U situacijama u kojima se konstantno vodi borba protiv nekog - druge nacije, vere ili partije, a čovek više uopšte ne zna za šta se zapravo bori, za karikaturistu ima posla preko glave

      Višestranački sistem postoji u društvu, ali se to u satiri ne primjećuje, jer karikaturisti vode, ili su vodili, bespoštedan rat protiv one druge strane, zaboravljajući gomile nedostataka u svome društvu”, konstatuje u razgovoru za NIN ugledni zagrebački ilustrator, karikaturista i tvorac crtanih filmova Borivoj Dovniković. Publika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali i inostrani kritičari poznaju ga pod imenom Bordo kojim je potpisivao, ali i opisivao vreme u kome živi i ljude koje u takvom vremenu upoznaje.
      
       U vašim crtežima, animiranim filmovima i karikaturama ogleda se čitava jedna epoha, neka vrsta sažete istorije domaćeg društva. Koliko se ono promenilo u odnosu na pedesete godine kada ste počeli da radite kao novinski karikaturista?
       - Razlika je neopisiva, tako da se čovjek moje generacije jedva snalazi u tim promjenama. Već su se šezdesete godine bile bitno odvojile od pedesetih, kad smo se u svim područjima društvenog života gigantskim koracima počeli udaljavati od sovjetskog boljševizma. A devedesete su tek sve to okrenule naglavce.
       Ja sam se pojavio u “Kerempuhu” krajem 1949. i počeo s profesionalnim radom karikaturiste takoreći s Novom godinom 1950. Vodili smo rat s privrednim kriminalom, s kulacima i neprijateljima svake vrste, ali nam je prvi na meti bio Informbiro, blok istočnoevropskih zemalja sa staljinističkim SSSR-om na čelu. Humoristički vic bez političke pozadine bio je nezamisliv, takozvani vic radi vica.
       A i mete naše satire imale su prilično niske limite - do direktora poduzeća. O političarima, pogotovo ministrima, nije bilo ni govora. Sjećam se nezaboravne anegdote iz tog doba. Sretnu se američki i jugoslavenski novinar, i prvi veli: “Mi u Americi možemo o predsjedniku Trumanu pisati što god hoćemo.” A jugoslavenski novinar odgovori: “I mi možemo o predsjedniku Trumanu pisati što god hoćemo.” No vrlo brzo ostale slobode primjetno su se otkravljivale, pogotovo u umjetnosti, pa je došlo do revitalizacije stripa, pojave moderne likovne umjetnosti, a došlo je i do pokretanja crtanog filma i njegovih međunarodnih uspjeha krajem pedesetih i šezdesetih godina.
       Dolaskom višestranačkog sistema 1991. društvo se na bivšem jugoslavenskom teritoriju našlo pred velikim zadatkom: da se vrati kapitalističkom načinu privređivanja, života i - razmišljanja. A to, kako vidimo, nije lako. Novonastale države suočile su se, prije svega, s negativnim stranama nacionalizama, koji su utrostručile nevolje tranzicije. Jer kod nas se umjesto ZA nešto, vode konstantne borbe PROTIV nekoga - protiv druge nacije, druge vjere ili druge partije. Često se zaboravlja ZA ŠTO se bori. U takvim uslovima za karikaturistu ima posla preko glave. Što se, na primjer, tiče crtanog filma, sve više se s nostalgijom prisjećamo vremena kad je zagrebačka animacija, zahvaljujući “mraku” socijalističkog društva, dosezala do zvjezdanih visina u međunarodnoj konkurenciji. U redu, možda bi snaga naše animacije opadala i da nije bilo 1991, ali je činjenica da je, zbog nebrige nove vlasti i bezobzirnosti pojedinaca kojima je dozvoljeno da budu takvi - načinjen prekid u kontinuitetu i zakočen prirodan razvoj, pa sada nije lako vršiti napore za revitalizaciju jednog već jednom osvojenog kvaliteta.
      
       Spadate u najnagrađivanije ovdašnje animatore na međunarodnom planu. Šta je sa domaćom publikom?
       - Znate, uvijek je aktuelna uzrečica da nitko nije prorok u svojoj zemlji. A ako uzmemo u obzir i naše savremene uslove, onda bi uzrečicu trebalo proširiti rečenicom: “Pogotovo ako je nepodoban.” Sad se, nakon deset godina, više i ne radi o “grijehu visokih struktura”, već o tvrdokornim nižim nivoima koji se zapravo nisu izmijenili usprkos promjeni vlasti i nadolasku svježih vjetrova demokracije. Dakle, nakon dvije međunarodne nagrade za životno djelo za rad na filmskoj animaciji, prvi mi je, povodom 50-godišnjice rada, dao priznanje nezavisni filmski festival u Motovunu, a prije mjesec dana, sada sasvim na nivou, učinio je to moj rodni grad Osijek. Zato mi je ta osječka Nagrada za životno djelo na području kulture važnija i draža od mnogih međunarodnih priznanja.
      
       Javnost van Hrvatske najviše vas pamti po karikaturama koje ste objavljivali u beogradskom “Ježu”, a mnogi misle da to razdoblje teško može da se nadmaši. Koliko je današnje doba na širem području bivše Jugoslavije uopšte vredno čak i karikature?
       - Karijeru sam započeo u zagrebačkom “Kerempuhu”, a zatim sam neko vrijeme bio u “Ježu”. Tada smo čak dvojica karikaturista iz Zagreba bili namještenici “Ježa” - Ivo Kušanić i ja. Redovito smo, najkasnije u ponedjeljak naveče, poštom slali karikature u Beograd. Ivo je, na koncu, i preselio u Beograd, no ja sam u Zagrebu bio vezan i za crtani film, pa nisam ni planirao da mijenjam grad. Jer već iduće godine, osnovan je Studio za crtani film u “Zagreb filmu”, kada je za nas animatore nastao pravi bum u proizvodnji animiranog filma, što je veoma brzo izraslo u svjetski priznatu Zagrebačku školu. I 1957/58. gotovo potpuno sam se posvetio animaciji, pa je karikatura pala u drugi plan. Da, karikatura je bila izrazito popularna u našim krajevima sve od tridesetih godina (sjetimo se “Ošišanog ježa” i “Kopriva” pred Drugi svjetski rat), kad su čitaoci pratili i karikature i karikaturiste. Nije bilo televizije niti prevelike konkurencije u novinstvu kao danas, pa su humorističko-satirički listovi imali relativno visoke tiraže. I ne samo kod nas. Ljudi su znali prepričavati viceve koje su donosili “Jež”, “Kerempuh” i ljubljanski “Pavliha”. Vjerovatno bi to bilo još snažnije da nisu postojala partijsko-ideološka ograničenja.
       Danas je, naravno, stanje sa autorskim slobodama sasvim drukčije. Karikaturisti nemaju problema sa tretiranjem negativnih društveno-političkih pojava, uključujući i političare - ukoliko mu urednik želi objaviti takvu karikaturu u listu. Da li je naše doba uopće vrijedno čak i karikature? Vrijedno je, vapi za karikaturom! Za satirom! Ali pravom satirom, za čišćenjem pred s v o j i m pragom.
       Već osam godina imam svoju stranicu u zagrebačkom mjesečniku “Hrvatska ljevica”, jedinom listu lijeve orijentacije u Hrvatskoj. Na toj stranici od 1994. objavljujem karikature protiv svega onoga što mislim da sprečava zemlju da pođe putem civilizacijskog progresa - protiv isključivosti, netrpeljivosti, nezakonitosti i neravnopravnosti, te socijalne bezobzirnosti u savremenim društveno-političkim uslovima, pa makar se to odnosilo i na sam vrh vlasti. “Hrvatska ljevica” nema veliki tiraž i ima permanentnih financijskih teškoća oko izlaženja, ali sam siguran da vrši određeni utjecaj u društvu.
      
       Ima li danas dovoljno humora u Hrvatskoj?
       - Ako mislite na humor uopće, ima ga i te kako. Neki saborski zastupnici kao da se trude da svojim izjavama i postupcima zasmijavaju građane. No, u dnevnoj štampi karikatura nije više zastupljena kao nekada. Jedino (malotiražni) “Vjesnik” gaji tu dragocjenu tradiciju, Tanja Torbarina u “Globusu”, te, naravno, tjednik “Feral tribjun”, koji zapravo čitav svoj sadržaj, i onaj najozbiljniji, pruža kroz humorističko-satirički filter, i to na široko prijemljiv i neartificijelan način. Zbog toga je oduvijek u nemilosti. I to je dobro. Ne samo satiričar, već intelektualac uopće, mora biti u principu sumnjičav i opoziciono orijentiran. Nedostatak satire u bivšoj Jugoslaviji bio je u tome što je bila miljenik vlasti, no drukčije se tada nije moglo. Rekao bih, dakle, da bi u Hrvatskoj trebalo biti više humora u medijima, ali kvalitetnog, na višem nivou, sa više kritičnosti (sjetimo se Smoje i Kerstnera). Već odavna očekujem hrvatskog Arta Bačvolda. No, poznato je da je humor teže stvarati od “ozbiljne” literature.
      
       Od 1994. do 2000. godine bili ste generalni sekretar Međunarodne asocijacije animiranog filma. Kakva su vaša iskustva iz tog razdoblja? Koliko je domaća sredina, zbog rata i svega što mu je prethodilo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, zaostala za svetskim trendovima na tom području?
       - Proizvodnja umjetničkog animiranog filma u Hrvatskoj osjetila je sve ono što se desilo i u ostalim tranzicijskim zemljama istočne Evrope: suočenje sa objektivnim političko-društveno-ekonomskim promjenama, ali i sa subjektivnim nesnalaženjem i zloupotrebama, na koje se nije odgovorno reagiralo. To su, naravno, potencirala i ratna događanja. Bilo bi sasvim logično da jedna nova država iskoristi u kulturi (a i na svim ostalim područjima) već ranije stečena dostignuća i uključi ih smišljeno u svoj daljnji razvoj, u ovom slučaju svjetski renome Zagrebačke škole crtanog filma. To nije učinjeno.
      
       U javnosti je nedovoljno poznato da ste bili među karikaturistima-animatorima koji su učestvovali u stvaranju čuvene Zagrebačke škole crtanog filma iz ranih pedesetih. Koga od tadašnjih kolega najviše pamtite iz tog razdoblja?
       - Iz samih početaka te avanture oko ulaženja u tajne animacije i stvaranja prvog filma, u mojim uspomenama ostat će kao najvažniji Njalter Neugebauer, veliko ime zagrebačkog stripa od prije Drugog svjetskog rata, bez kojeg sasvim sigurno ne bi bilo tog historijskog početka, a ne bi bilo ni rezultata - Zagreb filma, Zagrebačke škole, velikog međunarodnog festivala animiranog filma. S njime sam se prvo, kao mladi karikaturista, našao u radu na stvaranju stranica “Kerempuha”, a ubrzo zatim, u istoj redakciji, na pokušaju animiranja. Valtera se i ne sjećam drukčije nego za crtaćim stolom, jer je radio formalno čitav dan - bilo karikature, bilo crteže za poznati film “Veliki miting”, a nakon toga i za strip, koji je, gotovo istovremeno sa crtanim filmom, revitaliziran nakon Drugog svjetskog rata.
       Odmah zatim, počasno mjesto u mojim uspomenama ima Duško Vukotić Vud - kako se potpisivao i kako smo ga zvali. S njime sam u to doba neko vrijeme i stanovao u podstanarskoj sobi u Masarikovoj ulici, neposredno preko puta tadašnje zgrade “Vjesnika”, u kojoj je 1952/53. godine, bila i redakcija “Kerempuha”. On nije bio u grupi koja je radila na “Velikom mitingu”, kao uostalom ni velika većina ostalih kolega-karikaturista. Ali kad je nakon uspješno završenog prvog filma osnovan “Duga film”, Vud nam se među prvima pridružio i, svojom izrazitom marljivošću, upornošću i otkrivenim smislom za režiju, za godinu dana realizirao čak dva svoja prva filma (zamišljene serije o Kići). Znamo njegovu karijeru, koja je okrunjena Oskarom. No, važno je napomenuti da je neprocjenjiva bila njegova uloga u postavljanju stvaralačkih i organizacijskih temelja za nov pokret u animaciji koji je rezultirao Zagrebačkom školom.
      
       Danas radite kao likovni urednik, karikaturista, ilustrator i grafički dizajner izdanja Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Zagrebu, pa vas zbog političkih okolnosti neki smatraju i “manjinskim umjetnikom”. Koliko su umesne takve opaske s obzirom na vašu međunarodnu karijeru?
       - Ako se prati moj rad u “Prosvjeti”, može se reći da sam “manjinski umjetnik”, i to me ni najmanje ne smeta. No, ako se taj atribut protegne i na ostalo moje stvaralaštvo - karikaturu, ilustraciju, grafički dizajn i animaciju izvan “Prosvjete” - onda to nema smisla, naravno. No, takvih koji tako smatraju, izgleda da ima više nego što bi čovjek mislio. “Manjinskim umjetnikom” uopće smatraju me i oni članovi Gradskog vijeća Osijeka koji su nedavno oštro bili protiv toga da me moj rodni grad nagradi Nagradom za životno djelo na području kulture. Takvi ljudi svojom zadrtošću više štete Hrvatskoj nego meni. I zbog njih, koji sebe smatraju velikim domoljubima, ova zemlja još uvijek čeka pred vratima Evropske unije.
      
       Koliko politika, posebno ona dnevna, utiče na vrste umetnosti kojima se bavite? Je li ona zahvalan materijal za ilustracije, karikature, stripove i crtane filmove?
       - Dnevna politika je vrlo zahvalan materijal za političke karikature, ilustracije tekstova o društvenim pitanjima i stripove takve vrste. No, dnevnoj politici u animiranom filmu nema mjesta. Crtani film koji obrađuje takve, političke teme, nije umjetnost nego p a m f l e t, a to mene ne zanima. Pogledajte bilo koji animirani film Zagrebačke škole - nijedan nije glorificirao socijalizam (o komunizmu da i ne govorim). Naše ideje bazirale su se na općepriznatim vrijednostima savremene civilizacije, pa su nam filmovi bili priznati na svim meridijanima i u svim kulturnim sredinama.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ