NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako je nestao “Mančester”

Pokušavao sam da shvatim šta se događa, da li sam još živ. Još sam bio vezan za sedište sa kojim me je eksplozija izbacila 150 metara napolje

      U vreme minhenske tragedije, Bata Tomašević ima 29 godina i perspektivni je službenik u jugoslovenskoj ambasadi u Londonu. Upravo je okončao dvogodišnje postdiplomske studije na Ekseterskom univerzitetu u Engleskoj. Pre toga, u Beogradu, završio je Novinarsko-diplomatsku školu. Studirao je engleski jezik i književnost. Na prvom studentskom balu u Ekseteru upoznao je lepu Madž Filips koja je tada imala 19 godina i bila već na trećoj godini studija. Zajedno su završili i došli u London. Madž je dobila posao profesora u školi, Bata je počeo da sanja o diplomatskoj karijeri.
       U trenutku kada je putnički agent Bela Mikloš, politički emigrant iz Mađarske, došao po vize za fudbalere “Mančester junajteda” koji su putovali u Beograd na utakmicu za Kup Evrope s jugoslovenskim prvakom “Crvenom zvezdom” - u Odeljenju za državnu bezbednost u Beogradu rešavala se Batina molba da se oženi Engleskinjom, a da ostane u diplomatskoj službi. I kada je mađarski emigrant zamolio da neki mlađi službenik iz ambasade krene sa ekipom “Mančestera” i o njihovom trošku bude vođa puta, Bata je to sa zadovoljstvom prihvatio kako bi skoknuo do Beograda:
       - Moj razgovor u Ministarstvu nije se završio bilo kakvim uspehom. Pravila su takva, rekli su mi, i dok se ne promene ostaje mi da biram između ženidbe i službe, oboje ne može. A što se izuzetaka tiče, oni se odnose na veće zverke nego što sam ja, na ambasadore, gde je odlučivao sam Tito.
       Posle završetka utakmice domaćin je u kafani “Skadarlija” priredio večeru za oba tima. Pevala je Divna Kostić, uz bogatu večeru, muziku i pesmu svi su se ubrzo raskravili. Gosti iz Engleske imali su rani povratak avionom za Mančester i u jednom trenutku su se oprostili od domaćina i otišli u tada novi hotel “Metropol” na spavanje. Domaćini su u “Skadarliji” ostali da lumpuju do pred zoru. Negde oko pet Bata je otišao kući da se spakuje i pozdravi sa svojima:
       - Ujutru, u malom restoranu na aerodromu, bilo je opet prepuno. Domaći novinari su se utrkivali da od Mata Bezbija i engleskih igrača zapišu poslednje ocene utakmice i utiske prilikom odlaska u Mančester. Za jednim stolom u uglu sedeli smo Bela Mikloš, njegova supruga i ja. Bio je ushićen i dirnut pažnjom i toplinom na koje su naišli u Beogradu. Ponovo je osetio dah Budimpešte, njegove Mađarske, tako blizu a tako daleke i nedostižne. Kada je u “Skadarliji” zagrmela ciganska muzika, njemu poznata i bliska, kaže da su mu suze pošle.
       Let do Minhena je protekao mirno, bez uobičajenog trzanja i propadanja. Sedeo sam kraj prozora i prvi put gledao snegom pokrivene oštre vrhove austrijskih Alpa. Bio sam zanet mislima o ishodu svog puta u Beograd. Šta sam postigao ovim putovanjem? Ništa! Bio sam još smušeniji nego pre polaska iz Londona. Ostalo je da sam odlučim, da donesem presudnu odluku, opredelim se između žene koju volim i primamljive diplomatske službe.
       Leteća tvrđava, kako je zove Bata, bez teškoća je sletela na minhenski aerodrom da uzme gorivo. I kada ih je stjuardesa pozvala da uđu u avion i nastave let za Mančester, Bata se seća da je padao krupan sneg i svuda naokolo dokle je dosezao pogled prostirale su se snegom pokrivene poljane:
       - Pred samo uzletanje buka motora odjednom se smanjila kao da su mašine iznenada izgubile snagu. Došlo je do kočenja, klizanja i veoma mučnog zaustavljanja. Pilot se izvinio i zamolio da izađemo iz aviona i vratimo se u restoran pristanišne zgrade. Desetak minuta kasnije vratili smo se u avion jer je, po rečima kapetana, sve bilo spremno za poletanje. Međutim, i naše drugo uzletanje počelo je na isti način. “Elizabetan” se pokrenuo, povećavao brzinu i kada je trebalo da se odlepi od piste opet se silna huka motora naglo izgubila. Pilot je kočio, avion se klizao po vlažnom tlu, zanosio i konačno stao pred sam kraj piste. Učinilo mi se da je svima laknulo kad nas je kapetan zamolio da se ponovo vratimo u zgradu, dok kvar na avionu ne bude otklonjen.
       Treći poziv usledio je posle samo nekoliko minuta. Pomislio sam kakav li je to kvar koji je tako brzo popravljen.
       Treći put smo se pripremali za poletanje. Pogledao sam na sat. Bilo je tačno tri sata posle podne. Primetio sam da su neki putnici na brzinu izmenjali mesta. Osećala se napetost i iščekivanje. Motori su počeli da rade, elise da se vrte razgoneći sneg koji je gusto padao krupnim gustim pahuljama. Stjuard Tomi i ja smo istovremeno pogledali jedan u drugog. U delu sekunde kroz glavu mi je sinula želja za još jednim pićem. On je neočekivano rekao “da promenimo mesta”. Hitro smo to učinili.
       Sada sam sedeo na njegovom mestu, leđima prikovan za pilotsku kabinu i jasno video lica putnika. Avion je počeo da rula, polako, pa sve brže i brže, motori su pojačavali snagu i evo nas, konačno, odlepljujemo se od zemlje. Onda se zvuk motora promenio i mi smo počeli da se rušimo. To rušenje, posle sam saznao, trajalo je pedeset i četiri sekunde. Meni je izgledalo kao ceo život, od rođenja do smrti.
       Sećam se kako sam pokušavao da ustanem sa sedišta, ali brzina i inercija nisu mi dozvolili da se uspravim. Svetlo se ugasilo. U mraku su nas udarali koferi i torbe, padali nam na glavu. Štitio sam se koliko sam mogao, a onda sam izgubio svest.
       Osvestio sam se od udarca.
       Pokušavao sam da shvatim šta se događa, da li sam još živ. Trudio sam se da ustanem. Još sam bio vezan za sedište sa kojim me je eksplozija izbacila 150 metara napolje. Nekako sam uspeo da se odvežem, oslobodim kolena od nečega metalnog što se oko njih obavilo. Kada sam se uspravio, na meni nije bilo odeće. Čak ni čvrsto ušniranih cipela. Rukom sam pokušao da obrišem krv sa očiju, koja je tekla iz isečenih obrva i stalno me zaslepljivala. Iz povređene usne i polomljenih prednjih zuba usta su mi se punila krvlju. Teškom mukom sam je ispljuvavao da se ne ugušim. Krv je snažno tekla i iz drugih posekotina, a kolena i leđa su počela strahovito da me bole. Sve teže sam se kretao, bol je postajao jači i gubitak krvi veći. Onda sam se, ko zna zašto, setio očevog saveta upućenog svojoj prestravljenoj deci na dan početka rata.
       “Ako vas, đeco, kojom nesrećom u ratu rane, trčite dok je rana vruća, jer kad se ohladi i počne da vas boli, više nećete moć’.”
       Rane su se ohladile, nisam mogao više da trčim, nisam ni znao kuda. Stajao sam u mestu nem i nemoćan da išta učinim, užasnut prizorom. Ispred samih mojih nogu ležalo je izlomljeno i beživotno telo stjuarda Tomija s kojim sam promenio mesto samo koji trenutak pred treći pokušaj uzletanja. Nisam platio piće, proletelo mi je kroz glavu, kao da sam zbog toga prekorevao sebe. Prepoznao sam ga po uniformi...
       Nešto kasnije, Bata će ugledati i beživotno telo Bele Mikloša. Kasnije će saznati da je u nesreći poginulo osam čuvenih Bezbijevih “beba”, osam najpoznatijih sportskih novinara i sedam članova uprave kluba. Pilot koji je po svaku cenu hteo da poleti ostao je stešnjen u kabini, dok se vatra polako primicala. U želji da ga spasu, vatrogasnom sekirom su mu odsekli noge i on je ubrzo potom umro.
       Sledećih mesec dana Bata Tomašević je proveo u bolnici “Rechts der Isar” u sobi sa Bobijem Čarltonom, Denisom Vajoletom, Rejom Vudom, Albertom Skanlonom.
       - “Nikada više u svom životu neću ući u avion”, govorio je Bobi Čarlton, “makar me to koštalo fudbalske karijere”. U isti glas uzvraćali smo i mi i zaricali se da ćemo se u Englesku vratiti vozom i samo vozom putovati do kraja života. Deset godina kasnije ja sam prvi put seo u avion.
       Pored kolena Batu su bolela i leđa. Na snimku se pokazalo da je prilikom nesreće došlo do sabijanja pršljenova. Kada su ga izmerili, bio je kraći za dva santimetra nego pre udara u zemlju!
       - Gledajući sebe u ogledalu, u polomljene prednje zube, počeo sam da brinem kako ću se tako ružan pojaviti pred Madž. Svoju brigu sam izrekao lekaru. Već istog dana sedeo sam na zubarskoj stolici u bolnici, gde je vrhunski specijalist, koga je bolnica angažovala za tu priliku, uzimao otiske za porcelanske krunice koje su se baš u to vreme pojavile kao novina u stomatologiji. U roku od nekoliko dana izgledale su bolje i lepše nego moji prirodni zubi. Došlo je vreme za povratak u Englesku. Putovao sam vozom, kao i prvi put kad sam dolazio, preko Belgije do Ostendea. Zatim šest sati brodom, preko uzburkanog Lamanša do Dovera. Odatle opet vozom do Londona.
       Na stanici Viktorija dočekali su me svi članovi ambasade, zajedno sa ambasadorom Ivom Vejvodom, pored koga je stajala Madž. Bio sam dirnut. Odmah po dolasku sam im saopštio da se ženim. Svadbu smo zakazali za 19. april.
       Ženidba sa Madž značila je kraj Batine diplomatske karijere, ali on je tu odluku doneo one noći posle tragedije kada mu je hirurg rekao da će da preživi i kada se, kako kaže, prvi put osetio slobodan, “bez obaveza koje su me sputavale u službi i društvu u kojem sam živeo. Minhen je odjednom razrešio sve moje dileme. Oženiću se čim budem ponovo stao na noge i nikakva sila me u tome ne može sprečiti”.
       Od tada nadalje Tomaševići žive u Beogradu, dobili su dve kćeri, Unu i Stelu, a danas imaju i četvoro unučadi. Zanimljivo je da je Bata ponovio istu odluku koju je donela njegova starija sestra Stana Tomašević kada se u Norveškoj udala za Eugena Arnesena, a bila je jugoslovenski ambasador u toj zemlji.
       Nebojša-Bata Tomašević je nedavno objavio knjigu na blizu sedam stotina stranica, “Orlov krš”, u kojoj je opisao istoriju svoje porodice i svoj život. Tako je i ovaj događaj sa aerodroma u Minhenu opisao sa puno detalja. Neke od njih smo koristili u ovom tekstu:
       - Madž je ovu knjigu prevela na engleski, a objavljena je još na danskom, norveškom, holandskom, nemačkom, francuskom, kineskom, japanskom i poljskom jeziku. I svuda gde je bila promocija, naročito u Norveškoj gde je prisustvovao premijer sa majkom, a pola vlade bilo na večeri u moju čast, u Danskoj ili Francuskoj, toplo je pozdravljen njen antifašizam. Bez obzira kako sada neki hoće da kroje istoriju i da uvode četnike kao borce protiv fašista, u ovim zemljama gde je knjiga objavljena veoma jasno se insistiralo na partizanskoj pobedi u Jugoslaviji. I više puta u raznim tekstovima povodom ove knjige je ponovljeno da Hrvati ne mogu da uđu u Evropu na osnovu ustaške ideologije, niti Srbi na osnovu četničke. I jedni i drugi mogu da uđu samo na osnovu partizanskog ratovanja, jer je to priznao čitav svet.
       Nebojša-Bata Tomašević danas živi između Eksetera u Engleskoj i Beograda, u zemlji koja više ne postoji. Kao nepopravljivom jugonostalgičaru ovo poslednje mu veoma teško pada.
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
Bolje plaćen od Bobija

U vreme kada je igrao u Beogradu, Bobi Čarlton je imao platu 12,5 funti nedeljno. Možda su još pokoju funtu dobijali za postignuti gol. Moja plata u ambasadi je bila sedamnaest funti nedeljno.
       Danas Dejvid Bekam u tom istom “Mančesteru” dobija 80 000 funti nedeljno, plus tri-četiri miliona funti godišnje za televizijske prenose. Danas televizija plati “Mančesteru” 150 miliona funti da bi prenosila nekoliko njegovih utakmica.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu