NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Obračun sa samim sobom

Moćni aparati su uvek nastojali da me kao kakav paket usmere u određenom pravcu, ali slučaj i sreća su mi priticali u pomoć, tako da sam unekoliko izašao neoštećen iz toga

      “Kad se takozvana literatura fikcije uporedi s autobiografskom literaturom koja se, navodno, više drži činjenica, tada se lako može ustanoviti da se literatura fikcije više od autobiografske približava istini o autoru”, kaže Milo Dor, i dodaje: “To dolazi otuda što se pisac pri pisanju romana oseća slobodnijim i ‘poštenijim’ nego pri pisanju autobiografije, koju svako ulepšava manje ili više u odnosu na sopstvenu ulogu. Protagonisti jednog romana su stvarniji od slike autora koju on stvara sam o sebi.”
       Milo Dor, nezaobilazni bard austrijske i srednjoevropske književnosti, bilingvista i prevodilac, objavio je svoje prve stihove, u mladim danima, pod svojim pravim imenom - Milutin Doroslovac, na srpskom jeziku. Pred kraj Drugog svetskog rata bio je interniran u Beč, gde već sredinom pedesetih objavljuje na nemačkom pripovetke i romane.
       U zamašnom opusu Mila Dora, koji ovih dana slavi osamdeset godina, vidno mesto zauzima trodelna “Saga o Rajkovima” koju čine romani “Sećanje samo”, “Mrtvaci na odsustvu” i tek izašli “Beli grad” (u izdanju beogradskog “Otkrovenja”).
      
       Podsećamo autora da je svojevremeno objavio duhovit tekst, sa notom samoobračuna, pod naslovom “To nisam ja”. A nije slučajno da “Beli grad” počinje poglavljem “Intervju sa samim sobom”, a sve je to u znaku Remboovog mota - Ja je neko drugi. “Pa sad, gospodine Dor, recite u svetlu i vizuri autobiografski overenog opusa, ko ste zapravo vi”?
       - Svaki pojedinac sačinjen je od raznolikih ličnosti koje se tokom godina razilaze jedna od druge, pri čemu svaka nova stepenica u razvoju jedne osobe objedinjuje u sebi iskustva svih prethodnika, tako da se može reći da svako pojedinačno sadrži u sebi više života. Ponekad se čovek mora i napregnuti da bi pronikao kroz više slojeva, pri čemu se upušta u opasnost da nikad ne stigne do pravog Ja. Ali o tome je literatura oduvek govorila.
      
       Koliko je tzv. lokomotiva istorije čovečanstva učestvovala u vašem životu i skojevskim, a takođe i posleratnim godinama? Da li ste vi bili, zapravo, slepi putnik, ili su vas u voz smestili mimo vaše volje, sa kartom u jednom pravcu?
       - Ja sam proživeo jedan značajan deo života, tačno rečeno sedamdeset i sedam godina dvadesetoga veka. A ako se pomisli na to da je taj vek počeo tek 1914. izbijanjem Prvog svetskog rata, onda i mnogo duže. Od moje najranije mladosti, politički događaji i obrti uvek su imali snažan uticaj na moj život i na život mojih savremenika. Tako sam uvek bivao primoran da zauzimam stav prema takozvanim pojavama svoga doba i povremeno da se borim za preživljavanje. To zauzimanje stava obeležilo me je od rane mladosti i napravilo od mene pisca koji se prevashodno bavi tim nasilnim upadima “velike” politike u privatne živote pojedinaca. Moćni aparati su uvek nastojali da me kao kakav paket usmere u određenom pravcu, ali slučaj i sreća su mi priticali u pomoć, tako da sam unekoliko izašao neoštećen iz toga. Iz toga proizlazi bogat materijal za više knjiga koje, zapravo, nikada neće biti do kraja ispisane.
      
       Jedna od ličnosti vaših romana i drug iz literarne družine Druge muške gimnazije u Beogradu Bogdan Bogdanović priča da je, kad je čitao vaš roman “Mrtvaci na odsustvu”, bio bezmalo zatečen činjenicom kako je “metafizička neman što se naziva Veliko, Sveto ništa” za jednu deceniju progutala celu buntovnu familiju iz vaše strasne mladosti. Koliko i kako roman može da se suprotstavi toj alavoj nemani? S kojim argumentima raspolaže u takvoj prilici pisac kao posednik pamćenja i sumnje?
       - Roman “Mrtvaci na odsustvu” napisao sam neposredno posle rata, jer sam prosto imao potrebu da se pisanjem oslobodim užasa koji je nekoliko godina vladao celom Evropom. Osećao sam se pozvanim da kao slučajno preživeli ostavim svedočenje o svojoj generaciji koja je pala kao žrtva tih užasa. Jedan roman ne može, nažalost, da promeni svet, ali svedočenja opstojavaju i u drugim vrmenima, za one ljude koji možda ne žele ništa da znaju o prošlosti. Ali kad oni uznastoje da se u svojoj stvarnosti snađu, onda moraju sebi stvoriti jasnu sliku o prošlosti, da bi, bolje opremljeni, mogli da se suoče s nailazećim turbulencijama.
      
       Da li je vaša beogradska trilogija donekle sećanje, a odnekle neumoljivi obračun sa samim sobom? Nije li, na izvestan način, naslovni junak trilogije “Saga o Rajkovima” bio naveden da taj “napakovani život” ponese, svojim delom? Kako inače razumeti njegovo autsajderstvo sem kao jedino utočište? Ili je opet reč o tome da se on ne uklapa u svet takav kakav je, a više nema nameru da ga menja? Da li je ironija kojoj ga podvrgavate još jedna lekcija, koju nije dovoljno naučio?
       - Često su me pitali nisam li ja sam junak svoje trilogije, Mladen Rajkov. Mogu se setiti kako sam jednom odgovorio da on meni ni u kom slučaju nije identičan, ali da je nekako u srodstvu sa mnom, tako da ga ponekad susrećem prijateljski ili s nekom vrstom ljubavi, a ponekad s ironičnom distancom, kad ne odobravam ono što radi, što se često dešava. Pri tome se, dabome, radi o razračunavanju sa samim sobom, sa sopstvenim slabostima i iluzijama. Taj kritički pogled na sopstveni Alter Ego pomaže onome na koga se svakodnevno svaljuju problemi da te probleme lakše savlada.
      
       U sudbini vaših junaka i u drugim romanima, kao što su “Pucnji u Sarajevu”, ili o avanturistima braći Zanović (“Sva moja braća”), istorija menja svoju ćud ali ne i svoju violentnu narav. Da li je to i razlog što sa skepsom razmatrate nevoljnu ljudsku sudbinu u tom kolovratu? Zapravo, da li je stvaralac iluzionista bez prava na iluziju? I u kolikoj je meri fikcija slatka sestra fakta?
       - Autor romana je u izvesnoj meri i glumac, tako da tokom vremena i tokom pisanja preuzima različite uloge. Za vreme “predstave” autor se identifikuje sa svojim protagonistom i nastoji da ga predstavi onoliko dobro koliko je to moguće. Tako mogu mirno reći da sam ja u najvećem delu onaj istražni sudija Pfefer iz romana “Pucnji u Sarajevu”; kao što sam i avanturista Stjepan Zanović iz svog romana “Sva moja braća”. No, ja istovremeno igram i manje uloge koje često imaju atribute mene samog. Skepsa s kojom se susrećem sa svojim “junacima” mnogo doprinosi “zaokruživanju” jednog lika. Postoje fascinirajuće teorije o učinku glumaca koji, pri svoj identifikaciji sa svojom “ulogom”, uvek zadržavaju iskricu skepse, da bi ozbedili određenu distancu. Više se ne igra širokim pokretima, patetika je u modernim izvođenjima nadaleko prognana.
      
       Pisali ste o svojoj potrazi za većom domovinom. Rođeni ste u porodici srpskog lekara u Budimpešti, odrasli ste u svom zavičaju u Banatu i Bačkoj. U poeziju ste stupili kao beogradski gimnazist, koji je, iz pika, bio izbačen iz svih škola. Ne svojom voljom ste krajem rata došli u Beč, a zatim zahvaljujući vlastitom izboru postali Bečlija. Nije li to bio pedigre, ili predigra, za to traženje svog prostora diljem Evrope? I nije li to pogrešni brod, čiji ste bili putnik vi, što je tražio stecište ljudske sudbine? Mit Srednje Evrope je samo jedna alternacija...
       - Kad sam po završetku rata odlučio da ostanem u Beču, bilo je prirodno da pokušam da svoju odluku opravdam i podzidam. Bio je to početak mog traganja za novom domovinom, koja je vremenom postajala sve veća, tako da danas obuhvata celu Evropu. Moglo bi se pri ovome pomisliti da podležem nekoj iluziji, ali to nije nikakva iluzija što se u Nemačkoj, Italiji, Češkoj i Mađarskoj osećam jednako kod kuće kao i u Grčkoj, Francuskoj ili Švedskoj. Mnoga putovanja koja sam preduzimao izvan Evrope, u Severnu Ameriku, na primer, trajno su me utvrđivala u osećanju da sam Evropejac. Pojam “Srednja Evropa” nije samo mit koji je propao sa Ka-und-Ka monarhijom, već je to stvarnost koja se ne nalazi samo u istorodnim i na sve strane posejanim zgradama na ovom širokom prostoru, već je stvarnost i po načinu na koji ljudi žive. Korak dalje nailazi se na Evropu, zajedničku kolevku naše zajedničke kulture, o kojoj se, nažalost, suviše malo govori.
      
       Više od pola veka prošlo je od osnivanja Grupe 47, među čijim članovima su i nobelovci Hajnrih Bel i Ginter Gras. Koliko je ta skupina pisaca, kojoj ste i vi od početka pripadali, promenila duhovni klimat u posleratnoj Nemačkoj, a i inicirala i podstakla delovanje drugde današnjih tzv. postrealista? Da li je fikcija otvorila nove prostore tvrdoglavom faktu?
       - Literatura nema nikakav neposredan uticaj na politički i društveni život. Ali ona može tokom godina da dovede do promene klime. To se, na primer, desilo s Grupom 47, čiji su autori u međuvremenu postali poznati i slavni. Oni su mnogo doprineli tome da razračunavanje s nacionalističkom prošlošću njihove zemlje krene brže. Današnji stav Nemačke prema ratu koji preti Iraku može se pripisati toj promenjenoj klimi. Čovek prosto počinje da misli drukčije, to jest kritički, i da ne uzima zdravo za gotovo ono što moćnici stave pred njega na sto.
      
       Koliko je vaša povest “Beč, jul 1999” upozorenje i replika na nemoć pojedinaca da se suprotstavi histeriji nasilja? Da li se dovodi u pitanje i sama moć pisanja, kao suprotstavljanje nadirućem neofašizmu? I koliko prethodna iskustva, kojima ste vi bili svedok, a i ovo skorašnje, ne umanjuju nepočin polje nade?
       - U mnogim evropskim državama može se konstatovati laka do jaka tendencija ka desnici. Literatura bi ovde mogla mnogo da doprinese razjašnjavanju. Naravno, imam strah od pretećeg fašizma u novom obliku, ali nalazim da rad moje sabraće nije bio uzaludan, tako da će ubrzo doći do protivstruja koje će nam, možda, više približiti “carstvo sloboda”.
      
       Vaš roman u radu “Kraj sezone” je, koliko sam razumeo, nastavak razvigornog i neprekinutog dijaloga sa vašim prestonim gradom, Bečom? Da li je to etida uzvraćene, ili neshvaćene ljubavi? Da li, uostalom, ljubav može bez komplikacija?
       - Moj odnos prema mom slučajno ali ipak dobrovoljno izabranom domicilu Beču, pošto tu živim, bio je tokom šezdesetih godina izlagan sve većim iskušenjima. U izvesnom smislu reč je o ljubavnom odnosu, koji je, kao i svi ljubavni odnosi, često bivao presecan izlivima mržnje. Dugo je potrajalo dok nisam ovaj grad istinski upoznao, i takođe je dugo potrajalo i dok se grad nije navikao na ovakve kritičke bundžije kakav sam ja. Uskoro ćemo biti stari zaljubljen par koji živi samo od uspomena.
      
       SLAVKO LEBEDINSKI
       (Prevod Dorovih odgovora s nemačkog: Đorđe Dimitrijević)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu