NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kafa u kući Envera Hodže

Kafana “Drenica” u Draču bila je sabirni centar za dobrovoljce za OVK. Najmanje 11 000 Albanaca pristiglih brodovima iz celog sveta prošlo je kratku obuku i potom odlazilo na Kosovo

      Kafe “Klasik” u Tirani samo je jedan od brojnih u prestonici Albanije, ali više nego specifičan - nalazi se u kući u kojoj je živeo diktator Enver Hodža. Mladi mirno ispijaju makijato, sluša se muzika i telefonira najmodernijim modelima mobilnih telefona. U delu Tirane udaljenom desetak minuta od glavnog Trga Skenderbeg, kafić nije turistička atrakcija. Samo je deo kompleksa u kome je živeo Hodža i koji je tada čuvala vojska, a običnim građanima bio zabranjen pristup. Uz bazen i vrt, neuobičajen u Tirani, kompleks čine rezidencijalni objekat čije je uređenje u toku i koji će biti vladina zgrada, kafić - manja kuća nekada nacionalizovana a sada vraćena vlasniku i još jedna kuća. “Klasik” je otvoren prošle godine, a pre toga je, kažu, neko vreme tu bila smeštena delegacija NATO-a.
       Tipično obeležje Enverovog vremena - bunkeri - i dalje se mogu videti po celoj zemlji. Rasuti po poljima uz put Tirana-Drač, često uz nečiju kuću, uz sam put. U Draču, bunker je na plaži, zarastao, tik uz kuće. Kažu da postoji i onaj koji je - pola u vodi. U zemlji ima 700 000 bunkera, a njihova izgradnja koštala je bar između tri i četiri milijarde dolara. Postojala je ideja da se izvade i beton iskoristi za dokove u lukama, ali se od nje odustalo. Bunkeri su sada najtraženiji suveniri, kao pepeljare kojih ima u svim bojama i veličinama, a nota zafrkavanja ili cinizma na sopstveni račun mogla se primetiti i ispred bivšeg mauzoleja Envera Hodže u Tirani - glomazne građevine piramidalnog oblika - žbun žive ograde orezan je u obliku bunkera.
      
       Povratak identitetu
       Tirana dobija nove obrise otkako je u fotelji gradonačelnika 38-godišnji slikar Edi Rama, koji je započeo projekat renoviranja grada. Projekat “Povratak identitetu” predviđa čišćenje, sređivanje grada i vraćanje zelenih površina, a sprovodi se uz pomoć donatora - UNDP i Evropske komisije. Započet je pre dve i po godine kada je Rama postao gradonačelnik, kao nestranačka ličnost bliska socijalistima, i grad sada potpuno drugačije izgleda: više ne dominira sumorna socijalistička arhitektura već zgrade sa fasadama pastelnih boja. Ideja je bila da se građanima vrati nada, kaže Edljira Toči, šef kabineta gradonačelnika. Posebno su upečatljive renovirane zgrade ministarstava na Trgu Skenderbeg, italijanske arhitekture. I drugi delovi grada polako dobijaju drugačije, mekše obrise, a gradi se praktično na svakom koraku.
       Takozvane enverovke - zgrade bez fasada, od cigle, čiji su najviši arhitektonski domet vrata i prozori, još se mogu videti u udaljenijim delovima grada. Inače veoma ljubazni, građani Tirane ne žele mnogo da pričaju o vremenu Envera. Istorija, kažu, nije “redigovana”, pa mladi sada uče o čoveku koji je zemlju držao izolovanom, internirao protivnike i nije dozvoljavao da na albanski budu prevedeni Dostojevski, Bodler, Edgar Alan Po. Student agrobiznisa, 25-godišnji Artur, kaže da zna kako je bilo, po pričanju svojih roditelja, ali da “postoji izreka - u svakom zlu ima i ponešto dobro”. Slična uzdržanost najčešći je odgovor. Jedan od retkih koji je želeo da prenese sećanja je 30-godišnji predavač novinarstva Altin koji kaže da je bilo strašno, da su ga roditelji naučili da “drži jezik za zubima” jako rano. Njegova majka, lekarka koja je putovala u inostranstvo prateći pacijente, donela je iz Italije ogrlicu sa krstom. Krst je skinula, ali ga je on odneo u školu i pokazao drugovima. “Sreća što je nastavnica bila normalna, pa je samo upozorila moju majku, inače mi je pretilo izbacivanje iz škole, kaže on. Pasoš je dobio posle demokratske revolucije, u “naletu kada su ih svi uzeli”.
       Enverova udovica Nedžmija živi u Tirani. Nekada moćna supruga, sada je penzionerka. Njihova kćerka je arhitekta, a sin biznismen. Na telefonski poziv i pitanje da li bi dala intervju novinaru iz Beograda, Nedžmija Hodža je odgovorila odrečno, dodavši da se izvinjava i da to nije zbog toga što je novinar iz Srbije, već zato što je ona stara i više ne daje intervjue. Baš tog 20. februara bila je godišnjica rušenja Enverovog spomenika iz centra Tirane, na demonstracijama 1990. godine.
      
       Vatra na putu
       Blaga nostalgija za vremenom Envera, kažu, postoji kod starijih koji navode da je tada postojao neki red, izgradio je zgrade, nije bilo mafije. Svake godine, na dan Enverove smrti, u centru grada okupljaju se njegove pristalice, ljudi u godinama, ali to nikada nije veliki broj. Mešavina Mediterana i Istoka, Tirana je zakrčena automobilima, najčešće “mercedesima”, džipovima i retkim biciklistima. Kafići su puni mladih koji, kako izgleda, nisu mnogo zaposleni. Loša komunalna infrastruktura - rupe po ulicama koje se skoro i ne peru, česte nestašice struje, problemi sa vodom - kao da ne utiču mnogo na ljude koji nisu nervozni čak ni u vreme saobraćajne gužve. Ulično osvetljenje je toliko slabo da bi čak i najuporniji turista odustao od večernjeg obilaska, semafori retkost.
       Vatre po trotoarima i na putu ka aerodromu zapalili su prosjaci, ali ponegde i milicioneri, koji u svojim kućicama nemaju grejanje. Koliko hladno na takvim mestima može da bude, uverili su se putnici na JAT-ovoj liniji za Beograd, u rano jutro: aerodromska zgrada bez ikakvog grejanja, desetak putnika se smrzava zajedno sa službenicima, restoran i fri šop zatvoreni. Kontrasti Tirane su brojni: u knjižarama nalik na veće kioske smeštene na trotoare, solidan izbor stranih izdanja, mladi skoro redovno znaju engleski. Restoran “Pijemonteze”, nekada samo za komunističke funkcionere, u dvorištu stambenog bloka. U restoranima francuska i italijanska vina, odlični sirevi i povrće uvezeno iz Grčke ili Italije, a umesto “Mekdonaldsa” koji još nije stigao - “Mekmeriot”. Prosečna plata je oko 150 dolara, penzija znatno manja - oko 50 dolara. Cene nešto niže nego u Jugoslaviji - dnevne novine od 20 do 40 leka (1 evro = 137 leka), litar mleka 62 leka, kilogram hleba 60 leka, kilogram kafe 600 leka. Kvadratni metar novog stana u centru Tirane je 600 dolara i više, iznajmljivanje dvosobnog stana od 200 dolara. Ulični prodavci, tezge i neretko penzioneri koji na njima rade nasuprot najmodernijim džipovima, potvrđuju da postoje velike socijalne razlike i da se srednji sloj tek sada polako formira. Posle nemira 1997. izazvanih rušenjem piramidalnih banaka inflacija je bila 40 odsto, a građani su preživljavali uz novčanu pomoć rođaka iz inostranstva. Uništavane su fabrike, pa je veliki broj ljudi ostao bez posla. Sada se okreću trgovini, kao najbržem načinu zarade. Odnos uvoza i izvoza je četiri prema jedan, i to se vidi - prodavnice su pune strane robe, posebno prehrambene. Prošle godine privatizovan je Telekom, a ove godine bi trebalo i najveća državna banka - Savings bank of Albania, čiji je kapital procenjen na 120 miliona dolara. Osim albanskog mobilnog operatera AMC, tu je i Vodafon. Početkom februara, Albanija je počela pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i asocijaciji sa EU, tokom kojih će morati da rešava niz problema, među kojima su najveći borba protiv kriminala i korupcije.
      
       Regrutni centar OVK
       Tokom rata na Kosovu, u zemlji su boravile stotine hiljada izbeglih kosovskih Albanaca za koje u Tirani kažu da se “mnogo razlikuju po mentalitetu”.
       Vlasnik, 40-godišnji Gani Kapiti poreklom sa Kosova, traži da to bude muzej, ali nije dobio dozvolu vlasti, možda zato što je gradnja bespravna. Osim “Drenice” u kojoj “nije baš poželjno da pričamo srpski”, kako reče albanski kolega, u Draču je i kafana “Gostivar”, ali i brod kojim su Albanci pokušali da pređu u Italiju, pa se nasukao. Sada ga pretvaraju u restoran. Ulicama grada patrolira džip italijanske policije, u okviru borbe protiv ilegalne trgovine.
       U nedelji u kojoj su pod optužbom za ratne zločine uhapšene vođe bivše OVK, udarne vesti u Albaniji bile su domaće - višednevno zasedanje parlamenta na zahtev opozicione Demokratske stranke za smenu gradonačelnika Tirane, koga Sali Beriša optužuje za korupciju. Ipak, hapšenje čelnika OVK i vesti iz Haškog tribunala dobili su veliki publicitet u svim medijima, koji su u ekspanziji poslednjih godina pa 3,1 miliona stanovnika može da bira između čak 18 dnevnih novina i 120 registrovanih televizija, od kojih je samo TV Šćiperia javni servis, sve ostale su privatne. Nakon susreta sa šefom diplomatije SCG Goranom Svilanovićem, albanski ministar spoljnih poslova Ilir Meta izjavio je da se njegova vlada distancira od ekstremističkih elemenata “koji ponekad deluju pod znakom ANA a ponekad pod znakom Albanskog fronta za nacionalno ujedinjenje” i koji žele da naruše imidž zemlje kao faktora stabilnosti u regionu. Albanski MIP osudio je i eksploziju u Strugi, samo dan kasnije, uz iste ocene. U razgovorima sa novinarima i intelektualcima stiče se utisak da pitanje Kosova ostaje za kasnije, uz ocenu da je “Albanija jedno, Kosovo drugo, a Srbija treće”.
       Predstavnici Udruženja srpsko-crnogorske manjine “Morača” kažu da Srba i Crnogoraca u Albaniji ima oko 40 000, najviše u Skadru, ali i u drugim delovima zemlje. Predsednik Udruženja Milan Vaso Brajović kaže da su i posle demokratske revolucije imali teške dane, da su bili hapšeni, zastrašivani i da je dekretom iz 1996. tadašnji predsednik Beriša ponovo albanizovao imena i prezimena kao što je bilo u vreme Envera Hodže. “Tražimo škole na maternjem jeziku, vraćanje naših imena i učešće na državnim medijima”, kaže Brajović, ističući da je vlast činila sve da ih asimilira, još od vremena kralja Ahmeta Zogua koji je ukinuo škole, ali da nemaju probleme sa Albancima i da sa njima dobro žive. Ni na poslednjem popisu 2001. nije bilo moguće izjašnjavanje o verskoj i nacionalnoj pripadnosti. Prema zvaničnim podacima, u Albaniji je 98 odsto Albanaca, a samo dva odsto su manjine. To je višestruko manje od onoga što manjine tvrde, pa najbrojniji Grci navode da ih je oko 400 000. Nedavno je šef diplomatije Ilir Meta pozvao predstavnike manjina na sastanak, što Brajović navodi kao “prvi put da smo zvanično priznati kao nacionalna manjina, da postojimo”, a u ambasadi SCG u Tirani takođe ocenjuju kao de jure i de fakto priznavanje naše manjine. Srpska pravoslavna crkva postoji samo u Vraku, selu kod Skadra.
       Turista u Tirani još nema, u Draču su, kako kažu, Italijani veoma retki gosti. Stranci dolaze samo poslom. Neretko, Albanci u Tirani znaju srpski, prate našu muziku i filmove. Kažu da je to zbog televizije, koju su dovijajući se, i u Hodžino vreme gledali, koristeći je kao prozor u svet. U Tirani smo sreli i vremešnog predsednika Društva albansko-srpskog prijateljstva Namika Vehbija Hotija, koji kaže da Društvo, osnovano 13. jula 1991, i danas postoji i sarađuje sa nekim organizacijama iz Beograda.
      
       MARINA RAKIĆ (Beta)
      
Diplomatska ulica

Ambasada SCG nalazi se u takozvanoj diplomatskoj ulici i zauzima jedan sprat petospratne zgrade. Ambasada je tu smeštena od obnavljanja diplomatskih odnosa između Albanije i SRJ, 17. januara 2001. Do prekida diplomatskih odnosa, na proleće 1999, ambasada je bila u mnogo lepšoj zgradi površine nekoliko hiljada kvadratnih metara, ali je, po obnavljanju odnosa, albanska strana prekinula sporazum o recipročnom neplaćanju na osnovu koga je u Beogradu imala ambasadu u Kneza Miloša, a došlo je “do promena i kod nas i kod njih”, kažu u ambasadi. Zgrada je vraćena bivšem vlasniku, a ambasada SCG sada je u iznajmljenom prostoru. U istoj, diplomatskoj ulici, bila je smeštena i ambasada Republike Kosovo do pre godinu dana, kada je zatvorena, što u našoj ambasadi navode kao jedan od većih diplomatskih uspeha.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu