NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Knjiga mora da me žulja

Knjiga je zapravo jedan od pogleda na svet koji sam pokušao da sačuvam kakav i jeste bio - blesav, živ, radoznao

       Da li je odluka NIN-ovog žirija da u uži izbor za najbolji roman u 2002. godini uvrsti debitantsko delo Daniela Kovača “Logika reke, pruge i otpada” (Beopolis) “politička korektnost”, posle zrelog promišljanja zrela odluka, ustupak “onima što dolaze” (što je skoro nemoguće), pun pogodak ili loša procena? Koliko ovogodišnji, širi ili uži izbor za nagradu, govori o romanima a koliko o žiriju? Ukoliko “književna čaršija” reši da progovori, o ovome će se već polemisati... Postmodernizam uči da više ne postoji original, da je sve citat. A ovo vreme je vreme tog izma. Možda je vrednost Kovačevog romana upravo u želji da taj utvrđeni stav porekne, manje-više uspešno.
      
       U užem izboru za NIN-ovu nagradu našao se i vaš prvi roman. Za čitaoce je pisac, Daniel Kovač, nepoznat. Hoćete li da kažete nešto o sebi sa, iako to jeste “jedna veoma zanimljiva stvar”, tek malo mašte?
       - Hm... Rođen sam 1974. u Pančevu gde sam proveo rano detinjstvo. Preselio sam se potom na Dorćol. Osnovna škola, pa srednja elektrotehnička “Nikola Tesla”, Elektrotehnički fakultet, odsek za telekomunikacije... Trenutno sam na postdiplomskim studijama. Zaposlen, radim kao inženjer. Oženjen, čekamo bebu. Ali i... član sam orkestra “Jarboli” od osnivanja, pisao reči i komponovao pesme, snimio nekoliko LONj-FI filmova, učestvovao na dosta likovnih izložbi, sa velikom umetnicom Snežanom Skoko razvijao sam tehnologiju ručno pravljenog papira, putovao i proputovao, bio u vojsci na jugu, a ima i još toliko, samo ne mogu da se setim. Bolje da dalje ne sputavam svoju maštu...
      
       Iznenađeni, srećni, zadovoljni, možda uplašeni (literarno, mislim) što ste se našli u ovom izboru? Šta vam govori to što je “Logika...” ostavila takav utisak na žiri?
       - Svakako sam iznenađen. Knjigu sam pisao bez ikakve ambicije da ona ima nekakav odjek, čak ni zbog toga da bih postao pisac. Pisao sam zbog sebe i svojih prijatelja. To je bila jedna, za mene, teška i lična borba. Ušao sam u nešto što ranije nisam radio, a čitao sam malo toga sličnog da bih imao uzor. Morao sam, gotovo inženjerski, da izmislim formu koju moja knjiga sada ima, a to nije bilo lako. Možda je žiri reagovao na čiste motive nastanka “Logike...” koji se verovatno osećaju u mom pisanju i razumeo moj poduhvat.
      
       Koliko jedna ovakva nagrada znači za autora, naročito ako je reč o mlađem piscu? To je svakako odlična šansa da sledeća knjiga ne bude nezapažena.
       - Uopšte nisam ni razmišljao o sledećoj knjizi. Naime, ako do sledeće knjige dođe, ona mora kao i “Logika...” da bude neizbežna, da me žulja dovoljno da moram da je napišem. Mislim da nije dobro da se razmišlja o “zapaženosti”, publicitetu knjige. To može da se desi, ali i ne mora. Loše je zavisiti od publiciteta. Ja, naime, stalno nešto beležim i pišem, ali mi ne pada na pamet da sve to objavljujem. Meni je i inače sasvim mali publicitet koji ima grupa “Jarboli” ponekad suviše nepodnošljiv. Ipak, ako mi se ukaže prilika da nešto javno kažem, uvek ću radije spomenuti svoje prijatelje iz orkestra “Jarboli”, LONj-FI Videa, iz subotičkog K.Lj.U.N.-a, “Stripera” i, naravno, “Beopolisa”. To je žilavi, vitalni, a još uvek nepriznat deo lokalne kulture kojem i sam pripadam.
      
       Nenaglašeno, “Logika...” je roman o odrastanju, pre roman o jednoj mladosti, o impresijama koje čovek pamti, iako “sećanja slabe i sklona su promenama”. I zato je, čini mi se, pripovedanje i svedeno samo na slike. Ili postoji još nešto, još neki razlog za takav postupak?
       - Kada se govori o jednom pogledu, osećanju koje grupa ljudi ima prema svetu koji ga okružuje, može se to uraditi hladno, akademski, analitično. Time takav pogled bitno gubi na uverljivosti i postaje, umesto nečeg živog i korisnog, knjiška stvar. “Logika reke, pruge i otpada” je zapravo jedan od pogleda na svet koji sam pokušao da sačuvam kakav i jeste bio - blesav, živ, radoznao. To je razlog tog slikovitog postupka pri pisanju. Često kažem da sam, zapravo, napisao jedan priručnik za upotrebu grada.
      
       Na kraju romana, grad doživljava rasap (omiljena reč savremene kritike), razliva se u očima jednog od trojice “klipana iz pudinga”. To je jedna čudna slika jer je istovremeno tužna, i, pošto rasap smenjuje obnavljanje, vesela. Kakva je to “zbrka”?
       - Želeo sam da kažem koliko je grad samoobnavljajući organizam. Ipak, on se često veoma bahato samoobnavlja. Nema, nažalost, puno veselja u tome, jer tu je uvek i običan čovek koji teško prolazi kroz sve to. I šta je moguće uraditi u takvom gradu? Knjiga nudi tri podjednako loša izlaza. Jedan je suočavanje sa gradom, društvom i svime što ono nosi. Tu dolazi do neminovnog “rasapa” (reč za koju prvi put čujem) čoveka koji pokušava da spreči “rasap”, a dovoljno je pošten. Drugi je ostajanje u sopstvenom filmu i samoizgnanstvo, što može da dovede do otuđenosti, samoće i ludila. Treći je infantilni pokušaj povratka na ranije, na nešto čisto iz mladosti, iz detinjstva, ali to je nemoguće.
      
       Da li, po vašem mišljenju, postoji neki “zajednički duh” u delima, po godinama, mlađih pisaca? S druge strane, ima li ta generacija, bez želje da pravimo grupe, još gore kružoke, snage da ono što je u književnosti ili umetnosti uopšte staro i dosadno, prevede u nešto drugačije, što bi nosilo ime ovog vremena, sa svim mogućim razlikama koje uspostavljaju različiti senzibiliteti?
       - Moram priznati da nemam jasan uvid u ono što rade mladi pisci. Veoma cenim Sašu Ilića i njegov roman “Predosećanje građanskog rata”. Ako je potrebna snaga, možda je treba vaditi iz tog romana, naročito iz poglavlja “Povest o brodu” koje je maestralno napisano. Mislim da većina onoga što se danas pojavljuje u našoj kulturi a potiče od mladih autora, ne razgovara sa mestom i vremenom iz koga potiče. U svemu što radim pokušavam da pođem od lokalnog. I u muzici i u pisanju i u filmovima. Nema koristi od oponašanja bilo kakvog dominantnog modela. Ili, tačnije, nema mnogo koristi od oponašanja uopšte. Za svežinu za koju pominjete potrebni su originali.
      
       LJUBA IGNJATOV


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu