NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Srbi su kao Jermeni

Ubeđen sam da srpski narod nije kriv za ono što mu se desilo i nije takav kakvim ga neki danas u svetu opisuju. Uveren sam da ekonomske teškoće koje vladaju u Srbiji nisu nastale krivicom Srba, nego su spolja nametnute. Molim Boga da te teškoće budu prevaziđene

      Prvi put u istoriji, jedan visoki velikodostojnik Jermenske apostolske pravoslavne crkve boravio je u Beogradu, u Srbiji. Ta, može se reći i istorijska uloga, i ta čast pripala je arhiepiskopu Voskanu Kalpakijanu, mitropolitu Jermenske apostolske pravoslavne crkve u Grčkoj. Tako se podesilo samo od sebe da ova poseta predstavlja i jednu vrstu vraćanja duga starog više od 760 godina. Na svom drugom, poslednjem putovanju u Svetu zemlju Sveti Sava je, tako pišu njegovi biografi Domentijan i Teodosije, 1235. godine posetio i Jermeniju. Bio je to, koliko nam je poznato, jedini srpski arhiepiskop koji je boravio u toj zemlji. Boravak arhiepiskopa Voskana Kalpakijana u Srbiji predstavlja, u neku ruku, neku vrstu uzvratne posete, i vraćanje duga kojim je Sveti Sava zadužio Jermene.
       Jermenski arhiepiskop Voskan Kalpakijan boravio je u Srbiji od 20. do 24. februara na poziv Srpsko-jermenskog društva, a konkretan povod njegovog dolaska bila je promocija knjige “Jermeni, istorija, genocid, rasejanje” koja se upravo pojavila u izdanju Srpsko-jermenskog društva. Prvo se visoki gost 21. februara susreo sa Njegovom svetošću patrijarhom srpskim gospodinom Pavlom gde mu je u Patrijaršiji priređen srdačan doček. Prijemu su prisustvovali i članovi Srpsko-jermenskog društva Boda Marković i Jovo Bajić. U srdačnom razgovoru arhiepiskop Voskan Kalpakijan preneo je pozdrave patrijarhu Pavlu koje mu je uputio katolikos i vrhovni patrijarh svih Jermena Karegin II. Poglavar Jermenske crkve istovremeno je uputio i poziv patrijarhu Pavlu da poseti Jermeniju.
       Zatim je istoga dana 21. februara u Udruženju književnika Srbije održana promocija knjige “Jermeni, istorija, genocid i rasejanje”. Zanimljiv je i taj podatak da je promocija počela molitvom i blagoslovom koju je na jermenskom jeziku izgovorio arhiepiskop Voskan Kalpakijan. Posle su o knjizi besedili Boda Marković, Predrag Dragić Kijuk, Moma Dimić, Jovo Bajić i Adam Puslojić. Razgovor o knjizi vodio je Predrag Bogdanović Ci. Gosta iz Jermenije pozdravio je i Slobodan Rakitić, predsednik Udruženja književnika Srbije. Zatim je jermenski arhiepiskop razgovarao sa predstavnicima Udruženja književnika Srbije gde se govorilo o unapređenju inače dobre saradnje srpskih i jermenskih pisaca.
       Pored toga, arhiepiskop Voskan Kalpakijan posetio je i manastir Vavedenja presvete Bogorodice, gde ga je sestrinstvo srdačno primilo i upoznalo sa ustrojstvom manastirskog života. Jermenski arhiepiskop boravio je i u Novom Sadu gde je bio gost njegovog preosveštenstva episkopa Irineja Bulovića, sa kojim se odavno poznaje. Prisustvovao je bogosluženju u Sabornoj crkvi u Novom Sadu, posetio je mesto gde je nekada bila novosadska jermenska crkva, a zatim je domaćin, episkop Irinej svog gosta odveo u manastir Kovilj.
       Arhiepiskop Kalpakijan rado je pristao da govori za NIN o svom dolasku u Srbiju, o svojoj crkvi, o jermenskom narodu, o utiscima koje je poneo iz Srbije.
      
       Prvo o čemu svaki Jermenin govori kada se sretne sa strancima je jermenska “živa rana”, genocid koji su Turci izvršili nad jermenskim narodom. Zbog čega Vaše preosveštenstvo želi da razgovor započnemo o genocidu?
       - Želimo da govorimo o genocidu koji su Turci izvršili nad Jermenima zbog toga što je to jedna velika lekcija iz istorije za celi svet, a mi je stalno pominjemo kako se ona nikada i nigde ne bi više ponovila. Genocid nad Jermenima ne predstavlja samo ubistvo milion i po ljudi, nego to znači i uništenje tri hiljade jermenskih crkava i manastira. Valja i na to podsetiti da je naš narod uništen ili proteran iz svoje zemlje na kojoj je prethodno živeo tri hiljade godina. Mi govorimo o genocidu zbog toga što imamo moralno, ali i zakonsko pravo da od sadašnje turske države zatražimo nadoknadu za žrtve koje smo podneli. Ta nadoknada ne bi bila samo novčana nego i teritorijalna. Mi imamo pravo da tražimo da nam Turska vrati deo naše istorijske teritorije.
      
       Kakvo je sada stanje u Jermenskoj apostolskoj crkvi? Je li ona ojačala otkako je Jermenija dobila nezavisnost?
       - Stanje u našoj crkvi znatno je bolje. Posebno je naša crkva ojačala u samoj Jermeniji. Želeo bih da vas podsetim da je jedno vreme, kada je Jermenija bila u sastavu Sovjetskog Saveza, crkveni život nasilno bio prekinut. Katolikosa Horena I po Staljinovom nalogu 1934. godine ubio je NKVD. Posle Drugog svetskog rata stanje se nešto poboljšalo, ali većina crkava i manastira bilo je bez monaštva i sveštenstva. Monaštvo je bilo potpuno ugašeno. Valja podsetiti na to da monaški život u Jermeniji nikada nije bio toliko snažan. U poslednjih desetak godina, otkako je Jermenija stekla nezavisnost, stanje se znatno popravilo. U tri jermenske duhovne seminarije i akademije, u Ečmijadzinu, manastiru na jezeru Sevanu i u Gjumri, bivšem Lenjinkanu, danas studira oko 250 studenata, isključivo muškaraca. Pokušali smo da oživimo i monaški život. U manastir Svete Ripsime, nedaleko od Ečmijadzina, uselile su se monahinje. Ali bi nam, što se tiče monaštva, bilo dragoceno iskustvo Srpske pravoslavne crkve. Razgovarali smo o tome da se nađu mogućnosti da u jedan od srpskih ženskih gradskih manastira dođu naše monahinje koje bi ovde provele izvesno vreme i prekopirale organizaciju manastirskog života i prenele je u Jermeniju.
       Inače, stanje u Jermenskoj apostolskoj pravoslavnoj crkvi stalno se poboljšava. Gotovo svi naši hramovi u naseljenim mestima, ili u blizini naseljenih mesta imaju sveštenike. Još su nam prazne samo one crkve i manastiri koji su u planinama, daleko od naselja. Naša crkva sa svojih 70 episkopija od kojih je 12 u Jermeniji živi punim životom.
      
       Ima li izgleda, Vaše preosveštenstvo, da se Jermenska apostolska pravoslavna crkva i vaseljenske pravoslavne crkve još više približe i da prevaziđu kanonske razlike?
       - Do petog veka, do Halkidonskog vaseljenskog sabora koji je održan 451. godine bila je to jedna ekumenska crkva. A onda su se pojavila različita tumačenja Hristove prirode. Jermenska crkva, koja je prihvatila monofizitsko učenje, govorila je da je Hristos jedan čovek, sa jednom prirodom, a ta priroda sadržala je u sebi i Boga i čoveka. Zapadne pravoslavne crkve, kako mi nazivamo vaseljenske crkve, učile su da je Hristos jedan čovek sa dve prirode - božanskom i ljudskom. Razlika je dakle samo u rečima, ali ne i u suštini. Bilo je dosta razgovora sa zapadnim pravoslavnim crkvama da se prevaziđe ovo pitanje i mi smatramo da se to, uz obostranu dobru volju, može rešiti sa jednim, da upotrebim medicinski izraz, “bajpasom”. U novembru prošle godine u Jermeniji i Ečmijadzinu boravio je patrijarh vaseljenski Vartolomej. Mi smo mu tada ustupili naše crkve i naše oltare gde je on sa svojim sveštenstvom obavio bogosluženje. Mi to ne bismo učinili da nismo uvereni da su oni isto što i mi. Imamo izuzetno dobre odnose sa svim pravoslavnim crkvama, a posebno sa Ruskom crkvom, Rumunskom crkvom, Bugarskom crkvom, prvenstveno tamo gde ima Jermena. Jermenska crkva ide tamo gde ima našega naroda i naših vernika. U Srbiji nema jermenske parohije pa nije bilo ni bližih kontakata sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, mi Jermeni moramo da uspostavimo dobre odnose i sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
      
       Kakvi su vaši odnosi sa Rimokatoličkom crkvom?
       - Naši odnosi sa rimokatoličkom crkvom su dobri i bratski. Zna se da je prošle godine, kada se slavila dvehiljadita godina hrišćanstva, u Jermeniji boravio papa Pavle II. Ja mislim da teškoća u našim odnosima nema. I sa Rimokatolicima imamo dodirnih tačaka. I mi verujemo i oni veruju da posle smrti čovekova duša ide na nebo.
      
       Kako se slažete sa jermenskim rimokatolicima - mehitaristima?
       - Jermene je u rimokatoličku veru u sedamnaestom veku preveo jermenski monah Petar Manuk Mahitar koji je iz Jermenije, iz manastira sa jezera Sevana, došao na ostrvo Svetog Lazara kod Venecije. Tamo je podigao jermenski manastir u kome je zadržao jermenske obrede, ali je priznao vrhovnu vlast rimskog pape. Po njemu su se jermenski rimokatolici nazvali mehitaristi. Njih danas, od ukupnog broja jermenskih vernika, ima dva do tri posto. Toliko je i jermenskih protestanata. Imaju svoga patrijarha u Damasku koji kao vrhovnog poglavara priznaje rimskog papu.
       Mehitaristi su za nas dakle Jermeni rimokatoličke vere.
      
       Kako će, po vašem mišljenju, Jermenska apostolska pravoslavna crkva i Srpska pravoslavna crkva preživeti izazove koje pred njih postavlja globalizacija?
       - Položaj Jermenske apostolske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, kada je reč o globalizaciji, je isti. Preživeli smo duge vekove turske okupacije, ali i komuniste. U to vreme razmišljali smo samo o tome kako da preživimo, a ne o nekom napretku. Uz preživljavanje morali smo da tražimo načina kako da prežive i naši narodi, kako da održimo narod. Iza nas su prošli vekovi kada u Jermeniji i Srbiji nije bilo ni naše nacionalne države, ni cara ni kralja, ali ipak smo preživeli. Crkva je kod oba naroda sačuvala veru, jezik i običaje. I danas su se srpska i jermenska crkva našle pred istim izazovom. Satanski izazovi koji su pred nama su emigracija i globalizacija. Globalizacija pokušava da nametne novi moralni karakter našim nacijama. A taj novi karakter protivi se crkvenom učenju.
       Materijalizam i globalizacija idu toliko daleko da ljudima uzimaju i veru i humanističke ideje. Raznim metodama utiču na stvaranje čoveka koji se interesuje samo za novac i materijalna dobra, za lak život, za vrednosti koje su po svojoj prirodi anticrkvene. Ljudi su prevareni i oni ne znaju da su vrednosti koje nudi globalizacija obmana. Crkva u poslednjih desetak godina mnogo razmišlja o tome kako se odupreti lažnim vrednostima koje donosi globalizacija. Iz toga bi se mogli izvući neki zaključci. Dobar Srbin i dobar Jermenin moraju biti dobri vernici, dobri pravoslavni hrišćani. Srbi i Jermeni, kao i mnogo puta ranije kada su se našli pred istorijskim izazovima, mogu se spasti samo ako se okrenu Bogu i vrednostima koje nudi crkva. Mogu sačuvati svoju veru, svoj nacionalni identitet ako budu živeli životom svojih otaca, ako budu poštovali one vrednosti koje su poštovali njihovi roditelji.
      
       S kakvim utiscima odlazite iz Srbije?
       - Za ovo kratko vreme uverio sam se u ono što su mi i ranije govorili da su Srbi i Jermeni dva slična naroda. Kada bi se Srbin našao u Jermeniji on bi se osećao kao među svojima, jedina barijera bio bi jezik. Slično je i sa Jermenima kada se nađu među Srbima. Ja sam ubeđen da srpski narod nije kriv za ono što mu se desilo i nije takav kakvim ga neki danas u svetu opisuju. Uveren sam da ekonomske teškoće koje vladaju u Srbiji nisu nastale krivicom Srba, nego su spolja nametnute. Molim Boga da te teškoće budu prevaziđene. Nadam se da u budućnosti neće proći toliko vremena, koliko je prošlo od Svetoga Save, pa da se visoki predstavnici naših crkava sretnu u Ečmijadzinu.
      
       BODA MARKOVIĆ
      
Bokser pa monah

Porodica arhiepiskopa Voskana Kalpakijana poreklom je iz Kilikije, oblasti na granici Turske i Sirije. Njegov otac Sarkis bio je početkom Prvog svetskog rata fedain (gerilac, ustanik koji se borio protiv Turaka), a u vreme turskog genocida nad Jermenima porodica je 1915. godine izbegla u Etiopiju, u Adis Abebu. Tamo je majka Satenik rodila dva sina i jednu kćer koja je posle umrla. Kada su u vreme Drugog svetskog rata Italijani okupirali Etiopiju, porodica Sarkisa Kalpakijana ponovo je krenula u izbeglištvo gde se skrasila u Bejrutu, u Libanu. Tamo je već živelo oko sto hiljada Jermena. Tamo se Sarkisu 1941. godine rodio i treći sin Žiraer, potonji arhiepiskop Voskan. U Bejrutu je završio osnovnu nacionalnu školu, a onda se upisao u gimnaziju. Kao gimnazijalac starijih razreda počeo je da se bavi boksom. Posle gimnazije zaposlio se u jednoj apoteci kao apotekarski pomoćnik.
       Onda, odjednom, mladi Žiraer odlučio da ostavi i boks i apoteku i da svoj život posveti jermenskom narodu i svojoj veri. Godine 1960. upisao se na Duhovnu akademiju u Ečmijadzinu kod Jerevana u tadašnjoj sovjetskoj republici Jermeniji. Školovanje je završio za četiri godine, a u januaru 1965. godine se zamonašio, potom je upućen u Melburn, u Australiju gde je kao vikar tamošnjeg jermenskog episkopa, radio na organizovanju jermenske crkve i jermenske dijaspore. U Australiji je vanredno završio Fakultet političkih nauka. Kratko vreme, tokom 1972. i 1973. godine, boravio je u Kalkuti u Indiji gde je pomagao da se reše neke teškoće u tamošnjim jermenskim parohijama. Posle toga, 1973. godine pozvan je u Ečmijadzin, odakle je upućen u Damask, gde je radio kao administrator episkopije u tome gradu. Tamo je ostao osamnaest godina, sve do 1982. godine kada je izabran za episkopa i upućen u jermensku mitropoliju u Grčkoj, gde ima 10 000 vernika grčkih državljana i oko 50 000 vernika koji su se u poslednjih desetak godina, kao emigranti, naselili u ovu zemlju. On je zastupnik Jermenske apostolske pravoslavne crkve u većem broju međunarodnih crkvenih organizacija i asocijacija.
       Arhiepiskop Voskan Kalpakijan govori šest jezika: jermenski, arapski, turski, francuski, engleski i ruski. Služi se i grčkim. Bili smo svedoci kada u Udruženju književnika Srbije istovremeno sa srpskim piscima razgovara na engleskom, francuskom i ruskom jeziku.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu