NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Premijerova misija

“Nije vreme za pokretanje pitanja konačnog statusa Kosova”, kaže za NIN premijer Bajram Redžepi povodom Đinđićeve inicijative

      Šta će biti s kućom?” - gotovo istovremeno, poslednjih sedmica zavapili su politički lideri kosovskih Albanaca i predstavnici vlasti u Beogradu, nadajući se da će ih međunarodna zajednica, zaokupljena čeprkanjem po pesku iračkih pustara, nagraditi trijumfalnim ulaskom u istoriju. Još mamurni od dvonedeljnih božićnih i novogodišnjih praznika i sveže pelcovani protiv antraksa i malih boginja, predstavnici svetskih organizacija, narodski rečeno, poručili su lokalnim liderima da će - kuća ostati tu gde jeste, bez struje i vode, izbušena mecima i bombama i posvađanih ukućana - i uzgred upozorili da - nikom ne padne na pamet da dira u tarabe. Za sada.
       Pitanje statusa Kosova, tri i po godine nakon trijumfalnog ulaska vojski 19 zapadnih demokratija i istovremenog povlačenja srpskih snaga bezbednosti, ostaje ključni kamen spoticanja različitih koncepata konačnog razrešenja krvave balkanske priče. Punih 12 godina od raspada Titove Jugoslavije, međunarodna zajednica suočena je sa nedostatkom ideja za rešavanje dva ključna preostala problema Balkana - srpskog i albanskog pitanja, koji se, na nesreću, preklapaju na Kosovu.
       Nadajući se da će vremenom doći do spasonosnog “srednjeg rešenja” koje bi nezavisno Kosovo ostavilo u granicama Srbije, a koje ujedno ne bi poremetilo sklad nebrojenih rezolucija i sporazuma kojima su konzervirani sukobi u bivšim jugoslovenskim republikama, međunarodni predstavnici zahvalili su se autorima poslednjih inicijativa na brizi i još jednom odložili rešavanje kosovskog pitanja - dok se ne ispune demokratski standardi.
      
       Zlosrećna zemlja
       O demokratskim standardima, međutim, u većini država izniklih iz bivše Jugoslavije prilično je teško govoriti, prvenstveno jer pretpostavljaju nekoliko za sada nedostižnih ideala, kao što su poštovanje ljudskih prava, slobodne izbore, nepristrasno sudstvo, slobodu medija, borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije - sve u svemu veličinama koje balkanski vlastodršci tumače prema sopstvenom nahođenju i u dozama koje ne bi preterano opteretile već dovoljno napaćeno stanovništvo.
       Mada već godinama pod međunarodnom vojnom i civilnom kontrolom, Kosovo se ne razlikuje bitno od okruženja. Umesto demokratski izabranih institucija, projektovanih da povedu slepo crevo Balkana u srećniju budućnost, stvarnim životom pokrajine, u nedostatku valjane policije i pravosuđa, rukovode raznorazne grupe, doduše naoružanih, građana ili pojedinci koji su se u opštem metežu generalnog remonta tamošnjeg sistema domogli para. Sa rekordnom stopom nezaposlenosti, Kosovo je, suštinski, zlosrećna, siromašna i nedefinisana teritorija za koju je u svetu još malo koga briga, i iz koje bi se većina mladih, da je sreće i mogućnosti, rado iselila.
       U nevreme za dežurne rešavače balkanskih kriza, pozivi za definisanje statusa Kosova stigli su, očekivano, iz Prištine, ali na sveopšte iznenađenje i iz Beograda, od premijera Zorana Đinđića. Pokušavajući da pažnju međunarodne zajednice bar unekoliko vrate na nerešena balkanska pitanja, kosovski Albanci i srpska vlada, doduše iz različitih pobuda, predočili su javnosti inicijative za rešavanje statusa Kosova.
      
       Inicijative
       Alijansa za budućnost Kosova nekadašnjeg legendarnog komandanta UČK Ramuša Haradinaja sačinila je deklaraciju o nezavisnosti i pozvala preostale dve partije kosovskih Albanaca - Demokratski savez Kosova Ibrahima Rugove i Demokratsku partiju Kosova Hašima Tačija da je zajednički usvoje. Zanemarujući činjenicu da kosovski parlament nema ingerencije da raspravlja, a kamoli donosi odluke o statusu pokrajine, Haradinaj je, kako navode prištinski analitičari, pokušao da isproba trenutno raspoloženje međunarodne zajednice, ali i istovremeno popravi rejting svoje, treće po snazi, političke stranke igrajući na već isprobanu kartu nacionalnih interesa.
       Usvajanjem ovog dokumenta, Skupština Kosova proglasila bi nezavisnost, koja pravno gledano ne bi imala nikakvu snagu, ali bi predstavnike međunarodne zajednice verovatno nagnala da unekoliko ubrzaju proces rešavanja kosovskog pitanja, koji se za kosovske Albance ionako predugo otegao. Međunarodna zajednica jednoglasno je, međutim, odbacila mogućnost da kosovska Skupština raspravlja o pomenutoj deklaraciji, pozivajući se na definiciju šefa UNMIK-a Mihaela Štajnera - standardi pre statusa. Suštinski, srećnu okolnost za međunarodnu zajednicu predstavlja i činjenica da je inicijativu pokrenula treća po snazi politička partija kosovskih Albanaca.
       “Nije vreme za pokretanje tog pitanja”, rekao je za NIN kosovski premijer Bajram Redžepi, dodajući da je za Kosovo “trenutno važnije rešavanje čitavog niza sistemskih problema” i obezbeđivanje funkcionisanja ograničene demokratije kojom je stanovnike te pokrajine darovala međunarodna zajednica. Ostatak sveta, za sada, tvrdi da bi takva deklaracija bila ništavna, kao i da bi predstavljala samo traćenje vremena Skupštine uspostavljene kako bi postavila demokratske osnove budućeg Kosova. Sudbina te deklaracije ostaće još neko vreme nepoznanica, ali je malo verovatno da će bilo ko od albanskih poslanika smoći hrabrosti da glasa protiv nje, ukoliko se taj dokument ikada nađe pred Skupštinom.
       Srpski premijer je, okupivši oko sebe predstavnike beznadežno razjedinjenih kosovskih Srba, obelodanio postojanje beogradske strategije za Kosovo i od NATO-a zatražio povratak srpske policije i vojske u pokrajinu, kao i pokretanje razgovora o njenom konačnom statusu.
      
       Đinđićev potez
       Inicijativa, ili kako su je zapadni diplomati nazvali Đinđićeva kosovska ofanziva, naišla je na prilično mlak prijem na adresama na koje je upućena, te od povratka vojske i policije na Kosovo, kako stvari stoje neće biti ništa, ali bi čitava akcija mogla da predstavlja izvesnu protivtežu albanskom insistiranju na što skorijem proglašavanju nezavisnosti. Mada kosovska strategija Vlade Srbije nije predočena javnosti, čini se da će kosovski Srbi formiranjem i učvršćivanjem lokalnih zajednica pokušati da postave osnovu za povratak izvesnog broja izbeglica, ali i da istovremeno uobliče eventualne zahteve za specijalni status u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova. Međunarodna zajednica, ali i kosovski Albanci teško će naći argumente protiv te vrste organizovanja, prvenstveno stoga jer i generalni plan budućeg unutrašnjeg uređenja pokrajine predviđa drastičnu decentralizaciju vlasti. Suštinski, većina zapadnih diplomata smatra da Đinđićeva inicijativa predstavlja nevešto koketiranje sa srpskim patriotskim snagama, tradicionalno naklonjenijim njegovom glavnom političkom rivalu Vojislavu Koštunici. Istovremeno, kosovski Srbi, o čijim glavama se na kraju krajeva i radi, suočeni sa izolacijom i, nepodnošljivim životnim uslovima, rado će podržati bilo kakvu inicijativu koja potiče iz Beograda.
       Posle troipogodišnje međunarodno kontrolisane demokratije, rešenje kosovskog pitanja, zbog kojeg su najznačajniji svetski lideri godinama lupali glave, ni za korak, kako se čini, nije avanzovalo od vremena kada je tim područjem neprikosnoveno vladala najveća zvezda svetskih sudnica posle O.J. Simpsona - Slobodan Milošević. Glavni razlog tome, smatraju zapadni diplomati, jeste činjenica da stanovnici Kosova još uvek nisu savladali osnove demokratije. Teško je, stoga, očekivati da će bilo koji stanovnik planete, uprkos svojevremenim senzacionalnim obećanjima već zaboravljenog Bernara Kušnera, odlučiti da spakuje kofere, potrpa u ruksak nekoliko omiljenih CD-a, zaključa stan u Park aveniji ili Jelisejskim poljima i krene put južne srpske pokrajine, pun entuzijazma da se prepusti čarima beskrajnih restrikcija struje i vode, povremenih pucnjava, obrednih eksplozija i otvorene međunacionalne mržnje.
      
       RADE MAROEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu