NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Odlazak prvog demokrate

Zoran Đinđić bio je prvi nekomunistički gradonačelnik Beograda i prvi nekomunistički premijer posle Drugog svetskog rata. Bio je u mnogo čemu prvi. I kako reče grčki ministar inostranih poslova: “Izgubili smo velikog prijatelja Evrope.” Srbija će tek videti šta je izgubila

      Kada je najpoznatija Srpkinja u Holivudu Deniz Hejl, alijas Dušica Radosavljević, kazala: “Đinđić je srpski Kenedi”, sigurno nije ni pomislila da će i srpski premijer imati tako zlehudu sudbinu.
       Zoran Đinđić je prvi posleratni srpski premijer koji nije bio komunista, političar koji je dao nemerljiv doprinos rušenju sa vlasti Slobodana Miloševića (“Euforija je bila zahvatila čitav svet posle pada Miloševića. Ali, ja se ni tada nisam naročito radovao. Razmišljao sam šta će biti kada se svi otrezne.”)
       Bez sumnje, bio je ključni čovek 5. oktobra (“Celu noć nisam spavala, gledala sam televizijski prenos iz Beograda i brinula sam se za sve vas...” rekla mu je Klaudija Šifer na dodeli čuvene nemačke nagrade “Bambi”).
       Isporučio je i Miloševića Hagu:
       “Dajte Miloševiću ultimatum. Ako neće da se preda - srušite zgradu. Radite šta vam je posao - kao da sam ja na njegovom mestu! U tom slučaju, ne biste ni pet minuta čekali.”
       Prva nekomunistička, DOS-ova vlada na čijem je čelu bio, povela je Srbiju u Evropu, među civilizovan svet.
       Američki magazin “Tajm” uvrstio ga je među četrnaest ličnosti koji će svojom energijom, idejama, liderstvom obeležiti novi milenijum.
       Bio je to buran i tegoban put.
       Zoran Đinđić je rođen 1. avgusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu. Devetu beogradsku gimnaziju je završio 1970. godine. S obzirom na to da mu je otac Dragomir bio vojno lice, često su se selili. U Bosanskom Šamcu su živeli pet-šest godina. Posle su se preselili u Travnik (“Tu sam prvi put video da deca idu u džamiju...” Posećivao je drugove iz muslimanskih kuća “gde smo se pridržavali reda, znali šta da kažemo, kada da uđemo i kako da sednemo”).
       U Beograd su se doselili 1967. godine.
       “Novi Beograd se tek gradio... U Travniku sam bio najbolji đak i u svemu prvi među vršnjacima. Očekivao sam da tako bude i ovde. Međutim, nije. Svi su me gledali čudno - dolazim iz provincije, govorim ijekavski i teško se uklapam. Kod druge dece budio sam želju da mi na vrlo surov način pokažu šta zapravo znači veliki grad.”
       Smatrao je da je bilo “dosta dogmatskih predrasuda u pogledu njegovog odgoja”, pa da zato ima “isuviše antiautoritativni odnos”.
       Nameravao je prvo da se upiše na studije režije. Voleo je francuske filmove, Godara i “crni talas”. Nisu ga primili. Potom se upisuje na građevinu - “ali tu nisam znao šta da radim”. “Na kraju, kada je školska godina već uveliko bila počela, moj otac je otišao kod Ljube Tadića, koji je tada bio dekan Filozofskog fakulteta, i prebacio me na filozofiju”.
       Završio je Filozofski fakultet na Beogradskom univerzitetu 1974. godine. (“Čim sam došao na fakultet, upleo sam se u politiku.”)
       O njegovom studiranju i studentskom angažmanu ispredale su se mnoge priče, legende.
       Kažu da se na prvom času na Filozofskom fakultetu sukobio sa komunistima jer je dokazivao da Marks ne samo da nije najveći već da uopšte nije filozof.
       Na fakultetu učestvuje u osnivanju studentske organizacije. “Nakon samo sedam ili osam meseci postojanja naše nove studentske organizacije, napravili smo demonstracije i otišli u šetnju gradom. To je bio skandal. Policija je bila toliko šokirana da nam u početku nije smetala. Mislili su izbezumljeno da nam je sam Tito dao za to lično odobrenje.”
       U Ljubljani je uhapšen kada je sa slovenačkim kolegama sastavljao rezoluciju buduće stranke studenata. U Beogradu je bio šest meseci u zatvoru. “Bili smo najpopularniji disidenti. Televizijski dnevnik je počinjao informacijama o nama kao narodnim neprijateljima.”
       Čak su kod Tita za njega intervenisali nobelovac Hajnrih Bel i Vili Brant.
       Umesto u zatvor, otišao je u Zapadnu Nemačku gde je na Univerzitetu u Konstanci 1979. godine doktorirao, a tema - “Karl Marks i problem zasnivanja kritičke teorije društva”.
       Na beogradskim ulicama sreo je slučajno nemačkog filozofa Jirgena Habermasa. Pozvao ga je u Nemačku i obećao mu posao na Univerzitetu na kome je predavao.
       “Odlučim da odem. Prethodno sam se čuo sa njegovom sekretaricom i ona me obavestila da je Habermas u Štandbergu i da ga tamo potražim.
       To je jedno malo mesto kraj Minhena. Imao sam novca za voznu kartu u jednom pravcu i u džepu mi je ostalo još dvadeset maraka. Bila je zima i padao je neki sneg.
       Dođem ja nekako do tog Štandberga. Već noć. Nigde žive duše. Nekako ipak nađem Institut, koji je jedna ogromna zgrada sa hrastovim vratima od četiri metra visine, bez zvona.
       Nije bilo šanse da uđem unutra. Međutim, spazio sam da u jednoj od soba gori neko svetlo. Obišao sam nekoliko puta oko zgrade i video jedan odškrinut prozor. Popeo sam se i ušao. Lutao sam malo po zgradi i odjednom nabasao na sobu sa svetlom. Otvorio sam poluotvorena vrata i preneražen video Habermasa. Sedeo je za stolom i nešto pisao.
       ‘Kako ste ušli?’, pitao me je zapanjeno.
       ‘Kroz prozor’, odgovorio sam.
       ‘Zaista? Pre hiljadu godina tako su i Sloveni došli na Balkan. Vi ćete daleko dogurati.’
       ‘Znam!’”
       Bio je asistent na nemačkom univerzitetu, bavio se biznisom... Po povratku u Jugoslaviju predavao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bio je i urednik časopisa Filozofskog društva Srbije “Teorija”.
       Nikada nije bio član Saveza komunista (“Srećan sam što nisam učestvovao u iluziji ‘68”).
       Dok nije počeo aktivno da se bavi politikom, napisao je knjige: “Subjektivnosti i nasilje”, “Jesen dijalektike”, “Jugoslavija kao nedovršena država” i “Srbija ni na Istoku ni na Zapadu”.
       Međutim, ljubav prema politici nadvladala je ljubav prema struci, prema filozofiji.
       Kada su ga pozvali da učestvuje u osnivanju prve opozicione demokratske stranke, uzeo je šest meseci neplaćenog odsustva... Sve ostalo je legenda.
       Osamdesetih godina su ga krasile minđuša, rep, lenonke... Onda su ga jednog dana pozvali Ljubomir Tadić i Dragoljub Mićunović: “Moraš ozbiljno da izgledaš, ako hoćeš da predstavljaš stranku.” Hteo je i poslušao ih je.
       Godine 1994. na čelu Demokratske stranke smenjuje Dragoljuba Mićunovića. Postaje definitivno jedan od korifeja srpske opozicione scene.
       Umeo je da kaže: “Čovek da bi se bavio politikom mora da ima jak i čvrst karakter, autoritet, da ume da preseče, da se zameri, kaže ‘ne’ i da ga mrze, jer je to priroda politike. Neko ko suviše ide na širenje simpatija, udvaranja i izbegavanja sukoba, mora još mnogo da nauči da bi vodio jednu ozbiljnu stranku.”
       Prošao je golgotu pod Miloševićevim režimom, šta sve nisu govorili i za šta ga sve nisu optuživali. Najduže je opstala optužba TV “Bastilje” da je nemački špijun. Na te optužbe odgovarao je mirno i duhovito: “Vuk Karadžić je bio prvi zvanično proglašeni nemački špijun u Srbiji samo zato što je znao nemački dok oni ni srpski nisu znali.” Ili: “Pa, nikad se neki špijun ne sreće sa kancelarom. To se zaista u istoriji nije desilo. Špijuni se obično kriju.”
       Ali “šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”
       Cilj mu je bio da se narodu ponudi vizija organizovane države, stabilne ekonomije i perspektivna budućnost. Vodio je borbu protiv, kako je rekao, “mešavine mrtve ideologije i života koji je prinuđen da se uklapa u tu ideologiju”.
       Bio je duhovit i inspirativan sagovornik.
       Svojevremeno mi je pričao kako je Klintonu poklonio julovski plakat na kome Klinton drži Đinđića na leđima. Naime, Demokratska stranka je za vreme protesta napravila plakat na kome Đinđić drži sina Luku na ramenima. JUL je onda parafrazirao taj plakat.
       “Čoveče, nikako Klintonu da objasnim da je taj plakat trebalo u očima javnosti da me predstavi kao izdajnika.
       Znate šta mi je rakao: “To nije važno. Važno je da ja izgledam lepo, da vi izgledate lepo... To ljudi jedino vide. Najvažnije je da smo na plakatu i ja i vi nasmejani. Pogledajte Miloševića namrštenog i očajnog. Mi smo daleko pozitivniji likovi od njega.”
       Zoran Đinđić bio je prvi nekomunistički gradonačelnik Beograda i prvi nekomunistički premijer posle Drugog svetskog rata.
       Bio je u mnogo čemu prvi. I kako reče grčki ministar inostranih poslova: “Izgubili smo velikog prijatelja Evrope.”
       Srbija će tek videti šta je izgubila.
      
       LUKA MIČETA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu