NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prosperovo ostrvo

NASLOV: Šekspirov klijent
AUTOR: Miloš Latinović
IZDAVAČ: Stdžlos Novi Sad 2002.

      Pre nešto više od mesec dana na ovom istom mestu sam napisala da je prošlogodišnju romanesknu produkciju obeležila pojava nekoliko mladih autora, debitanata u ovom žanru. Među njih sam tada uvrstila i Miloša Latinovića, a za njegovu knjigu, “Šekspirov klijent”, rekla sam da daleko nadmašuje ono što se očekuje od prvog romana. U stvari, “Šekspirov klijent” nije prvi, već treći Latinovićev roman koji dolazi nekoliko godina posle “Slučaja violiniste i drugih događaja” (1997) i “Priča vetrova” (1998). Ipak, Latinović nam je tek ovom knjigom pokazao da je srpska proza dobila nov, samosvojan glas.
       Latinović je pisac postmodernističke, kortasarovske inspiracije, a najizrazitija obeležja njegove proze su meditativnost, lirska sugestivnost opisa i asimilovanje snoviđenjskog i imaginarnog u okvire rutinske svakodnevice. Junak “Šekspirovog klijenta”, Ivan Starović, beogradski reditelj, dolazi u panonsku ravnicu, u Novi Bečej, gradić “na dnu iščezlog mora”, da na scenu lokalnog pozorišta postavi Šekspirovu “Buru”. Bežeći od surove srpske stvarnosti iz poslednjih ratnih godina i od saznanja o gubitku lične i porodične sreće, Latinovićev junak u trivijalnosti provincijske svakodnevice nalazi romantično utočište u kojem, razmišljajući o umetnosti, traga za višim smislom života. Baš kao da se našao na Prosperovom ostrvu, daleko od stvarnog sveta, Starović u bajkolikom okruženju ravnice “ograđene bedemom Karpata” doživljava i strasnu romansu sa mnogo mlađom devojkom, studentkinjom Nevenom.
       Uvođenjem šekspirovske paralele u priču o našoj savremenoj stvarnosti Latinović u prvi plan postavlja jednu od najpoznatijih i najuniverzalnijih književnih tema: traganje za identitetom. Razvijajući je preplitanjem nekoliko narativnih nivoa i različitih vremenskih planova, on oživljava staru ideju da se lična sreća i viši smisao života ne mogu pronaći u stvarnosti, već samo u umetnosti i stvaralaštvu. Gledana u celini, Latinovićeva knjiga jedna je od najuspelijih transpozicija naše najnovije istorije u promišljen tekst visokih literarnih kvaliteta. Tome možda najviše doprinosi činjenica da težište Latinovićevog pripovedanja nije na predočavanju spoljašnjih okolnosti, već na junakovom doživljaju sveta. Celokupno zbivanje predočeno je iz Starovićeve perspektive, u smisaonom osvetljenju njegovog melanholičnog senzibiliteta obuzetog razmišljanjima o smrti i prolaznosti života. U “beskraju ravne zemlje pod nedoglednim nebom”, Staroviću se, kao nekad Hamletu, čini da je čitav “ljudski rod kao lišće opalo, jesenje, koje vetar raznosi”, i da naši “mali životi”, sa svim onim što je u njima dobro ili zlo, nestaju kao “nestvarna povorka koja za sobom neće ostaviti nikakav trag”.
       Osim Šekspirovom, Latinović se inspiriše i metaforikom Miloša Crnjanskog iz prve knjige “Seoba”. Ta inspiracija najočiglednija je u poetski sugestivnim opisima panonske ravnice koji se gotovo na svakoj stranici prepliću s junakovim razmišljanjima o smrti, sećanjima na nepovratno izgubljenu prošlost, oniričkim vizijama i literarnim reminiscencijama: “Panonija, ravničarski kraj pod nedoglednim nebom. Panonija - opusteli salaši, razvaline vetrenjača, bokternice, zarasle u travu i šaš, pusti svetionici zalutalih noćnih vozova, mrtvaje, šikare, puste i slatine. Zemlja bez kamena, što svoj vek broji kao stratište i gubilište na kojem nestaju, poput žitnih zrna u mlinskom žrvnju orijaških dimenzija, narodi i snovi o slobodi i napretku.”
       Latinović se inspiriše Crnjanskim i kad se služi naslovima pojedinih poglavlja kao svojevrsnim komentarima, lajtmotivima koji simbolički nagoveštavaju značenje romana u celini (“Zvezdani plašt nad licem vode”, “Ostrvo kojeg nema na zemljopisnoj mapi”, “Dno iščezlog mora”, “Splav Meduze”). Osećanja melanholije i prolaznosti posebno su naglašena na samom kraju romana. Poslednja zavesa na premijeri “Bure” za Starovića ne znači samo kraj pozorišne iluzije već i kraj “misije”, “ljubavi” i “privida o stvarnoj slobodi” u koji je za trenutak poverovao potraživši utočište na “dnu iščezlog mora”. Povratak u stvarni svet Latinovićevom junaku ne donosi samo otrežnjenje od “pričina”, već i tragično saznanje da “čudo u koje smo verovali, koje smo gledali, postaje ništavno”.
       U osnovnu priču o Ivanu Staroviću Latinović upliće nekoliko sporednih priča, paralelnih zapleta i veliki broj epizodnih likova. Neke od tih umetnutih priča, na primer istorija Jovana Savića, “glumca, reditelja i teatarskog pedagoga” poreklom iz Novog Bečeja, dobro se uklapaju u celinu varirajući i razvijajući osnovnu, šekspirovsku temu romana. Ali, to nije uvek tako: epizode “Zima u Aleksandriji” i “Tango liso”, koje nas vraćaju daleko u prošlost uvodeći nove ličnosti, ni u fabularnom ni u tematskom smislu nemaju pravog opravdanja. Latinović naročito ne bi pogrešio da nas je poštedeo epizode o Starovićevoj bračnoj krizi, ispričane kroz pisma koje mu žena piše iz Pariza, gde se sklonila u strahu od najavljenog bombardovanja Srbije. Puna opštih mesta o globalnoj politici, kakva smo donedavno često čitali u štampi, u kontekstu celine romana ova priča deluje sasvim disonantno.
       Međutim, ova i još neke epizode samo su suvišan balast, koji ne dovodi u pitanje osnovni utisak o Latinovićevom romanu. “Šekspirov klijent” nedvosmisleno pokazuje da je naša književnost dobila pisca originalnog izraza i samosvojne inspiracije.
      
       ADRIJANA MARČETIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu