NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Divlji borac

Polako bih se primicala protivnici da je postavim na moju meru, a onda bih čekala da krene u napad. Pre nego što se to dogodi, postoji kod takmičara specifičan uzdah i pokret telom. U tom trenutku ja bih zadavala udarac, moj specifični kupe, koga su se protivnici užasavali

      Prvo se javila sestričina i besno prokomentarisala Đinđićevo neznanje, potom se javio sestrić, pilot. Kaže: Vozio sam ga pre tri meseca, došao je u kabinu, pričam mu čiji sam, a on klima glavom govori: da, da, da! Naravno, i ja sam bila besna: toliko godina sam mačevala, dan-danas me ljudi prepoznaju na ulici... Sledeći put kad budem išla na glasanje tražiću “pomoć publike”!, priča za NIN Vera Jeftimijades, jedna od naših najtrofejnijih sportistkinja, zagonetka u novogodišnjem kvizu “Milioner”, koju premijer nije uspeo da odgonetne. Vera Jeftimijades se 27 godina aktivno bavila mačevanjem, bila je i predsednik mačevalačkog kluba “Crvena zvezda”, sadašnji je potpredsednik. Bila je 16 puta državni prvak, 80 puta pobednik na raznim velikim turnirima, druga na Balkanu, treća u Evropi...
       STRAHOVITA VOLjA: Kada je početkom pedesetih osnovano Sportsko omladinsko društvo Jugoslavije, u kome su bili zastupljeni svi sportovi, ljudi iz Društva došli su u XIV beogradsku gimnaziju i anketirali učenike ko se za šta prijavljuje. Nas dve drugarice prijavile smo se za mačevanje: bile smo “ekstra” devojke, ali nas nisu pustili da odustanemo, odmah su nas odveli u klub. Pre toga malo sam učila balet, u kome nije bilo takmičarskog duha, pa sam igrala tenis, ali me je po terenu prošetao Radmilo Armenulić. I pokazao mi da nisam za taj sport. Doživela sam to kao veliku uvredu.
       Dinamična sam i prgava, odmah se ispostavilo da mačevanje odgovara mom temperamentu. Počela sam da nižem uspehe, a onda se dogodilo da sam izgubila borbu u meču sa “Zvezdom”. Bila sam očajna, plakala sam i nisam mogla da verujem da mi se to desilo. Inače, u životu sam teško podnosila poraze i udarce, jer sam verovala da se kosmos okreće oko mene. Tako sam se ponašala i u sportu - morala sam da pobedim! Imala sam strašnu želju za trijumfom i često pobeđivala mnogo jače i bolje utrenirane protivnike. Pobeđivala sam ih svojom strahovitom voljom.
       U početku smo trenirali u Domu omladine, potom sam prešla u “Zvezdu” i ostala u njoj do kraja karijere. Bila sam “Zvezdina” zvezda i ta uzajamna ljubav traje i danas. Mislim da je posle rata prvi mačevalački klub u Beogradu osnovan 1948. Ali, nije mnogo promovisan jer je taj sport smatran aristokratskim. Međutim, u Zagrebu, Ljubljani, Subotici, Zrenjaninu, bilo je odličnih mačevalaca i veoma dobrih trenera.
       E, ja sam uspela da skinem sa trona čitavu tu jaku generaciju, i da propratim generacije mačevalaca. Mnogi su prestali da se bave tim sportom, nisu mogli da podnesu poraze. Potpuno ih razumem, i ja sam takva. Zapravo, imala sam veliku sreću, jer je 1955. u mačevanje uvedena električna aparatura. Odgovaralo mi je to, imala sam odličan refleks i strašnu brzinu. Do tada, svaki takmičar je imao po dvojicu sudija, i jednog centralnog. To je stvaralo veliku gužvu, jedan trk, pa ko šta vidi. Onog trenutka kad je uveden električni floret, bila sam prva. Kreće moj uspon... I am here to eternitdž.
       BOLESNO AMBICIOZNA: Mačevala sam vrlo specifično; kako sam malog rasta svaki put krala bih distancu, odnosno razmak između sebe i protivnice. Polako bih joj se primicala da je postavim na moju meru, a onda bih čekala da krene u napad. Pre nego što se to dogodi, postoji kod takmičara specifičan uzdah i pokret telom. U tom trenutku ja bih zadavala udarac, moj specifični kupe, koga su se protivnici užasavali. Takav udarac ne može da se nauči treningom, zaista, to je bio božiji dar. Bilo je i retkih svetlih trenutaka, kad sam radila školski, lepo i atraktivno sa svim mogućim paradama, ali... Potrošila sam silne trenere, učili su me mnogim školama mačevanja i bogzna kako bili zadovoljni: Sad kad izađeš na takmičenje, to će biti svetsko prvenstvo! Međutim, ja kad krenem da mačujem, to je samo juriš na protivnika. Do kraja karijere ostala sam divlji takmičar.
       Sve vreme gledam protivnika u grudi, u plastron; preko belog odela postavljen je električni plastron dok floret ima jednu žicu uključenu u strujno kolo. Kad se ubode plastron protivnika, pali se lampica u boji. Udarac u glavu, ruke ili noge, nevažeći je pogodak, pale se bele sijalice. Em sam malog rasta, još se skupim i pokrijem rukom, nogu dignem (a ona je malo deblja, koliko god da sam bila mršava) - nema tela! Imala sam takav položaj, da udarac prosto sklizne s mene i ne ubode me. Onda su pokušavali da me gađaju u leđa, ja se koprcala - sačuvaj bože. Uopšte nije bilo lepo za gledanje. Ali, ja sam pobeđivala i to je bilo važnije, nego da se igram lake konjice.
       Za mene nije postojalo drugo mesto, morala sam da budem prva. Kad to ne bih postigla, padala sam, bila deseta. Srećom, to se retko događalo. Prebacivali su mi da sam bolesno ambiciozna - neka sam! I sa takvom ambicijom u životu se postižu rezultati, a ono “važno je učestvovati”, to za mene nije važilo.
       KASIJUS KLEJ: Takmičenje mačevima počelo je sa dvobojima, na kojima su se ljudi ubijali. Nimalo naivan sport. Svaka čast, recimo, šahu, ali izuzetan je to osećaj kad preko puta sebe imate živog čoveka koji ide na vas s ciljem da vas porazi. Možete misliti kako izgleda kad iz zatrke dvoje protivnika, pa neka imaju i po 60 kilograma, svom žestinom grunu jedan na drugog! S obzirom da sam stalno napadala, išla na protivnika, uvek sam bila plava, izudarana, u podlivima i modricama. Na jednom treningu umalo da izgubim oko. Nisam stavila masku, samo sam osetila da je nešto puklo po mom licu i krv je počela da se sliva. Bio je udarac uz samu ivicu oka, zakačio je kost. Floret je veoma vitko oružje, jedan Rus je poginuo tako što mu je on proleteo kroz masku.
       Inače, Vera Marković bila je moja glavna protivnica, mačevala je u “Zvezdi”. U Beogradu su bile i Beba Hristić i Miroslava Živković. Zagreb je, takođe, imao plejadu dobrih takmičarki. U mojoj generaciji mačevalaca odlične su bile Svetlana Kukić i Snežana Savić. Jedini moj greh bio je što sam stalno vikala: Ja, pa ja! Niko osim mene! Zvali su me Kasijus Klej, i nisu me voleli. Uopšte nije simpatično da vas neko pobeđuje i još viče: Ja najbolji! Ja jedini! Zato su svi kidisali na mene i hvala im zbog toga. Održavali su mi borilačku tenziju, skoro 30 godina nisam smela da se opustim. U finalu takmičenja bilo je samo važno: Skidaj Veru! Desilo se da sam dva puta izgubila u finalu državnog prvenstva, naslovi u štampi nisu bili: pobedila je ta i ta, nego “Vera nije više prva!”
       RUŽIČASTI ZEKA: Moj prvi susret sa inostranstvom dogodio se u Beču. Nisam mogla da verujem da postoji tako nešto kao što su bečke radnje. Išla sam od izloga do izloga i samo vikala: Iiiii... Na kraju sam se rasplakala. Znate, ja sam na svoje prve ljubavne sastanke išla u gojzericama i šarenim dokolenicama. Pri tom, gojzerice su strašno smrdele jer ih je moj tata mazao ribljim uljem. Da bi što duže trajale.
       Na Kupu Evrope u Hajdenhajmu bilo je više od 200 takmičarki; plasirala sam se u četvrtfinale i mačevala sa Nemicom Hajdi Šmit, olimpijskom i svetskom pobednicom. Vodila sam sa 7:1, i opustila se u zanosu trijumfa. Borbu sam izgubila sa 7:8. Našeg trenera samo što nije strefio infarkt. Na kraju, Nemica bude prva, ja - treća. Dobila sam mali pozlaćeni pehar a posle te ceremonije doveli su nas do velikog stola sa poklonima. Nemica prilazi prva i uzima veliki radio-aparat, neko čudo tehnike, drugoplasirana Holanđanka uzme raskošno ćebe, sad prilazim ja, iz Jugoslavije - istočni blok, socijalizam-komunizam, siromaštvo. Često su nam na finalnim takmičenjima davali po nekoliko pari najlon čarapa, ili, po kilogram kafe. Užas. Ja sam na tom stolu sa poklonima spazila prelepog ružičastog zeku, ratno sam dete i obožavam igračke. Mislim: ako ga niko ne uzme, ja ću! Kad sam prišla stolu i uzela zeku, prolomio se aplauz. Svi su bili oduševljeni mojim gestom. Naravno, kad sam se vratila ovde, rekli su: Ti si to namerno uradila, da bi bila u centru pažnje!
       CvetiĆi u torinu: Strašno sam sujeverna, hu! Ritual oblačenja odvijao se pre takmičenja; prvo pazim da čarapa koju navučem bude leva, pa majicu koja je sva bila u dronjcima, isto takve gaće... Uvek sam se pribojavala da me ne svuku u slučaju neke povrede, imali bi šta da vide. A ono što se videlo bilo je belo odelo, pantalone i plastron koji sam šila i krpila - zakrpa na zakrpu. Ali, prvi put kad sam pobedila bio je na meni! Imala sam i masku zbog koje sam ko zna koliko puta bila kažnjavana. Sva je bila izudarana, sačuvaj bože.
       Na tradicionalnom turniru u Torinu, u prvoj borbi puknu mi pantalone, posred srede. A na meni gaće sa cvetićima, ali rupičaste. Ne interesuje me, odmačujem celu borbu, a oko mene navijaju. Velika publika, sve šoferi “pulmanovih” autobusa.
       Prvenstvo Evrope u Torinu počne ujutro, a završi se u neko doba noći. Finale je sledećeg dana. Jednom sam prošla sva kola i kvalifikovala se za finale. Bar sam tako mislila. Međutim, desilo se da su vozači “pulmana” išli halom i vikali: Pulman vozi u hotele, na večeru! Ajde, pokupimo stvari i odemo. Sutradan, dolazim u belom odelu, kažu: Pa, sinoć je trebalo da imate još jednu borbu!? - Kako. Niko mi nije rekao!? Trebalo je da mačujem sa Italijankom koju sam već bila skinula na nulu. Počnem da vrištim, urlam, plačem. Sedim na takmičarskoj pisti, finale kasni, naši su uložili protest. Ali, niko neće da prihvati da se jedan takmičarski krug igra unazad. Odmačuju finale bez mene, ali kako sam se zapravo bila kvalifikovala za njega, dobijem zlatnu medalju. Istu kakvu je dobila i prva takmičarka.
       Ruskinje su bile najbolje, izuzetno jake takmičarke. Krajem pedesetih primat u mačevanju preuzele su istočne zemlje. Da smo i mi bili pametniji... Postoji takmičenje u ženskom i muškom floretu, pa ženski mač i sablja - ekipno dođu tri medalje, pa pojedinačno tri. Rusi su samo na mačevanju uzimali po 20 medalja. U nekom četvrtfinalu, pobedila sam Ruskinju Zabelinu, svetsku prvakinju i olimpijsku pobednicu. Fama od žene. Dok se okrenula bila je gotova, pobedila sam je sa nulom. Vozimo se autobusom, ona me gleda kao da sam osmo svetsko čudo. Bila je ljubazna, dala mi je kompliment. Kažem: Bilo je slučajno. - Njet slučajno! Njen trener mi je rekao: Da ste kod nas, bili biste svetski prvak.
       DEVOJKA SA VESPE: Vrlo brzo su ljudi počeli da me prepoznaju na ulici, pretpostavljam i zbog toga što sam dobro izgledala. A bila sam i velika jezičara, u stanju da novinarima kažem svašta. Kako se pojavi tekst u novinama, kreće lavina: telefoni, pisma, sačekivanje pred kućom, bračne ponude. Fotoreporteri su tražili da me slikaju u kupaćem kostimu, u šortsu... A ja sam urlala na svako dobacivanje na ulici. Bilo je mnogo obožavalaca, udvarača. Nekad prijaju, a nekad baš gnjave. Ali, žene biraju, ja sam bila nasilna, što moj muž kaže: intenzivna. I posesivna i ljubomorna, i šta god hoćete. To nisam dozvoljavala drugima, ne volim nikakva nametanja. Možda često nisam znala šta hoću, ali, svakako, znala sam šta neću.
       Zaista, to je bilo neko prelepo vreme. Sve je bilo u usponu, sve cvetalo. Putovali smo, provodili se, uživali. Ja sam bila od onih devojaka koje su sedele sa strane na vespama, nosila žipone i suknje sa uskim strukom i velikim kaišem. Sećam se i nezaboravnih prvomajskih parada: morali smo da marširamo u koloni i pozdravljamo narod. A svakog Prvog maja obavezno je padala kiša, tako da smo pre ličili na dodole. Taman namestim frizuru, padne kiša.
       MEKOĆA UDARCA: U jednoj finalnoj borbi, protivnica mi je sve vreme dobacivala pogrde. Pobedila sam je, i kad se završila borba trebalo je da se rukujemo, nisam to htela da uradim. Sudija me je naterao. Skinutih maski pozdravljamo se levom rukom, malo je povučem i kažem nešto veoma ružno. Istog trenutka me je šutnula. Kako mi je floret još bio u ruci - dum! Kao sabljom, udarim odozgo po njoj. Ona urlikne i baci se na mene. Dvojica me ščepaju i izvrnu ruke na leđa, ja se koprcam. Moju protivnicu su oborili na zemlju, uporno se bacakala. Tog trenutka ušla je televizijska ekipa, da napravi izveštaj sa ženskog prvenstva...
       Za dva meseca trebalo je da idemo na Svetsko prvenstvo u Budimpeštu, svi smo bili suspendovani. Ona je bila kažnjena, ja takođe, Ljuba Savić naš trener bio je kažnjen, i njena sestra koja je sedela sa strane... Inače, nekoliko puta bila sam suspendovana. Jednom sam skočila na trenera, počela da ga grebem i davim - otišao je, nije hteo više da bude trener u “Zvezdi”. Mene nije bilo teško uvrediti, imam kratak fitilj. Divim se ljudima koji su u stanju da mirnim tonom svašta kažu drugima. Mene spopadne pena, mozak i jezik su potpuno odvojeni - u mozgu je belo a jezik palaca. Jedino što u takvim prilikama umem jeste da izgovorim sve ružne reči koje znam, i tako ispadnem budala.
       Nekoliko puta učestvovala sam na muškim takmičenjima. Jednom na pripremama u Rovinju, umalo da budem prva. Kad sam toliko puta bila prva na ženskim takmičenjima, htela sam da se takmičim i na muškom državnom prvenstvu. Dozvolili su mi, ne bih li konačno dobila batine. Zagrepčani demonstrativno napuste takmičenje, kažu: Napravila si cirkus od našeg takmičenja! Prođem prvo kolo, pa drugo, polufinale, uđem u finale. Onda mi organizatori kažu: E, sad je dosta, nećeš više! I oteraju me s takmičenja.
       Naravno, publika je navijala za mene, bilo je važno da sam ušla u finale. To što su oni bili snagatori za mene nije imalo nikakav značaj. Bila sam munjevita a ta brzina ne dolazi od sile, već od mekoće. Kao kod tigra i pume. Jer, ako napnete mišiće, pa ih opustite, pa sledeći napon - prošo voz! U tome je tajna dobrog mačevanja, elegancija dolazi iz mekoće udarca. Ipak, bila sam živa sila. Podvlačila sam se protivnicima, vrtela se, često pokrivala levom rukom što je nedozvoljeno. Radila sam to tako munjevito, da sudija nije mogao da primeti. Onda, s druge strane nastane cika i vriska, vuku me za rukav da sudiji pokažu da imam krvav ubod.
       SNAGA MISLI: U finalu državnog prvenstva 1979. sastala sam se sa Snežanom Savić, izvanrednom tehničarkom, što ja nisam bila. Ostala sam divlji borac. Do finala sam izgubila jednu borbu, Snežana takođe. Ishod našeg susreta odlučivao je ko će biti prvi. Tada sam znala da ću ostaviti mačevanje, pre toga tri puta sam odlazila i vraćala se. Borbu je sudio njen suprug i potpuno je ljudski da navija za suprugu. Ona počinje da vodi: 1:0, 2:0. 3:0... Ali, ja toliko strasno želim da pobedim i u trenutku osetim da sam je mentalno uhvatila. Nastaje preokret: 1:3, 2:3, 3:3, 3:4... Ističe poslednji minut u kome dobijam poslednji poen - pobeđujem! Postajem prvak. Šesnaesti put, i prestajem da mačujem. Posle toga Snežana i ja trčimo svakodnevno i ćaskamo. Jednom mi je rekla: Znaš, ono tvoje poslednje prvenstvo!? U trenutku sam osetila da ta pobeda meni uopšte nije važna, da je više ne želim!
       Samo u mačevanju mogla sam da disciplinujem svoju divlju prirodu, da skockam sve besove koje posedujem. Fantastičan životni ventil. Imala sam 42 godine kad sam završila karijeru, uglavnom na nagovor mog supruga. Znate, sportisti nikad prvo ne propadaju fizički, već mentalno. Ja toga nisam bila svesna; suprug je primetio da se više nisam radovala pobedama, dok sam pre takmičenja dobijala napade straha. Užasnuta mogućnošću da mogu da izgubim. Pogubila sam nerve. Možda bih još 10 godina mogla da budem uspešna, ali doživela bih i smak sveta, da sam počela da gubim. Godinu dana bila sam besna, očajna i žalosna. Šta to znači: otišla je nepobeđena?! Sad mi je to potpuno svejedno. Verovatno bih bila zadovoljnija da sam išla do kraja, izvukla maksimum iz sebe.
       Gledano iz ove perspektive, sve to deo je jedne bogate i lepe sportske karijere. Usput sam završila arhitekturu i bavila se njom, ali je mačevanje bilo moja stvarna ljubav. Opsesija. I kad bih sad počinjala sve bih isto radila, osim, naravno, nekih sitnica.
      
       LjUBIŠA STAVRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu