NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Valjevci slute Smak

Dobra priča, ili roman, ukoliko raspolažu svojim književnim bićem, ne moraju svoju “životnost” da izvode, baš uvek, iz proverljive stvarnosti

      
      
       Radovan Beli Marković (1947, Ćelije kod Lazarevca) sa svojih osam pripovednih knjiga i četiri romana jedan je od najistaknutijih pisaca svoje generacije. Predstavlja se jedinstvenim stilom kojim spaja tradicionalno sa modernim i to jezikom koji je ispred priče. Dobitnik je više poznatih književnih nagrada. Sa svojim prethodnim romanima koji čine “Kolubarsku trilogiju” (“Lajkovačka pruga”, “Limunacije u Ćelijama” i “Poslednja ruža Kolubare”), dospevao je do najužeg izbora za NIN-ovu nagradu, kao što je to slučaj i sa njegovim najnovijim romanom “Knez Miškin u Belom Valjevu”._
      
       Gospodine Markoviću, kako ste se odlučili da čuvenog kneza Miškina “dovedete” u Belo Valjevo? Šta je razlog da likove iz romana vraćate u život?
       - U pitanju je, razume se, književna igra. Nisam ni pokušao da likove iz romana vraćam u život, ali pišući svoj roman imao sam na umu važno svojstvo književnosti da nas opčinjava svojim bezmerjem i da nas - namučene - iznutra ozaruje, što i nije tako malo u bezizglednom suprotstavljanju sudbini. Neki u meni glas šaptao mi je, sve vreme, da jedan knez Miškin može da “svrati”, iz svog doba i protoromana, u žalosnu zbrku Belog Valjeva i njegovih žitelja koji slute Smak, uzalud očekujući da ih neko izbavi iz sopstvenih šaka, ali kneza Miškina nisam “izvodio” na glavnu valjevsku ulicu i ostavljao ga da sat-dva šeta između Opštine i Suda... Knez Miškin se, u mojem romanu, nahodi više kao slutnja i nema ni reči o nekakvom “dovođenju” ili, pak, “vraćanju u život”, mada tvrdo verujem da i săm život tek u književnosti prevazilazi svoju takozvanost. Dobra priča, ili roman, ukoliko raspolažu svojim književnim bićem, ne moraju svoju “životnost” da izvode, baš uvek, iz proverljive stvarnosti. Jezik, svojom magijom, povezuje neslične stvari.
      
       Knez Miškin ni kod Dostojevskog, pa ni kod vas, ne snalazi se baš u životu. Da li je to neki usud?
       - Onaj u čijoj je duši sviloprelja dobrote i tuge, a to je knez Miškin, ne može, kao u bajkama, živeti srećno i dugo, dok one kojima nikad nije zapeo zalogaj u grlu, ohole i dovitljive, život uzima u svoje okrilje. To i jeste povod da sred ovoga sveta ponekad tresne grom!
      
       Govorite o nekom vremenu osem vremena. Je li je to neko nadvreme, neko vreme nadrealno u kojem smo mi - realno?
       - Reč je, zapravo, o svevremenu, o književnom “upošljavanju” sinhronije i dijahronije, a i inače je zanat pripovedača da (od pramenja svoje duše!) spliće konop kojim će se spuštati u bunar vremena i sećanja. Valjda je suvišno napominjati da iz pomenutog bunara nema povratka, ali to je duga i tužna priča i tu priču varira celokupna usmena i pisana književnost. Razumeo sam kako očekujete da progovorim koju i o svojoj (našoj!) realnoj poziciji u ovom, nadrealnom, vremenu. Ne bih mogao s pouzdanjem da govorim o ovome sada, a i inače “moj književni slučaj” se ne sastoji u iznošenju aktualnih realija, već u potrazi za jezičkom melodijom koja će, sama po sebi, biti istina. Uzdam se da književnost o našem svakodnevlju neće doneti opise iz drugih vremena i krajeva, mada mi se čini da je i ovo sada davno opisano, pošto još nije bilo da je bilo a da Radisav ne bude na kocu... I tako, redom.
      
       O tom vremenu rđave namere neznani hroničar ispripovedao je u trećem licu 15 poglavlja romana, od kojih svako ima po tri priglavlja raznih dokumenata o totalitarnom i nehumanom društvu, a gde je tu “svijetla budućnost”?
       - Vavek sam nahramljivao u svakoj veri, pa i u veri u “svijetlu budućnost”. Uostalom, jedva sam preživeo to vreme, kad mi se od “svijetle budućnosti” mantalo u glavi. Oni, pak, koji u “svijetlu budućnost” veruju, makar koliko u neku poetsku koncepciju, treba oprezno da troše svoje ludilo, kako bi im potrajalo do smrti! Moj roman se ne bavi ni “mračnom prošlošću” ni “svjetlom budućnošću”, niti se prikričuje “odurnom svakodnevlju”. Elem, moj roman se bavi sobom! Hteo bih, ipak, da verujem kako rđave namere neznani hroničar nije tek površan kozer i da u priglavljima razna dokumenta nisu u tolikoj meri izmišljena da ne bi mogla biti i stvarna.
      
       Na promociji ovog vašeg dela kritičar Radivoje Mikić, citirajući Andrića, reče da “Knez Miškin u Belom Valjevu” ponire u “poremećena vremena”. Da li su i kod vas, kao i kod vaših književnih junaka u ovom romanu, strepnje jače od nade?
       - Ne bih, glede strepnje i nade, davao prednost jednostavnim i rezolutnim zaključcima, a profesor Mikić je samo hteo da naglasi da nema ničeg novog pod Suncem. Poremećena vremena su jedina prava stvarnost svakog Božijeg crva, ali nada, koju strepnja stalno kleveće, tog Božijeg crva obdržava ponad tame i ništavila. I onako se život prečesto izmeće u svinjski brlog, kako bi tek bilo bez nade i strepnje! Moji junaci većma su setni, neveseli; bolesni su od sebe i smrt je svakog od njih uhvatila živog... I mene, i mene! Smeh kroz suze, s krsta i koca, jedina su raskoš na koju smo navikli. Pomerite se s mesta i kucnite triput o drvo!
      
       Govorili ste da vam je ideal da napišete roman ni o čemu. Sada ste to ostvarili...
       - Nisam, nažalost, ali i na sreću... Taj visoki i lepi cilj, a stremljahu mu najodabraniji iz književnog plemstva, nedostižnošću brani visinu svoju i lepotu. Roman ni o čemu je, zapravo, roman o Svemu i ne bi mogao da ima početak i kraj. Bojim se da sam brzopletim pominjanjem romana ni o čemu obznanio svoju hudu taštinu, jer niko nema prava da zadire u Božija ovlašćenja, ali svakojakim preterivanjima su skloni svi oni koji u polustvarnosti borave, što nikako ne znači da se odričem svoje ludosti, u korist nekakve “pameti”, i da ovu zgodu koristim kako bih se preporučio takozvanom normalnom svetu. Čovek možda i može svojeručno da iščupa vlastiti zub, ali svojih se tlapnji otarasiti ne može... A kad se svim zabluđenjima kaže: laku noć, mora se izgovoriti i reč - smrt!
      
       JOVAN JANJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu