NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nužnost nacionalnog konsenzusa

Ukoliko na vreme ne otvorimo o ovome dijalog, pisanje novog ustava Srbije pružiće neviđeni prostor za političke sukobe

      
      
       Na Osnivačkoj skupštini G17 plus obećano je da ćemo biti partija koja će raditi na formiranju nacionalnog konsenzusa o bitnim pitanjima za našu državu. Ovo obećanje je održano i inicijativa je pokrenuta. Ona je sačinjena sažeto kao tabela sa deset tema o kojima valja postići konsenzus. Opisano je trenutno stanje, definisani su ciljevi i predložen je način kako da se oni ostvare.
       Potreba da se definišu nacionalni interesi je nužna. U tome je bilo puno lutanja proteklih godina i ništa manje razočaranja. Počeli smo sami sebi da verujemo kako smo beskrajno podeljeni i nesložni, pa čak i u takvim pitanjima o kojima u svakoj drugoj zemlji postoji nacionalni konsenzus. Zašto bi nacionalni konsenzus bio nemoguć kod nas? Ja ne verujem u takav defetizam.
       Ovaj dijalog ne znači pokušaj pravljenja predizbornih koalicija. Takve koalicije bile su nužne u prošlosti. U budućnosti, tek posle novih izbora moguće je razgovarati o koalicijama. I to o programskim koalicijama. Dakle, o koalicijama zasnovanim na principima, a ne na trgovini foteljama. Zato ne treba da postoji bojazan da učešće u najavljenim razgovorima obavezuje bilo koga na bilo kakvu kasniju akciju. Ali, obavezuje na odgovornost. Da se spreči rasparčavanje države i sve veća nesigurnost građana.
       Ovaj proces pravljenja nacionalnog konsenzusa ne može da se završi na jednom sastanku, gde treba svi da budu prisutni i da se posle rasprave do duboko u noć okupljenim novinarima saopšti istorijska odluka. To je nerealno. Takvi dogovori u prošlosti bili su iznuđeni i nikada se nisu poštovali. Ali je realna jedna serija razgovora u različitom sastavu o svim otvorenim pitanjima ili o nekima od njih. Ako nema razgovora, onda jača sukob u kome će biti ugroženi interesi građana.
       Današnji svet počiva na politici globalizma. Ona je mnogima donela velike prednosti, ali je takođe još veći broj gurnula u teška iskušenja. Želja da se ostane po strani i da se izbegne integracija je prirodna reakcija. Međutim, oni koji se na vreme ne uključe i ne pokušaju da nađu pravu meru za sebe biće zaboravljeni i ostavljeni na cedilu. U Evropi globalizam ima posebnu formu u obliku širenja Evropske unije. To po sebi donosi prednosti za svaku državu, ali od svakog traži prilagođavanje. Naš nacionalni interes je da idemo u susret ovom procesu i da u njemu nađemo najbolje rešenje za nas. Za to nam je potrebno da pametno nastavimo sa ekonomskim reformama i da prihvatimo demokratska pravila igre koja u prvi plan stavljaju slobodu pojedinaca i njihova neprikosnovena prava. Dakle, potrebno je da dovršimo započetu tranziciju i da usvojimo ustav za Evropu.
       Da li možemo na ovaj način da definišemo nacionalni interes? Možemo. Štaviše, u njegovim okvirima moguće je postići ono što smo ranije smatrali da je naš neprikosnoveni interes, a nismo uspeli da ga ostvarimo. U protekloj deceniji pod nacionalnim interesom se podrazumevalo da svi Srbi treba da žive u jednoj državi. Taj interes nije ostvaren i sada živimo u više država, a sva je prilika da ni ova sadašnja državna zajednica neće da se održi. Šta onda da radimo? Ne treba da odustanemo, ali moramo naš interes da ostvarimo na drugi način. Moramo da težimo da se ceo region integriše u ujedinjenu Evropu i da se tim putem ukinu granice. Za to moramo da platimo cenu, a cena je da se priviknemo na pravila igre koja postoje u Evropi. Ona nekada omogućavaju da se mnogo bolje živi i zaradi, a nekada su okrutna i nemaju razumevanja za naše razne “specifičnosti”. Rešenje postoji i vredno je truda. Ono, takođe, odgovara našim okolnostima da smo višenacionalna država i da svaki narod i svaki građanin moraju jednako da budu tretirani. Ako sutra mi budemo živeli sa svojima - i drugi će živeti sa svojima pod istim evropskim krovom.
       Ako se složimo u vezi sa ovim, moramo da znamo da put ka Evropi vodi kroz proces dovršetka tranzicije. Prema oceni Evropske banke za obnovu i razvoj, zemlje koje ulaze u Evropsku uniju u proleće 2004, do danas su prešle preko osamdeset odsto tranzicije. Zahtev da se dovrši tranzicija ne znači odsustvo potrebe da se ona izvede na pravedan način i pod ravnopravnijom raspodelom tereta. Međutim, ovaj zahtev ne bi smeo da nas odvoji od glavnog zadatka. Imamo dosta primera među susednim zemljama gde su zastoji u nužnim promenama bili mnogo skuplji od normalnog odvijanja celog procesa. Dakle, plaćen je mnogo veći socijalni trošak nego što je to moralo da bude. Zadatak je da se stavi na tas nastavak reformi, na jednoj strani i njihova socijalna održivost, na drugoj strani. Verujem da je moguće naći razumnu meru. Tada će prestati mnogi razlozi za politička trvenja. Niti će se svaka politika braniti svojim reformskim obeležjima, niti će se napadati svaki njen nužan trošak.
       Da li možemo da se dogovorimo o novom ustavu Srbije? U javnosti je već bilo reči da postoji desetak otvorenih ustavnih pitanja o kojima valja očekivati oštru raspravu. Međutim, kada se pažljivo analiziraju svi postojeći predlozi ustavnih rešenja, onda vidimo da je samo jedno pitanje zaista teško za odgovor, a da se uz malo dobre volje o ostalim pitanjima može postići dogovor. To teško pitanje jeste vezano za teritorijalnu organizaciju vlasti (autonomije, regioni, decentralizacija) i u njenom okviru ustavnopravni položaj Kosova i Metohije. Nije ključna dilema “jaka vlada, slab predsednik države” ili obratno “slaba vlada, jak predsednik države”, nego teritorijalna organizacija vlasti. Ukoliko na vreme ne otvorimo o ovome dijalog, pisanje novog ustava Srbije pružiće neviđeni prostor za političke sukobe. Takođe, i za manipulacije. Lako može da se desi da usvajanje ustava Srbije dodatno uzdrma državu, umesto da nas odvede korak bliže ka Evropi. G17 plus to neće dozvoliti i nije usamljen u tome.
       Svaki narod ima potrebu da, s vremena na vreme, preispita sebe i da se zapita gde ide. Vreme za preispitivanje je došlo možda brže nego što smo očekivali. Ova inicijativa nudi da se o tome staloženo razgovara, a ne u formi sukoba koji drmaju temelje države.
      
       MIROLJUB LABUS


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu