NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Politička pornografija

Najgledanija novogodišnja emisija, Skrivena kamera TV Pink, uzbudila je ovdašnju javnost više nego neusvajanje Ustavne povelje, novi ultimatum Amerike, ili pucnjava na Kosovu, a sve zato što je jedan ministar opsovao pred kamerama

      Desilo se. TV Pink je konačno imao realnu sliku na svom ekranu. Poslanik Goran Vesić može da postroji pola skupštinskog saziva u svojoj kancelariji kako bi porazgovarali sa pevačicom za koju misle da je njegova prijateljica. Čanak i bez helikoptera može da dođe u Beograd da bi Željku Mitroviću učinio ćeif, ministar pravde ne vadi “onu stvar” iz usta, bivši ambasador i gradonačelnik prestonice otkriva skrivene diplomatske “talente” ovdašnjih političara. Skupština Srbije je i zvanično dospela u zabavni program. I svi su, kao, nešto, zgroženi. Kao, nije to ništa smešno. Pa, ko vas tera da se smejete?
      
       Ružičasti kontinuitet
       Najgledanija novogodišnja emisija na svim srpskim programima, Skrivena kamera TV Pink, izazvala je u javnosti više žuči nego sva nesposobnost vlastodržaca da usvoje Ustavnu povelju, uspela je u zasenak da baci i nove ultimatume američke administracije, pucnjavu na Kosovu, rasprodaju privrede i otpuštanja radnika. Neke je uspela i da nasmeje. A neke da još jednom svoj bes i nezadovoljstvo usmere mimo suštine. Jer, nije najpogubnije za Srbiju to što je Vladan Batić, ministar, pet puta zaredom uzviknuo:” Boli me k....”. Da li stvari izgledaju bolje kada se kaže da je Vladan Batić ministar koji ne psuje? Nekome, možda, i izgledaju.
       Ali, šta je to trebalo da otkrije Skrivena kamera TV Pink? Puritanski licemerne kritike na račun “Pinkovih” skrivenih kamera, između ostalog, svojim lošim “gađanjem” u metu, vlasniku ove televizije pripisale su jednu, sasvim nezasluženu, zaslugu. Nije Željko Mitrović “pronašao rupu na saksiji” zato što je pokazao da neki srpski političari imaju deficit elementarne kulture. To se bar zna. Malo ko se u svojim kritikama osvrnuo na činjenicu da je ovaj “majstor” uspeo da okupi u svom novogodišnjem programu sve one koji su pre 5. oktobra anatemisali sve što je bilo “ružičasto” u Srbiji i čašću se zaklinjali da nikada neće kročiti u ovu televiziju. Đelić, na primer. Zato kritike na račun onih koji su pravili, inače očigledno jako uspešnu skrivenu kameru, samo zato što se u njoj videla prava slika sadašnjeg režima, jednostavno nisu na mestu. To što je Mitrović u svojoj emisiji demonstrirao dobre veze sa sadašnjom vlašću, samo je posledica toga ko je na vlasti. A tu se, očigledno, nalaze oni kojima nimalo ne smeta da za njih danas Pink radi ono što je nekada RTS za Miloševića.
       “Pink je zamenio RTS”, slaže se i psiholog Žarko Trebješanin i dodaje: “Postoji kontinuitet sa prethodnim sistemom. Isti oni ljudi koji su se zgražavali nad ovom televizijom sada se utrkuju da se pojave na njoj.”
       Sadržaj spornih skrivenih kamera, kako naglašava naš sagovornik, nije suština na koju bi trebalo usmeriti kritike. Ova, kao i sve druge skrivene kamere, pokazale su nešto očekivano, odnosno kako se ljudi ponašaju kada ne znaju da ih neko gleda. Ali...
       “Bitno je to da se niko nije zapitao kako su kamere, pogotovo tog Pinka, mogle da uđu u Skupštinu i da tamo naprave nešto što bi se moglo meriti sa privatnom žurkom. Ko je to mogao da dozvoli? Ljudi nemaju poštovanja prema toj instituciji. Oni tamo prave cirkus i od Skupštine i od poslanika”, zaključuje Trebješanin.
      
       Diplomatska erotika
       Suštinu je zamalo mogla da dodirne i kritika Veljinih (Ilića) “diplomatskih napora” da se umilostivi i jedna od dve najomraženije žene u srpskom narodu, Medlin Olbrajt (druga je, naravno, Karla del Ponte). Mora se priznati, pomalo zastrašujuće deluje činjenica da u ime nacije u Vašingtonu, o sudbinskim pitanjima pregovara, niko drugi, do Velja Ilić. Kritika, na mestu. Oni koji se sećaju svih “bisera” naših pregovarača sa svetom proteklih godina, među koje spada i žrtvovanje Veljino, skoro da će razumeti zašto smo prolazili kako smo prolazili.
       “Ali, kako to da su svi zapamtili to što sam rekao o Velji, a što je izrečeno u šali i u krugu naše delegacije, a niko nije zapamtio da sam rekao da je Koštunica slao pisma predsedniku Amerike za koje ne zna niko osim njega”, pita Milan St. Protić, jedan od aktera kritikovane novogodišnje emisije i onaj koji je obelodanio delić pikanterija koje se dešavaju u političkim pregovorima van očiju javnosti, podsećajući da je u istoj Skrivenoj kameri rekao da je Koštunica u tom pismu “svojim ugledom garantovao punu saradnju sa Hagom”, i da o tome nije obavestio ni najbliže saradnike. To je, tvrdi Protić, imalo ozbiljne posledice za Srbiju i to je suština.
       “Naša javnost pati od licemerja”, odgovara Protić na kritike, napominjući da mu je sada skoro žao što je uopšte apostrofirao baš Ilića. Duhovitosti Veljinog kalibra, tvrdi Protić ima i u stranim delegacijama, ali jedno je kada se ozbiljno razgovara, a drugo kada se pregovarači nasamo opuste. Ne bi to Ilić baš rekao Olbrajtovoj u lice, tvrdi.
       “Kada bih vam ispričao kakve se tragične greške sa katastrofalnim posledicama prave kada se vode krajnje ozbiljni razgovori, a sve zbog potpune nespremnosti naših pregovarača, ne biste verovali”, dodaje Protić. Navodno Koštuničino pismo, inače “krajnje neduhovitog čoveka”, kako smatra Protić, samo je jedno u nizu takvih grešaka. Ali o tome će da progovori “kada za to dođe vreme”. Za šest meseci, otprilike, kada bude završio pisanje knjige u kojoj će, kako najavljuje, da obelodani sve što zna. A zna, kaže, mnogo.
       Valjda i to ko je u novoj vlasti uzeo novac kojim je “plaćena” petooktobarska revolucija, za šta je u Skrivenoj kameri “optužen” Batić. Protić je, pošto je novogodišnja zavera Pinka razotkrivena, kroz smeh uz olakšanje što je sve nameštaljka, rekao nešto kao: “što mi da poginemo, a ovi se nadrapali”. Ko se to “nadrapao”? Ali, onda je Batić počeo da psuje i svi su nekako smetnuli s uma ono mnogo bitnije izrečeno nego što je ta psovka.
       Sve u svemu “Veljin slučaj” je “ništa”. Preuveličan. Od strane onih, smatra Protić, koji hoće da zabašure aktuelne probleme. Dolazak američkog ambasadora za ratne zločine Prospera, na primer.
      
       Pregovarački biseri
       Sam Ilić nije gledao Skrivenu kameru. Ne zna šta je rečeno, ali ne poriče da je ono što je rečeno istina.
       “Mi smo tada bili u teškoj situaciji, trebalo je uzeti naftu za Srbiju, trebalo je napraviti kontakte...”, objašnjava Ilić situaciju u kojoj mu je takva ideja mogla pasti na pamet. U pregovorima sa strancima, dodaje, ima i tog neprotokolarnog dela “gde se priprema teren za pregovore”.
       “Mi nemamo taj lobi, pa moramo sami da se snalazimo”, pravda se Ilić.
       Poučeni nekim ranijim pregovaračkim iskustvima oprezni bi mogli da poveruju da je Velja mogao, u nedostatku drugih argumenata, Olbrajtovoj i taj “predlog” da baci na sto.
       Koje su to visine ovdašnje “visoke” politike oni strpljiviji mogli su čuti i na suđenju Miloševiću. Telefonski razgovori između Miloševića i Karadžića, koji su se u haškoj sudnici danima preslušavali dovoljno dobro ilustruju kolika je sklonost ka improvizaciji ovdašnjih vođa u pregovorima i odlukama koje su mnoge koštale glave. O ozbiljnosti sa kojom političari na ovim prostorima prihvataju nekada i istorijsku ulogu u budućnosti nacije ne malo govori i priča o hroničnoj neispavanosti nekadašnjeg predsednika Republike Srpske Milana Babića. On je, naime, kako tvrde upućeni, strane delegacije dovodio do ludila svojom nezgodnom navikom da spava do jedan sat po podne. Ko je imao vremena da ga čeka, imao je, ko nije, nije. A izgleda da mnogi nisu. Nekada je,možda, smešno zvučala i priča o tome kako je, zapravo, započeo sukob Ivana Stambolića i Slobodana Miloševića. Sve je, kako tvrde neki, počelo kada je na neki zajednički put Stambolić poveo plavokosu pevačicu starije garde, Vesnu Zmijanac. Videvši je kao jednog od putnika, Milošević je Stambolića pitao “Šta će ova ovde?”,”časteći” je pri tom nepristojnim epitetom.Prijateljstvo je, kažu, tada puklo, i počela je politička borba.
       Pa, nije davno bilo kada su članovi naše brojne delegacije u Rambujeu bančili do jutra, jurcajući po sobama zamka u kome su se vodili pregovori, i praveći jedni drugima smicalice baš kao školarci na maturskoj ekskurziji.Nisu dali da im dobar provod pokvari ni nekakva suluda pretnja bombardovanjem. Ili, kada je, kako se priča, Krajišnik pregovarao sa stranim delegacijama na engleskom, koji nije govorio. Upućeni tvrde da je Krajišnik običavao da odobravajuće klima glavom ne shvatajući ni reči, a da bi mu u pauzi sastanka Radovan Karadžić na brzinu prevodio šta stranci hoće od Srba u Bosni. Znamo šta je posle bilo. Baš kao i posle pregovora u Rambujeu. Ilić je ono što je rekao makar rekao pred “svojima”.
       “Takve se stvari sigurno događaju, ali ono što mene zabrinjava jeste činjenica da političari bez ustezanja o tome govore u javnosti. Kao, nije to Ilić rekao pred Olbrajtovom, ali je zato Protić, bivši ambasador, ispričao na televiziji, i to je sigurno video i neko u američkoj ambasadi. To može da ima posledice. Uostalom, neki od tih ljudi ponovo treba da sednu za pregovarački sto”, smatra Trebješanin.
      
       Raspuštena banda
       Ima li koga a da se ne zapita posle ovakvih “svetskih” priča, kako tek izgledaju sastanci DOS-a, na primer. Možete li da zamislite kako svi prevrću očima kada na Predsedništvo DOS-a dođe Momčilo Perišić, tada još pod optužbom za špijunažu, i kako jedni druge podgurkuju ne bi li neko smogao snage da mu kaže da više ne dolazi? Ili kako Nenad Čanak “ubacuje u mašinu” Momčila Trajkovića koji se “polomi” da objasni važnost kosovskog pitanja? Pa kada svoje elokvencije ukrste Batić i Ilić, koji važe za najveće šaljivdžije u ekipi? Ili kako se Žarko Korać žali da ima najteži resor jer je zadužen za Obrena Joksimovića. Ne verujete da se ministarskim mestima trguje kao na pijaci i da jedni drugima isključuju mobilne telefone u strahu da neko “direktno” ne prenosi i ne prisluškuje njihove dogovore? E, pa verujte! I to i mnogo gore stvari. Nekome, možda i smešnije.
       “Nekih godinu dana posle 5. oktobra, sve je još bilo mnogo ozbiljnije, a onda se banda raspustila”, kaže Branko Pavlović iz SDP-a.
       Kao i svaka druga vlast koja nema kontrolu. A da bi se to znalo nikome nije bila potrebna skrivena kamera. Nema više ničeg skrivenog u ponašanju ovdašnje vlasti što bi se razotkrilo na taj način. Nije krivica Pinka što Željko Mitrović može da pozove svog prijatelja Gorana Vesića da mu otvori Skupštinu za snimanje novogodišnje emisije u kojoj okupi skupštinski kvorum o kome Nataša Mićić može samo da sanja. Ili zato što bivši ambasador ove zemlje baš njima u kameru kaže ono što je trebalo da kaže istražnim organima. Pa, ni zato što ministar pravde psuje pred kamerama. Nije to mnogo gore od ezopovskih metafora kojima premijer Srbije i apsolutni rekorder kviza “Milioner” svakodnevno filuje građane Srbije, ali je mnogo bolje od velike, maratonske Skrivene kamere u kojoj učestvuje desetak miliona građana.
      
       DRAGANA MATOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu