NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Izjedanje identiteta

Ćirilica je ovde i dalje veoma izazovna, ali mnogi ne znaju da je Hrvatska danas zemlja paralelnih svetova, pa u pozadini zagrebačkih knjižara može da se nađe veoma solidan izbor novijih beogradskih izdanja

      Znate, mi ovdje patimo od velikog broja teških problema, a jedan od njih je i pad ugleda Srbije, njene materijalne moći i političkih mogućnosti. U međuvremenu smo u Hrvatskoj prevedeni u status nacionalne manjine i još uvijek nas prate političke floskule da smo zapravo došljaci iz Srbije. U Hrvatskoj živimo vjekovima, ali se ipak u mnogo čemu moramo osloniti na Srbiju. Bili bismo sretniji kad bismo vidjeli da ona ima osmišljeniju politiku prema vlastitom narodu u republikama bivše Jugoslavije.” Ovako je u razgovoru za NIN današnji položaj i političku perspektivu Srba u Hrvatskoj opisao predsednik Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” iz Zagreba, Čedomir Višnjić.
      
       Kako biste danas definisali kulturu Srba u Hrvatskoj? Koje su njene specifičnosti?
       - Radno polje Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” su hrvatsko-srpski odnosi. Mislim na povijesni, istorijski, ali i aktuelni, dnevnopolitički aspekt tih odnosa. Na sve ono što je u njima dobro, ali i sve ono što je loše. Ljudi koji ovdje dolaze svjesni su da srpsko pitanje u Hrvatskoj, sviđalo se to nama i drugima ili ne, ima manjinski karakter. Njegova jezgra je uvijek kulturna autonomija, pa SKD “Prosvjeta” u Zagrebu zato i predstavlja centralnu instituciju za očuvanje i opstanak nacionalnog i tradicionalnog identiteta srpske zajednice u Hrvatskoj. Zato se bavimo i nabavkom opančića i harmonika, dakle folklorom, ali i mnogim modernim stvarima koje donose mladi ljudi. Pokušavamo ovdje organizirati naučni rad, relativno uspješno bavimo se izdavaštvom, osmišljavamo našu informativnu scenu, moramo vidjeti što je sa bivšim muzejom Srba u Hrvatskoj, nužno treba ojačati suradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom na tom području, vidjeti kako ćemo elektronskim medijima povezati svoje aktivnosti u različitim krajevima Hrvatske i slično. Često smo se žalili na istorijske okolnosti, ali se znalo pokazati da nam i u idealnim uslovima nedostaju ideje, ljudi, ili oboje.
      
       “Prosvjeta” ima dugu tradiciju i u ratnim i u mirnodopskim vremenima. Šta vam je danas najveći problem?
       - Osnovni problem je stanje zajednice. Naročito poslije posljednjeg rata. “Prosvjeta” je centralna kulturna institucija Srba u Hrvatskoj, što znači da mora povesti računa o Srbima od Dubrovnika do Baranje. Kad Hrvati ozbiljno razgovaraju o vlastitom pitanju često konstatuju da nisu priveli kraju svoj nacionalno-integracijski proces, jer tu postoje velike razlike u mentalitetu, politici, ideologiji i svemu ostalom. Lako je zamisliti kakva je onda tek situacija kod Srba koji su se uz sve nabrojano, suočili i sa dodatnim problemima koje je donio rat i raspad bivše Jugoslavije. Problemi niču čak i u diskusijama gdje je granica između Banije i Korduna, a da ne pričam o ozbiljnim razlikama između, recimo, istočne Slavonije i ostalih prostora Hrvatske. O razlikama u tradiciji, u odnosu urbanog i ruralnog stanovništva, o razlikama između ljudi koji su ostali živjeti ovdje i onih koji su sada povratnici. Imamo, dakle, bolnu situaciju u kojoj je naša zajednica više nego prepolovljena, a uz to je izvršena i dodatna negativna selekcija. Među povratnicima ima, na primjer, puno starog i nemoćnog svijeta koji nam malo može pomoći, jer svu pomoć očekuje od nas. S druge strane, u većim gradovima vodimo vrlo tešku, a unaprijed se bojim i izgubljenu bitku za identitet mlađeg svijeta koji je još uvijek pod snažnim pritiskom identiteta većinskog naroda i difamacije koja je izvršena nad identitetom Srba u Hrvatskoj. Tako da bi se zapravo moglo reći da otimamo što se oteti dade. To ne zvuči pretjerano vedro, ali se s druge strane pokazuje da se oteti ipak dade dosta. Pokazuje se i da skupljajući ostatke uspijevamo skupiti vrlo pristojnu tradiciju koju mi ipak ne moramo izmišljati, kako to kažu današnji istoričari, nego je zaista nalazimo već stvorenu.
      
       Može li se govoriti o kulturnoj segregaciji današnje srpske manjine u Hrvatskoj?
       - Opstojnost srpske zajednice u Hrvatskoj ne može se odvojiti od politike. U ratnom vremenu mnogi od onih koji su zapravo radili na našem nestanku prigovarali su nam da se zatvaramo u “geto”. Rekli smo im, bolje i geto, samo neka je suho i toplo, nego da se nađemo na vjetrometini sa koje ćemo se neizbježno uskoro morati razići. Postoji nešto što posebno želim reći u vezi sa pojmom “geta”. Ovdje je to prostor istočne Slavonije. Vi danas zapravo ne možete govoriti o “getu” u Vojniću ili Vrginmostu. Naravno da tamo postoji mnogo problema, ali ako se radi o “getu” čine ga dvije grupe, hrvatski naseljenici iz Bosne i srpski povratnici u Hrvatsku. I jedni i drugi podjednako su otuđeni od okoline. U istočnoj Slavoniji postoje, međutim, dvije otuđene i odvojene zajednice koje paralelno žive na istom prostoru.
      
       Kako u tom kontekstu gledate na polemike oko prestanka moratorijuma na učenje novije nacionalne istorije za srpske đake u istočnoj Slavoniji?
       - Zanimljiv je to problem, pogotovo jer je riječ o izučavanju izabranih tema iz tzv. Domovinskog rata. Sada se svi pitaju je li taj moratorij bio koristan i je li bio potreban. Moj odgovor je potvrdan. Na tom prostoru ne mogu se primijenjivati neki idealni kriteriji, baš zato što je učinjeno sve da oni budu nemogući za primjenu. A s druge strane se mora konstatovati da moratorij nije dao najbolji mogući učinak, pošto dvije zajednice i dalje žive jedna kraj druge i nemaju normalnu komunikaciju u kojoj bi se moglo pronaći neko normalno rješenje ovakve situacije. To je posljedica današnje hrvatske politike i hrvatske političke kulture koja povijest i dalje tretira kao ono što smo u staroj vojsci zvali “političko obrazovanje i vaspitanje”. To nije povijest kao nauka, niti je to kritički odnos prema prošlosti, prije se radi o nekoj vrsti “čitanke domoljublja” i to tako i treba tretirati. Zato se ni najmanje ne čudim tom obrambenom grču kod Srba u istočnoj Slavoniji, iako ne mogu reći da sam zato sretan. Ali očito je to bilo neizbježno.
      
       Koliko dugo procenjujete da će trajati sistem odvojenog školovanja i obrazovanja srpskih i hrvatskih učenika u istočnoj Slavoniji? Čime to može da se meri, desetinama godina, promenama političkih sistema ili nečim trećim?
       - Teško je na to odgovoriti. Rekao sam već da hrvatska politika čitav taj prostor drži kao polugu kojom rješava neke svoje probleme, a politička scena je takva da su na njoj glavni akteri ljudi bez političke hrabrosti, bez ideja i bez volje da ih provedu. Uvijek se licitira šovinizmom. To je polje u koje se ne usuđuje dirnuti ni ljevica, ni desnica. Zato taj problem, u najboljem slučaju, stagnira, a ima i znakova da ide unazad. Sad smo došli do tačke u kojoj se stvar može ili popraviti, ili će taj prostor jednostavno biti raseljen, stanovnici će ga napustiti u potrazi za boljim životnim mogućnostima i prihvatljivijom psihološkom atmosferom. S vremenom će vjerovatno doći do neke normalizacije, ali upravo taj vremenski period od devedesetih godina, danas postoji kao ozbiljan problem. Na čitavu tu temu možda bi trebalo staviti moratorij, jer su to ionako poglavlja koja svaki pristojan nastavnik jedva stigne odraditi. A u istočnoj Slavoniji zaista ima veoma zanimljivih fenomena. Djeca tamo kod kuće slušaju jednu priču, a u školi čuju nešto drugo i to ispričano na prilično zapaljiv način, pa ispada da su strane u sukobu silom zakopale ratnu sjekiru, a da vatre još i te kako tinjaju. Dakle, čitava ta stvar morat će se rješavati na životni način, a vjerujem da će moratorij na neki način biti produžen, odnosno, o njegovom se ukidanju više neće glasno pričati.
      
       Koliko ste zadovoljni rešenjima iz ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je upravo usvojio hrvatski parlament, a tiču se kulture i obrazovanja srpske zajednice?
       - Zakon o manjinama poprimio je sve oblike hrvatske političke kulture. Sveo se samo na vrh ledenog brijega, svađu oko broja manjinskih zastupnika u nacionalnom parlamentu. Jedan ili tri, to zaista i nije ključno pitanje. Kad se radi o Srbima u Hrvatskoj, bila je zapravo riječ o tome da oni Hrvatima postanu barem malo manje značajni za vlastiti nacionalni identitet. S jedne strane imamo pravno-političke pomake naprijed, kao što je ovaj zakon, a s druge imamo psihološku regresiju, povratak političkog govora za koji smo vjerovali da ga više nećemo čuti. Bilo bi bolje da smo zakon osjetili kao stvarni korak naprijed, a ne kao slutnju da je donesen zbog pritiska međunarodne zajednice i vanjskopolitičkih potreba Republike Hrvatske. Deklarativno, zakon je pun dobrih stvari i obećavajućih rješenja, pa se možemo samo nadati da je želja za Evropom u Hrvatskoj i dalje jaka, jer će zemlja zato ostati pod nekom vrstom evropskog monitoringa. Moram priznati da me, primjera radi, ohrabrila vijest o osnivanju Hrvatskog narodnog vijeća u Vojvodini. Svi živimo na području na kome se mnogo vodi računa o reciprocitetu. Kad odleti glava s jedne strane rijeke, netko odmah traži da ona odleti i sa druge strane rijeke. U tom smislu je osnivanje takvih institucija na obje strane određeni korak naprijed. Veoma značajan dio zakona o manjinama je manjinska samouprava, ali vidjet ćemo kako će to izgledati na terenu. Svakako se radi o napretku, već i zbog činjenice da su polemike oko oblikovanja i usvajanja ovog zakona dovele do političkog konsenzusa svih važnijih stranaka u Hrvatskoj.
      
       U kakvom je stanju izdavačka delatnost vašeg društva?
       - Srećom, to nam je najbolje krenulo. U Zagrebu smo pronašli mnogo ljudi koji su imali hrabrosti i volje da se bave hrvatsko-srpskim odnosima, svatko na svoj način, bez obzira što su bili u teškoj situaciji. Sa Simom Mraovićem i njegovim romanom “Konstantin Bogobojazni” postigli smo veliki uspjeh, čak i tržišni. Izazvao je veliki odjek, kritike su šarolike, ali sve je vrlo burno i bučno primljeno. Sad je na samom autoru da izdrži činjenicu da mu je knjigu izdalo Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Godišnje, inače, izdajemo desetak knjiga iz nacionalnog programa, a bit će tu i tržišnog izdavaštva. U ovoj oblasti ne očekujem velike probleme, pogotovo zato što hrvatsko ministarstvo kulture u posljednjih godinu dana otkupljuje naša izdanja za biblioteke u Hrvatskoj, a iskreno se nadam da će se to uskoro dogoditi i u Srbiji.
      
       Mogu li knjige beogradskih izdavača da se nađu u zagrebačkim knjižarama?
       - Razumijem da to pitanje ljude zbunjuje, jer sam često odlazio na sajmove knjiga u Beograd. Informacije odavde su proturječne. Neke imaju namrgođen karakter i ne odišu pozitivnom energijom. Ali ljudi ne znaju da je Hrvatska danas zemlja u kojoj paralelno postoje različiti svjetovi i događaju se međusobno nespojive stvari. Ovdje ima jako puno toga što se ljudima u Srbiji ne sviđa, a jedna od takvih stvari je i činjenica da u izlozima zagrebačkih knjižara zaista ne stoje knjige štampane ćiriličnim pismom. No zato unutra, u rafovima knjižara, možete naći sasvim solidne izbore beogradskih izdavača. Tehničke teškoće su i dalje velike, granice, prevoz, plaćanje. Knjige ipak dolaze, no ćirilica je ovdje nešto veoma izazovno. Naravno, to ne govori ništa o ćirilici, nego o ljudima koji ovo pismo doživljavaju kao problem.
      
       Kako procenjujete kulturnu budućnost Srbije, Crne Gore i Hrvatske i kako se u nju uklapa kulturni, nacionalni i istorijski identitet ovdašnjih Srba? Koliko je istine u tome da će srpska manjina u Hrvatskoj uvek ostati talac političkih i međudržavnih odnosa tih zemalja?
       - Problem identiteta Srba u Hrvatskoj veoma je bolan i za srpsku kulturu i za srpsku inteligenciju. Biti Srbin u Belgiji nije nikakav problem, a biti Srbin u Italiji još manje. Možete ostati i Srbin u Americi. Čak sam čuo da su oni po nekim internim anketama zaključili da bi tamo na predsjedničkim izborima pobijedio Šešelj. Dakle, nema nikakvih problema da budete i takav Srbin u Americi i da se šetate oko Pentagona. Međutim, biti Srbin u Zagrebu je nešto sasvim drugo, to zahtijeva aktivan odnos, dozu mazohizma gotovo. Taj identitet ovdje je uronjen u kiselinu koja ga nagriza i izjeda stalno. Istina je da on izuzetno ovisi o međudržavnim odnosima i promjeni ugleda Srbije, a Srbi iz Hrvatske danas preživljavaju i bez osnovnih uporišta onoga što su nekad smatrali svojim identitetom. Više nema, barem za njih, “Radio-Beograda”, a za mnoge je to bio praktičan odnos prema Srbiji.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu