NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Psi rata i mira

Jedinica za specijalne operacije je u svojoj bazi u Kuli i izvan tekućih dešavanja vezanih za policijsku akciju, iako bi, po prirodi stvari, ta jedinica trebalo upravo u ovim časovima da podnese veliki deo tereta koji pada na policiju i žandarmeriju

      Dani, možda i sati koji dolaze mogu doneti vest o raspuštanju Jedinice za specijalne operacije (JSO) MUP-a Srbije, poznate kao “crvene beretke”. Ako bude tako, zvanično obrazloženje za taj događaj će svakako uslediti, a suštinski razlog možemo sažeti u rečenici koju su ovih dana objavile jedne dnevne novine, a to je da je tom jedinicom “komandovao baš Legija, zbog čega se smatra da ona nije pravi izbor za hapšenje svog bivšeg komandanta i njegove grupe”.
       Uistinu, prema tekućim informacijama, “crvene beretke” su u svojoj bazi u Kuli i izvan tekućih dešavanja vezanih za policijsku akciju i povećane potrebe obezbeđenja, iako bi, po prirodi stvari, ta jedinica, trebalo upravo u ovim časovima da podnese veliki deo tereta koji pada na policiju i žandarmeriju. Iako je, posle pobune pre nešto manje od godinu i po dana ta jedinica prevedena u status klasične antiterorističke policijske jedinice i očišćena od “zaslužnih ratnika”, posle čega su u njoj ostali samo čisti profesionalci i policajci - barem prema uveravanjima ministra unutrašnjih poslova Dušana Mihajlovića - vlasti, očito, nemaju poverenja u “crvene beretke” i nesigurne su sežu li pipci “zemunskog klana” i mafije uopšte i dalje u JSO kako je to bilo u prošlosti.
      
       Patriotizam
       Da bi se shvatilo kako je nastala jedinica “crvene beretke”, potrebno je podsetiti se prakse koju je Državna bezbednost imala još u vreme Josipa Broza - a to je regrutovanje “saradnika iz kriminogenih sredina” za obavljanje određenih zagraničnih poslova (uključujući i likvidacije), usmerenih protiv političke emigracije. Time su jednim udarcem ubijane dve muve: ovi “saradnici” su bili moćno oružje u borbi protiv političkih protivnika, i istovremeno su ovi potencijalni začetnici organizovanog kriminala držani podalje od tada “jedne od najbezbednijih zemalja na svetu”. Bogati Zapad, njihovo pretežno mesto boravka, bilo je privlačnije i za njih same.
       Ako bi, ipak, dobili želju da se vrate u stari kraj, vlasti bi im dale dozvolu da otvore noćni klub (praktično svi klubovi u Beogradu osamdesetih su tako nastali) i tolerisale sitnije nestašluke, ponekad i ne baš tako sitne. Zajedničko svim tako dobijenim “saradnicima” jeste to da su saradnju sa tajnom policijom smatrali kao patriotski čin, na primer, porodica Đorđa Božovića Giške je s ponosom isticala ovu državokorisnu delatnost tada već poginulog komandanta Srpske dobrovoljačke garde, formirane od strane SPO-a.
       Ovaj “patriotski” elemenat je vrlo važan, jer i Vlada Srbije, u saopštenju nakon ubistva Zorana Đinđića, čak u dva navrata ukazuje na “prikrivanje iza patriotizma” kao uobičajenu praksu koju praktikuju kriminalni krugovi.
       Sve ovo je već više puta ispričana priča o Željku Ražnatoviću Arkanu koji je početkom devedesetih ovlašćen da izvrši mobilizaciju u podzemlju i među drugim zainteresovanima u cilju formiranja Srpske doborovoljačke garde, čiji će “načelnik štaba”, to jest operativni komandant (budući da je sam “komandant” Ražnatović bio bez odgovarajućeg vojnog znanja), postati “pukovnik Legija”, za kojeg će se ubrzo doznati da se zove Milorad Ulemek i da svoj nadimak i vojne kvalifikacije navodno duguje francuskoj Legiji stranaca. “Francuska škola” bila je uočljiva u strojevoj obuci tadašnje SDG, a danas i “crvenih beretki”.
       “Crvene beretke”, koje ime ne duguju samo boji svojih kapa već i okolnosti da nije bilo drugog poznatog naziva za ovu polutajnu ad hoc vojno-policijsku organizaciju, svoj hod ratnim stazama nastavila je poznih devedesetih angažovanjem na Kosovu. U međuvremenu je organizacija evoluirala u jedinicu naročito osposobljenu i brižljivo opremljenu za angažovanje upravo u ovakvoj vrsti kriza. “Beretke” se voze u preskupim američkim oklopnim automobilima “hamer”, čiju nabavku su zbog cene odbacili i oni iz kluba 25 najbogatijih zemalja sveta. U nadležnosti Resora Državne bezbednosti, kome su bile podređene i “crvene beretke”, pominjan je i jedan (ili dva) helikoptera MI-24, kakve nema jugoslovenska vojska.
       To je, dakle, bila jedinica sa čijim komandantom Miloradom Ulemekom (Lukovićem) Legijom je Zoran Đinđić napravio aranžman o nenapadanju u oktobru 2000. godine. Taj događaj će kasnije poslužiti kao arhetip Đinđićevim političkim protivnicima za priče o njegovim kontaktima sa podzemljem. To je bilo veoma nepravedno prema danas pokojnom premijeru ako se podsetimo da je alternativa paktu Đinđić-Legija tada bilo angažovanje “crvenih beretki” na strani Miloševića, sa nesagledivim ishodom.
      
       Patriotska pobuna
       Vojislav Koštunica, koji je tog petog oktobra 2000. godine promovisan u predsednika SRJ, u prvoj izjavi nakon vesti o smrti Zorana Đinđića rekao je da se “kriminal ne može deliti na dobar i loš, na naš i njihov”, ciljajući na to da je, njegov ukus, kada je o kriminalu reč, Đinđić pravio nedozvoljene kompromise.
       Petnaestog novembra 2001. godine, povodom protesta “crvenih beretki”, za koje je sada već korišćen službeni naziv Jedinica za specijalne operacije Resora Državne bezbednosti (JSO RDB), koji su izašli iz svoje baze u Kuli i blokirali autoput kod Beograda, iskazavši tako protest zbog toga što je ova jedinica upotrebljena za hapšenje braće Banović koje je potraživao Haški sud. Razlozi za protest su bili taktičko-operativne prirode - zašto se ova visokooperativna jedinica koristi za banalna hapšenja (Banovići su uhapšeni na pijaci), ali su imali sasvim jasan politički i “patriotski” kontekst: “crvene beretke” ne žele da obavljaju prljave poslove za Haški sud, a pogotovu ne protiv svojih dojučerašnjih saboraca.
       Vojislav Koštunica i njegova stranka su se stavili na stranu JSO: “Protest Jedinica za specijalne operacije nije ugrozio bezbednost zemlje. Pre su je ugrozili uzroci protesta”, rekao je tada Vojislav Koštunica.
       Iz ugla republičke vlade, stvar je izgledala malo drugačije. Ne znajući šta bi mogao biti sledeći potez pobunjenog odreda, u nemogućnosti da se osloni na obične policijske snage (zbog neopremljenosti i neobučenosti, možda i nemotivisanosti), kao i na vojsku, čija je upotreba u nadležnosti saveznih organa (dakle, Vojislava Koštunice), vlada je bila primorana da se osloni na Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) čiji su pripadnici tada danima dežurali pred zgradom Vlade Srbije. SAJ je osnovan davnih dana Miloševićeve vlasti, sa sličnom namenom kao i “crvene beretke”, ali je potpuno zapostavljen u korist ovih potonjih. Vlada je ostvarila kontrolu nad njima zahvaljujući tome što je SAJ bio podređen resoru javne, a ne Državne bezbednosti.
      
       Ugovor sa đavolom
       Svoje zvezdane časove “crvene beretke” su imale od jeseni 2000. do proleća 2001. godine kada su angažovane u suzbijanju albanskog oružanog ekstremizma na jugu Srbije. Ta vojno-politička akcija je okončana relativno uspešno, a posredno priznanje je odao i Vojislav Koštunica, rekavši da je to potvrda ispravnosti nerevanšističkog pristupa posle petog oktobra, jer bi u protivnom država ostala bez dobrog načina da se suprotstavi oružanom nasilju.
       Verovatno je toga dana Koštunica bio u pravu, ali ovoga dana može se konstatovati da je i Vojislav Koštunica, a ne (samo) Zoran Đinđić, bio zastupnik i potpisnik ugovora sa đavolom.
       Loš znak za “crvene beretke” bio je što je slična jedinica (“lavovi”) u Makedoniji raspuštena pre koji mesec.
       Raspuštanje “crvenih beretki” visi u vazduhu već i zbog toga što policija (tačnije, žandarmerija) ima jednu takvu jedinicu - već pomenuti SAJ, sa čijom disciplinom i istorijatom, kako smo videli, ima mnogo manje problema. To znači da bi pripadnici “crvenih beretki” verovatno bili prekomandovani u SAJ i slične jedinice policije, možda i vojske.
       U tom slučaju, mada to možda i nije važno, izgubiće se i njihov prepoznatljivi znak - crvena beretka, koja, inače, uglavnom služi kao znak za raspoznavanje padobranskih jedinica.
      
       SRBOLjUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu