NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratak glinenih golubova

Promena stava: odlazak srpskih vojnika i policajaca na Kosovo domaće vlasti do sada su odbacivale kao mogućnost, pre svega iz razloga njihove sopstvene bezbednosti

      Zahtev za povratak srpskih “snaga bezbednosti” na Kosovo i Metohiju, ispostavljen NATO-u i generalu Džonsonu, razume se, samo je nastavak priče o inicijativi za rešavanje statusa Kosova koju je, pre koju nedelju, inicirao Zoran Đinđić, srpski predsednik vlade. Ovoga puta Đinđić je bio nešto bolje sreće: povratak srpskih ljudi na Kosovo, što naoružanih što ne (“do hiljadu”), predviđen je Rezolucijom 1244 i ovu ideju zbog toga načelno nije moguće odbaciti, tako da je, u najgorem slučaju, ona okvalifikovana kao “preuranjena”, ali na čemu bi se moglo raditi.
       Prema Rezoluciji, tih hiljadu ili manje ljudi bili bi namenjeni za obezbeđivanje spomenika kulture i važnih graničnih prelaza, kao i markiranje minskih polja, ali ideja se nesumnjivo tada sastojala u tome da se naglasi (srpski?, jugoslovenski?) državni suverenitet nad Kosovom time što bi na granici stajali ljudi podređeni vlastima u Beogradu. S obzirom na aktuelne prilike kosovske, značaj te kontrole nad granicama bio bi nešto veći od simboličnog, ali bilo bi dovoljno da se zaustavi proces “prejudiciranja konačnog statusa” u korist kosovskih Albanaca, od čega srpski premijer strahuje. Ta strahovanja su u međunarodnim konsultacijama odbačena kao neosnovana, ali je premijer nastavio da istrajava na svome stavu i bilo je neobično čuti ga da se javno, možda prvi put, suprotstavlja onome što se čuje sa zapadnih adresa - bar kada je o regionalnim pitanjima reč.
       Reč je o promeni stava - domaći funkcioneri posle 5. oktobra ne da nisu tražili povratak naših “snaga bezbednosti” na Kosovo, naprotiv. Savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković je ranije o odlasku naših vojnika i policajaca govorio kao o političkom potezu koji bi bio lišen ljudske odgovornosti, s obzirom da bi oni, izolovani i malobrojni, bili u poziciji “glinenih golubova”. Taj moralni problem će, kako stvari stoje, Zoran Živković morati dalje da rešava, verovatno u novom svojstvu, kao ministar vojske Srbije i Crne Gore.
       Iznenadna naglašena briga Zorana Đinđića za Kosovo, generalno, nije naišla baš na dobar odziv. Slobodan Samardžić, savetnik predsednika Koštunice, ocenio je inicijativu kao “Đinđićev marketinški potez za unutrašnju političku upotrebu”, i da Đinđićev “s neba pa u rebra” način može da bude kontraproduktivan. Sličnu pretpostavku su izneli i neki od stranih medija, poput Radija “Dojče vele”, uvek spremnih da zaključe kako nacionalistička retorika “prija srpskim ušima”.
      
       Misteriozni Odred
       Zaista je interesantno pitanje zašto je i kako došlo do toga da premijer Đinđić stavi pitanje Kosova tako iznenada i tako ultimativno na dnevni red. Sam je objasnio da je to zbog toga što vidi da, kako se stvari odvijaju, pitanje državne samostalnosti Kosova će pre ili posle neizbežno doći na dnevni red, a to će izazvati poremećaj u regionu koji će neizbežno imati reperkusije i na Dejtonski sporazum, što je diplomatija Bosne i Hercegovine razumela kao teritorijalne pretenzije na Republiku Srpsku.
       “Samo sam im rekao šta će se dogoditi kada se postavi pitanje nezavisnosti Kosova. Objasnio sam zakon gravitacije. Ako pustite ovu čašu, ona će pasti i razbiti se”, tako je Ćinđić objasnio svoj novi kosovski pristup, naglasivši da će međunarodna zajednica toga budućeg dana shvatiti da je napravila grešku i “da će reći da smo mi bili u pravu”, ali da od toga nama neće biti lakše, jer ćemo objektivno ostati sa problemom na granici koji će dalje unedogled komplikovati naš međunarodni položaj.
       U sami suton Miloševićevog doba, septembra 2000, tadašnji načelnik Generalštaba Nebojša Pavković je uručio zastavu jedinici nazvanoj Treći odred specijalne namene, ali za koju je odmah nezvanično usvojen poetični naziv “Kosovski odred mira”. Zadatak: povratak na Kosmet, shodno Rezoluciji 1244.
       Formiranje tog odreda u trenutku u kome se desilo shvaćeno je kao još jedan od Miloševićevih besmislenih političkih manevara; međutim, sama jedinica je delovala ozbiljno i ostavila dobar utisak kod novinara, a verovatno i kod stranih vojnih predstavnika koji su prisustvovali njenoj svečanoj promociji. Kosovski odred brojao je približno hiljadu ljudi (koliko i Rezolucija predviđa) i prigodom formiranja, na poligonu kraj Pirota, izvedena je i vežba, od prisutnih ocenjena kao uspešna. Izbor “tema” za vežbu ponovo je bio primeren zadacima formulisanim u Rezoluciji.
       U pamćenju prisutnih tada je ostala kiša bez prestanka, a, upravo u času kada je general Pavković davao zastavu komandantu Odreda, začula se i grmljavina, prva i jedina toga dana. Naježili su se, valjda, ne samo domaći novinari.
       Dalja sudbina Kosovskog odreda, međutim, nije bila u skladu sa ovim veličanstvenim predznakom. Posle 5. oktobra za Kosovski odred se više nije čulo, pa ni tokom nekoliko meseci albanske pobune na jugu Srbije od jeseni 2000. do proleća 2001. godine, kada je, po svakom rezonu, ta jedinica morala imati važnu ulogu pošto je upravo za takve situacije i osnovana. Bojan Dimitrijević, vojni analitičar, potvrđuje pretpostavku da je Odred rasformiran.
       Međutim, general Vladimir Lazarević, zamenik načelnika za kopnenu vojsku u Generalštabu, kaže da je “odred u svakom trenutku spreman da se vrati na Kosovo”, i što je zanimljivo, kaže da postoji “od napuštanja teritorije” iako je, kako smo rekli, službeno formiran septembra 2000, dakle petnaestak meseci posle “napuštanja teritorije”.
      
       Visoka hijerarhija
       Uprkos generalovoj primernoj spremnosti, malo je verovatno da se Kosovski odred ovoga časa nalazi na okupu. Za Odred je bila predviđena i izgradnja naročite baze, ali se to nikada nije dogodilo. Bojan Dimitrijević kaže da je tehnika te jedinice “rasparčana” i da ju je viđao na mestima koja teško da bi mogla biti dovedena u vezu sa aktivnostima ove jedinice. Naime, uniforme i vozila Kosovskog odreda su bila obojena kamuflažnom šarom nešto drugačijom od ostalih vojnih jedinica, pa ih je to, za oko poznavaoca, činilo prepoznatljivim. Dalje, ono što je Kosovski odred činilo netipičnim i praktično nezamenljivim, to je da je njegov deo, otprilike četvrtinu, činila ne vojska nego policija, što je potpuno u skladu s namenom te jedinice prema Rezoluciji 1244.
       I komandna struktura bila je specifična. Komandiri vodova u Odredu su oficiri ranga kapetana, a četama su komandovali pukovnici! Ovako visoka hijerarhija uvedena je zbog toga da bi starešine naših jedinica bili po činovima podjednaki sa starešinama međunarodnih jedinica na terenu.
       Sve u svemu, sasvim je neverovatno da bi vlasti održavale u mobilnosti jednu ovakvu jedinicu, pogotovu imajući u vidu prethodno proklamovanu politiku da se naše jedinice u ovoj fazi ne upućuju na Kosovo, iz razloga njihove sopstvene sigurnosti.
       Druga je, međutim, stvar, što je, s obzirom na to da su sastav Odreda činili najvećim delom profesionalci, možda mogućno da se ponovo okupi, u srazmerno kratkom vremenu. Na to je verovatno mislio i general Lazarević kada je govorio da su “potpuno spremni da odgovore na sve zahteve iz Rezolucije”.
       Bilans: spoljnji faktori su Ćinđićevu inicijativu o povratku na Kosovo ocenili kao “ipak, preranu”, unutrašnji kao “marketinški potez”, a vojne jedinice koja bi to obavila, sem u izjavama generala, nema.
      
       SRBOLjUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu