NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rubi, oh Rubi!

Pisanje pod pseudonimom postoji otkad i štampa. Razlozi za to su, naravno, različiti, ponekad neverovatni. A ljudi vole da se sakrivaju iza tuđeg imena

      Po svoj prilici, zažalićemo mi za “Šešeljevim zakonom o štampi”.
       Osim ako ovaj koji bi trebalo da se donese, ne bude još bolji, pardon, još gori. Buđenje naroda i “buđenje demokratije” dovelo je do takvog haosa u medijima da je praktično sve postalo dozvoljeno. Najveća nevolja nije u tome što su u ovom “našem javnom pozorištu koje zaudara na kanalizaciju izgubljeni mera i obzir” (dr Ratko Božović u “Blicu”), već što narod to najviše voli da čita i time ohrabruje pisce pamfleta, koji, opet, neće da razočaraju svoje čitalaštvo.
       Sve je počelo (naime, davno je počelo, ali je opet kulminiralo) kada je u dnevniku “Nacional” počela da objavljuje svoja razmišljanja navodno o TV programu, izvesna “doktorka”. Onda se utvrdilo da iza fotografije stoji jedan porno-model, ili prostitutka, a iza teksta, navodno jedan poznati beogradski novinar. Skandal je dostigao vrhunac kada je objavljen oglas na kome su ispisani tačni telefoni dotičnog novinara i ponuđene usluge dotične “dame” koja se zove Rubi. Novinar sumnja da su stvar sredili pacijenti njegovih nekadašnjih rubrika, a oni pokušavaju (i) na druge načine da mu vrate.
       Kanalizacija je (da se poslužimo rečima pomenutog kulturologa) otčepljena. Da dodam: na veliku radost beogradske “kulturne” čaršije.
       Još da dodam: na veliko gađenje drugog (manjeg) dela te, sad nažalost, iste čaršije.
       “Tako se nepodobije u gazet turi, pak se gospodski nagrdi. Ovde... kod nas je to, u Serbiji, ako mene pitaš, čisto smertoubistvo! Mimo ‘Serbske novine’ koje su ničemu, mi nemamo cajtunge da taka gomna u njih turamo, no ih jedni drugima u grla nabivamo! Junačka, dodaj, ako ti je lakše za gutanje.”
       Razmatranja kir Simeona Njegovana sa kraja prošlog veka (“Zlatno runo” - B. Pekić) o novinama serbskim izgleda da se nisu za dlaku promenila, osim što sada imamo više “cajtunga” i više možemo u njih da trpamo i da gutamo.
       Sad kada znamo ko je osumnjičeni novinar i ko su njegovi glavni pacijenti, ostaje nam da se prisetimo da su to sve likovi iz vremena Miloševića. Oni koji su u njegovo vreme igrali glavnu ulogu u njegovim medijima sada opet hoće da igraju glavne uloge u seriji u kojoj je on još glavni lik i nadmoćno se cereka u svakoj epizodi zato što zna da ne mogu da mu sude oni kojima nije ništa uradio, a onima u Hagu on nije ništa uradio. Uradio je nama. I ovom bednom narodu koji se cereka na ova “nepodobija”, da l’ smatrajući ih vrhunskom zabavom?
       Najveća nevolja tek nas očekuje. Pošto se takozvani slobodni, nezavisni, ozbiljni mediji retko “uključuju” u ova “nepodobija”, a moraju i oni nešto da objavljuju, onda udaraju kontru. Tako ne prođe dan a da se u nekim novinama ne pojavi, ili noć a da se na nekoj TV ne pojavi jedan od “omiljenih” histeričnih likova (barem bi se tako reklo po tome što nikom ne daju ni dah da uzme a kamoli da nešto kaže) koji hoće da nas (a ne sebe) lustriraju, teraju nas da doživimo “katarzu”, da se “prevaspitamo”, zatim “priznamo” krivicu, podelimo teret i tako unedogled. Kad bolje pogledamo, i oni su iz “Miloševićevog vremena” samo su ranije ispali iz njegove igre.
       Sve to koriste treći, koji donose zakone, neverovatne zakone koji, ako budu doneseni, mogu da traju samo do novih izbora.
       Da više ne bude vređanja po novinama, zakonodavci su svaku pojedinačnu mogućost predvideli i sankcionisali - i dobili zakon o informisanju opširniji od indijskog ustava.
       Ako on (zakon) ne reguliše ponašanje medija, niko neće. A gde su tu kultura i njeni običaji?
      
       MILAN DAMNjANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu