NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Smrdljiva ruža

(ili: ako Jugoslavije više nema, da li onda Srbiju može da sačuva samo neka partija vatrenih pristaša belog luka?)

      I beogradska TV Košava ima svoj kviz znanja, a ti kvizovi služe, uglavnom, da se vidi šta takmičari sve ne znaju.
       E, sad, naravno da je veliki blam kada u kvizu “Milioner” premijer ne zna ko je Vera Jeftimijades. Ali, dobro, preživeli smo. Čovek rođen u Bosanskom Šamcu dok je stigao do Novog Beograda, Vera Jeftimijades već završila karijeru, a nije igrala ni fudbal, ni košarku. I nije se, na vreme, učlanila u Demokratsku?
       Nego manimo se “Milionera” i premijera. Na TV Košava, desila nam se, prava civilizacijska katastrofa! Jedno mlađano Beogradče koje, danas-sutra, može da postane šef nove državne zajednice, na takvog mi liči, ne zna šta je - češnjak!?
       Elem, pojavi se na ekranu glavica belog luka, a Beogradče (oni što im je svaka druga reč “brate”) treba da odgovori na, dozlaboga, pogano pitanje: da li je na slici avokado, origano ili - ČEŠNjAK? I znoji se mlađano Beogradče, grize donju usnu, češe se po temenu. Ne zna šta je češnjak, a ‘oće da mazne lovu. I, šta će, traži pomoć; zove panično drugara, zove trust mozgova. Kao ono; brate, spašavaj, jebote, brate. Šta je češnjak? Kad ‘oćeš! Ni brat sa one strane žice ne razlikuje češnjak od origana i avokada. Kao ono: uuu, jebote, brate, al’ su te zavalili sa pitanjem? ne znam, keve mi,brate, šta je češnjak, neću da te uvalim u sranje.
       I tako mlađano Beogradče odustane od kviza, od takmičenja. Ali, kada dođe vreme prihvatiće da bude šef nove državne zajednice Srbije i Crne Gore. Takav će nam biti šef države, bolji neće.
       I tu shvatim da je Srbija pukla, da je svršeno sa njom. Jer, ajde, možeš da ne znaš kada su vladali Nemanjići, kada je bila Kosovska bitka, kad je počeo Prvi srpski ustanak, a kad bitka na Ceru, možeš, recimo, da ne znaš i za Veru Jeftimijades, ali ako ne znaš šta je ČEŠNjAK izgubio si ne samo nacionalni, već i ljudski IDENTITET.
       Zašto? Zato što je češnjak, za čoveka važan kao - kiseonik, a kiseonik je drugo ime za vazduh.(Možda i to pitanje bude na nekom kvizu.)
       Listam knjižurinu “Lečenje biljem” od dr Jovana Tucakova. (Ko je sad, pa, Tucakov, brate? Da nije, jebote, i on mačevao? Floret ili sablja, brate, aaa?)
       I kod Tucakova najopširnija odrednica o belom luku. Allium sativum L. - Liliaceae
       Ovako počinje: “Beli luk je naš univerzalni začin, sirotinjska hrana i najvažniji preventivni lek. U narodu, beli luk je lek za sve, prema kome se ima vrlo veliko i nepokolebljivo poverenje. U tome gotovo fanatičnom iskonskom verovanju ide se često tako daleko da se beli luk i danas u nekim domaćinstvima na selu upotrebljava ne samo kao preventivno već i mađijsko zaštitno sredstvo protiv zlih duhova i drugih nevidljivih sila, dakle, kao sredstvo za bajanje, vračanje, čini i mađije.”
       Nema u nas seoske kuće koja ne sadi beli luk. U proleće i za vreme nekadašnjih dugotrajnih postova beli luk se obavezno morao jesti uz svaki obrok. Za vreme raznih epidemija tifusa, kolere, kuge, dizenterije, gripa i uopšte kad god se javljao veliki pomor naroda od zaraznih bolesti., uvek je kao preventivno i kurativno sredstvo, svakodnevno, i pre svega, upotrebljavan - beli luk. Što je ljući, to je bolji. I treba da je što čvršći i sitniji; ovi krupni, kineski, holandski, to nisu beli lukovi, to su beli klonovi.
       A i ovo je zapisao pokojni Tucakov: “A i kad je majka spremala sina u vojnike, kćer među mladež, a jedro dete na ulicu, uvek se negde u odelu ili oko tela krilo malo belog luka, kao amajlija. I danas mnogi na put ne kreću bez belog luka.”
       I pridržavam se Tucakova. Ne izlazim iz kuće bez glavice belog luka, mog luka, iz moje bašte. Ne izlazim iz kuće bez belog luka, makar išao samo i do redakcije. Smešno? Neka vam je smešno, meni nije. Još u Vedama, indijskim svetim knjigama, spominje se beli luk kao “sveta, božanska biljka i lek”. Indijski sveštenici, koji su bili i prvi lekari i apotekari, davali su obolelom, pre svega, beli luk. Davanje tog leka bilo je praćeno “tajnim molitvama složenog rituala i raskošne ceremonije”. I u tzv. Eberovim Papirusima, starim 3500 godina beli luk se ističe kao jedna od najlekovitijih biljki. Feničani, Vavilonci, Persijanci, Egipćani i drugi ozbiljni narodi ozbiljno su se ponašali prema belom luku; jeli su ga redovno, svakodnevno.
       Grci su prvi počeli da se mršte na beli luk. Zabranjivali su pristup u hramove onima koji su jeli beli luk. Nadenuli su belom luku i pogrdno ime: “smrdljiva ruža”. I, sad, da li je onda čudno što sa Grcima počinje dekadencija stare civilizacije? Pederastija Sokratova, Platonova i Aristotelova, a i sve ostale pošasti, pa i - demokratija. Jer, čim ne konzumiraš “smrdljivu ružu”, odmah dođe Đavo po svoje. Zalud su Orfej i Hipokrat na to upozoravali.
       Rimljani su, takođe, nastavili satanizaciju belog luka. Doduše, “u početku, dok ne osvojiše zemlje i gradove izvan male rimske države i Italije, kao, uostalom, i svi drugi primitivni i siromašni narodi upotrebljavahu kupus, beli i crni luk”. Katon tvrdi da su beli luk i kupus jednom spasili Rim od kuge. Zalud je, kasnije, Plinije Stariji opominjao Rimljane da je “malo bolesti koje mogu da odole belom luku” i da “Egipćani polažući zakletvu spominju beli i crni luk”.
       Zato je i palo Rimsko carstvo, kao što će pasti i ovo Bušovo.
       E, sad, šta je nama Srbima raditi? Još dok je počinjao višepartizam u Srbiji, predlagao sam “ludom” Miliću od Mačve (koji je beli luk tamanio više i od mene) da osnujemo partiju vatrenih pristalica belog luka. Nikad me ozbiljno nije shvatio. Predlagao sam i Bori Čorbi, ali on je nudio, u startu, koaliciju sa pijancima, i, stvar je pukla. Ne zato što ne volim vino i rakiju, već, jednostavno ne verujem u koalicije. Koalicije su nas i dovele dovde; do nove državne zajednice RSIRCG (hik i sic!) A Poljaci osnovali Partiju belog luka, na vreme, još ranih devedesetih, i, eno ih, uđoše u Evropsku uniju, postadoše ozbiljan evropski narod.
       Iz očaja, dođe mi da napišem otvoreno pismo Draganu Veselinovu i da mu predložim da seljacima da kredite, da seju po njivama samo beli luk, da tako preko noći postanemo evropska velesila. Ali, neće on to shvatiti jer je i on, kao i svi lideri dosovci, dete komunizma. I prvi nosilac liste, i ovaj potonji, što nije znao za Veru Jeftimijades. A komunisti beže od belog luka kao Đavo od krsta, i treba li boljeg dokaza da su - satanisti.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu