momke, počevši od lika brutalnog policajca u Hoperovom filmu Boje, sve do narednika koji kidnapuje, siluje i ubija vijetnamsku devojku u remek-delu Brajana De Palme Žrtve rata. Poznato je kako je ta priča završena: cinkario ga je Čarli Šin, kome se nakon toga gubi svaki trag. U jednom drugom slučaju, kao na smrt osuđeni masovni ubica u Tim Robinsonovom Mrtav čovek hoda, Pen umire izmiren sa sudbinom, samim sobom i božjim dobrom u liku opatice Suzan Sarandon. I tako dalje.
       Kada me pitaju šta mislim o holivudskom novom (glumačkom) talasu, obično odgovaram da je danas u fabrici snova sijaset talentovanih mladića, ali da se trenutno ne mogu setiti ničijeg imena - osim Šona Pena. Sumnjam da bi on podelio moje mišljenje. Mada perfekcionista na svakom zadatku, višestruki kandidat za Oskara, pomalo je ravnodušan prema svojoj glumačkoj karijeri. Više bi voleo da ga pomtimo kao reditelja. Kao što ćemo pamtiti da je jedno kratko vreme bio u braku sa Madonom, mlateći revnosno paparace (i nju) sve dok se nisu rastali. Više to ne pominju. Svako je otišao svojim putem.
       Ali, vredno je pomenuti da je baš Madona bila prva koja se suprotstavila nacionalnoj osvetničkoj euforiji posle 11. septembra: pre nego što je prekinula svoju svetsku turneju uputila je Amerikance na uzdržanost i razboritost. Zato je ne vole ili mrze sebe što je vole. Ispada da je zemljaci nisu poslušali. Jer se, nekako u isto vreme, udala za britanskog reditelja Gaja Ričija. Šon Pen se, uprkos svemu što je bilo među njima, ipak odazvao. On ne propušta takva iskušenja. Nasuprot statusu zvezde, nije kupio kuću na obali okeana u Malibuu, već živi samotnički u kamionskoj prikolici (trejeleru), negde u pustinji. Gde živi njegova sadašnja suproga Robin Rajt sa dvoje dece - nije poznato. Ali je, svejedno, Šona u Bagdad ispratila “isprepletanih prstiju” (tzv. figa).
      
       Bez iluzija o Sadamu
       Tamo je, u taj Bagdad, stigao miran, znajući da ga niko neće prepoznati na ulici i tražiti mu autogram. Niti će ga Sadam Husein zvati da mu pokloni sablju. Iračani uopšte ne znaju za njega. Ovo otuda jer se njegovi filmovi u toj zemlji ne prikazuju. Treba se čuvati američkog (kulturnog) imperijalizma.
       To ne znači da im on vraća istom merom. Kao svaki čovek koji, s vremena na vreme, čita novine (i knjige), Pen je lišen iluzija. Njemu je dobro znan diktatorski profil Sadama Huseina, kao što je načisto u vezi sa stepenom iračke demokratije, koja je toliko razvijena da na svakom referendumu provere, šef države inače znan i kao ubica svojih najbližih, dobija svih 104 odsto glasova vernog mu naroda. Blizu je pameti da, isto tako, Irak poseduje oružja za masovno uništenje ili da se makar bavio intenzivnim istraživanjima u tom pravcu. Ovaj je posao naročito došao do izražaja nakon raspada SSSR-a kada su tamošnji naučnici, stručnjaci za atomsko i biološko oružje, našavši se na ulici bili spremni da svoje usluge ponude svakome ko ih dobro plati. No, u dosadašnjim vojnim intervencijama, u decenijskom ratu sa Iranom i tokom agresije na Kuvajt, trupe Sadama Huseina nisu pružile uverljive dokaze da su otkrića u oblasti masovnog uništenja efikasna do mere kako bi bila konkretno primenjena. Osim toga, skupo je. Naročito ako ti je, tobože, cilj u blizini Kipa slobode.
       To nije kraj priče. Možda nije ni početak. Ako je verovati podacima iz knjige Klice, koju je napisalo troje novinara Njujork tajmsa, onda je naučni prioritet u ovoj istrebljivačkoj oblasti na strani SAD. U jednoj tamošnjoj podzemnoj laboratoriji je još sredinom prošlog veka generisan virus antraksa. Međunarodne (kaznene) obaveze, kao i niska - na građanima Amerike više puta proverena - efikasnost ovih otrova, primorale su američku vladu da napusti taj program iz sfere primenjene biologije. Već su iovako imali atomsku bombu. Malo li je? Kao što su ostvarili uvid u sovjetske kombinate smrti pod nevinim firmama fabrika lekova. Poput svega dugog u realnom socijalizmu, pod tim krovom ništa nije uspevalo. Osim, možda, votke. Ali je, bez brige, funkcionisala emerička logistička i materijalna (oružje) pomoć Sadamu Huseinu dok je ratovao protiv susednih ajatolaha. Zato što je, fol, bio na strani Salmana Ruždija! Isto je tako nesporna činjenica da su avganistanski mudžahedini proizvod made in USA; oni su bili delo CIA u vreme nacionalnog otpora sovjetskoj agresiji, koja je završila kao najveći vojni fijasko u istoriji posle onog vijetnamskog.
       U politici ništa nije večno - osim interesa. Banalna je istina da se interesi, s vremena na vreme, ipak menjaju: danas ovo, sutra nešto potpuno suprotno, pa se ti snađi. I uvek će se naći neko - poput Eli Vizela ili Havela - da zdušno aplaudira nasilju u zaštiti američkih (strateških) interesa, smatrajući to odlučnom bitkom za demokratiju. U knjizi Senka Rima nad Vašingtonom, koja je posvećena 11. septembru, i u kojoj su sabrani prilozi više desetina značajnih geopolitičkih autoriteta, jedino je, ne računajući poslovične domaće jastrebe (Kisindžer i društvo), Anri Bernar Levi odobravao higijenske lokalne ratove iz ljubavi. Ostali pisci su, bez prethodnog međusobnog dogovora, bili složni u zaključku da je individualni terorizam samo odgovor na državni terorizam Amerike. Osama bin Laden je čedo ujka Sama.
       Verovali ili ne, američka demagogija, prevrtljiva kao mantil sa dva lica, nije bez uticaja na međunarodnu zajednicu i svetsko javno mnjenje u ova globalizacijska vremena, pa je - kako je NIN o tome već pisao - ovogodišnja Nobelova nagrada za mir dodeljena bivšem američkom predsedniku Džimiju Karteru, svojevremeno inspiratoru (i/ili nalogodavcu) mnogih političkih ubistava i surovih vojnih intervencija, koje je - gle čuda! - sprovodio nama dobro znani Viljem Voker. Posle se Džimi, kao, popravio: bio je u Jugoslaviji u (po nas) najgore vreme, posetio je nedavno Kastra, pa su se malo loptali. Ko je rekao da je Fidel diktator? Džek Nikolson? Ni govora. Tom ekscentriku se gospodar Kube neobično svideo. Dobar je u diskusiji o bilo čemu. Elem, da je čudom preživeo 9. maj 1945. godine, verovatno bi se i Hitleru desilo da vidi kako se obnavlja njegova kandidatura za mirotvorca godine, potekla onomad (pre II svetskog rata) od njegovog tadašnjeg velikog prijatelja Čerčila. Jer bi se, kao umetnik (ni izbliza tako loš kako se tvrdi), Adolf pokajao: nije on kriv za Mathauzen, kriva je Moja borba!
       Šon Pen, dakle, nije imao vremena da sačeka Bušov preobražaj u goluba. Već je preko glave prevalio Klintona. Otišao je zato u Bagdad. Tamo je posetio decu u bolnicama, te žrtve surovog embarga posle Zalivskog rata. Možda to nije ništa posebno novo za njega kao donatora brojnih udruženja veterana - invalida iz Vijetnama. Zna on i za onaj socrealistički spomenik u Vašingtonu, grandioznu spomen-ploču sa imenima svih poginulih u delti Mekoga - poslednji je stradao jedan Amerikanac jugoslovenskog porekla. Šon Pen samo ne želi da bude alibi za još jednu kataklizmu u ime neme većine. Valjda ga je kriptokomunista Bler razumeo. Madona sigurno jeste. Njihova veza je, uprkos svemu, večna.
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu