NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sahrana za pamćenje

Jedan vrli engleski izveštač iz Beograda prošle nedelje nam je objasnio u svojim novinama kako su Srbi “voleli da mrze Đinđića”. U subotu, na Đinđićevoj sahrani, i, mi koji smo ga “mrzeli” pokazali smo da ga volimo

      Zoran Đinđić, premijer Srbije, sahranjen je u subotu, 15. marta u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju uz najviše državne, vojne i crkvene počasti.
       Oko groba ubijenog premijera bila je njegova porodica: majka Mila, supruga Ružica, sin Luka, ćerka Jovana i ostala rodbina. Nad Đinđićevim grobom stajali su i najviši funkcioneri Srbije i državne zajednice SCG, kao i prijatelji pokojnog premijera Vladimir Popović, Dragoljub Marković i Miodrag Kostić koji su zajedno sa Čedomirom Jovanovićem, Zoranom Živkovićem i Borisom Tadićem skinuli sa lafeta kovčeg sa Đinđićevim telom. Tu su i brojne diplomate iz inostranstva na čelu sa Jorgosom Papandreuom, šefom grčke diplomatije i predsedavajućim Saveta ministara Evropske unije. Zabeleženo je, međutim, da je pre svih stranih državnika i diplomata, na sahranu stigao ambasador Iraka samo u pratnji vozača. A jednim autobusom stigla je još jedna važna delegacija: školski drugovi Jovane i Luke. Svako dete u ruci nosilo je po jedan cvet.
       Tačno u 9 časova, kolona od stotinak policajaca ušla je u krug Novog groblja. Oni su brzo “pokrili” sve ulaze i važne tačke na groblju. Nešto kasnije, groblje, pa i trasu kojom treba da prođe kolona od oko 200 000 građana Srbije nadleću helikopteri. Sat i po pre početka sahrane niz Ruzveltovu ulicu pa sve do Slavije i Hrama Svetog Save formiran je špalir mladih golobradih kadeta Policijske i Vojne akademije sa belim rukavicama.
       Na drugom punktu, ispred zgrade Izvršnog veća Srbija, oko 9 časova ujutru, građani i dalje pale sveće na stepeništu glavnog ulaza pretvorenog u spontani ulični ikonostas. Tu je i policijsko obezbeđenje, a tu je i SAJ. I ne treba služiti vojsku u 63. padobranskoj brigadi pa primetiti razliku u obučenosti jedinica. Pripadnici SAJ, pod istim uglom, kao pod konac, drže duge cevi uperene ka zemlji, a “plavci” kako ko: neko uvis, neko pored noge ka zemlji, a najviše njih preko lakta ka građanima. I novinarima, onima koji su se okupili kod službenog ulaza, da podignu akreditacije. Jedan dugajlija kao da namerno drži cev preko lakta okrenutu ka sedmoj sili. Tu na pedesetak metara gde je ubijen premijer Đinđić. Priđem šefu “plavaca” i upozorim ga na nepravilno držanje duge cevi. On kaže: “U pravu ste.” Ali, ne priđe da opomene svog potčinjenog, već, nestane. Kažem to penzionisanom pukovniku Stojanu Joviću, osnivaču i prvom komandantu 63. padobranske brigade. A on će: “Razumem ga, nije hteo pred tobom da ponizi svog potčinjenog.”
       Na kraju, ispostavilo se da novinari uopšte nisu morali da dolaze “lično” po akreditacije, da su to mogli da obave i redakcijski kuriri. Tako je bilo za Titovu sahranu. Kao što je za tu sahranu izveštač mogao da bude toliko blizu događaja da je mogao da vidi i najmanju grimasu na licu Jovanke Broz, pa i onaj zloslutni detalj sa beogradske železničke stanice kada je trobojka sa petokrakom skliznula sa Titovog kovčega i pala u baru, stvorenu kratkim prolećnim pljuskom...
       Još tada je, izgleda, sa Jugoslavijom bilo gotovo.
       Na Đinđićevom opelu u Hramu Svetog Save novinari su bili sabijeni na galeriju Hrama, odsečeni od atmosfere oko kovčega, odsečeni od događaja o kome treba da izveštavaju. I xaba ti mobilni, xaba ti laptop kad ne možeš da osetiš utrobu crkve, niti prvi red pored odra, niti prvi red u građanstvu.
       Ali, ipak, i sa galerije, opelo Đinđiću bilo je impozantno, i, nadajmo se, pomoglo je evropskim diplomatima da shvate srpsku dušu, drevnu duhovnost i kulturu ovog naroda. Valjda će razumeti i nemirne reči vladike Amfilohija mada Hram, možda, nije bio mesto za jedan takav politički govor. Ali, naslušali smo se i mi Srbi, ovih desetak godina, mnogih evropskih neprimerenih govora, na neprimerenim mestima, tako da je vladikin utuk baš pao kao melem na ranu, na rane dugogodišnje...
       I kada već pominjemo Evropljane, prijatelje pokojnog premijera Đinđića, utisak je da se oni nisu, baš, uživeli u pravoslavnu hrišćansku ceremoniju opela. U diplomatskom koru krstili su se samo Grci i prekodrinski Srbi. Ali, ako je Joška Fišer ateist, da li su to i Robin Kuk, Iglberger, Vilijem Montgomeri i ostali? Ili je, prema njihovim shvatanjima, pravoslavlje nešto drugo od hrišćanstva? Ili je protokol takav?
       Zatim, da li diplomatski protokol zabranjuje, recimo, Joški Fišeru, šefu nemačke diplomatije, Đinđićevom prijatelju još iz anarhističkih nemačkih vremena, da pomiluje malog Luku po glavi? A mali je, baš, digao pogled i gledao ministra pravo u oči, možda mu je baš tada, trebala Fišerova ruka.
       Videlo se i sa galerije da sahrani ne prisustvuje ni Karla del Ponte, “veliki prijatelj” Đinđićev. I, hvala Gospodu i ministru Svilanoviću što su je odvratili.
       Sa galerije moglo je, štošta, da se vidi. I čuje. Recimo zvona svetosavskog hrama, konačno, nisu ona pravoslavna. Ona iz Hilandara, ona iz “Rubljova”. I, nije reč o akustici, gospodo, jer hor je, recimo, zvučao fantastično, onako kako bi to i Mokranjac poželeo.
       Novinari su na galeriji zadržani toliko dugo da je pogrebna povorka od Svetosavskog hrama odmakla, maltene, do Slavije.
       Dobro, trčećim korakom, moglo se stići do lafeta sa kovčegom. Ali, tamo, u prvim redovima nije bilo ni Đinđićeve porodice, ni stranih diplomata, ni domaćih državnika.
       Iza lafeta išli su, uglavnom, simpatizeri i članovi Demokratske stranke iz Valjeva, Jagodine, Niša... Od poznatih, javnih ličnosti samo Momčilo Bajagić - Bajaga.
       Od naših državnika, među prvima na groblje je stigao Dragoljub Mićunović u velikom xipu i sa velikom pratnjom. Za njim Vuk Obradović. Na kapiji Novog groblja stajao je, među prvima, i Željko Mitrović sa suprugom....
       Tačno u 13 časova, pred ulaz u Novo groblje stigli su Ružica Đinđić sa decom i majka pokojnog premijera sa rodbinom.
       Kada je povorka sa lafetom prošla kroz kapije Novog groblja, koja do tada nije bila otvorena, narod je počeo da se tiska ne bi li svako bio što bliže Đinđićevom grobu.
       Pred otvorenom rakom bilo je neizbežnih govora. Pominjani su “bareni podaci” i “akcioni planovi” te “treći dan posta”, “martovske ide” i Julije Cezar. Nekako, najljudskije se od Đinđića oprostio njegov naslednik - Zoran Živković.
       A onda je došlo ono što nas sve čeka. Spuštanje kovčega u raku. Pogrebna služba u belim rukavicama radi svoje, spušta konopce. Zoran Đinđić, “srpski Kenedi”, počivaće pored novinara Jovana Šćekića i našeg Brane Petrovića. Majka Mila, supruga Ružica, ćerka Jovana tresu se od plača. Samo Luka ne plače; on je, vidi se, ljut. Ljut što su mu ubili tatu. Mali Xon Kenedi je vojničkim pozdravom salutirao dok su njegovog oca spuštali u raku. Mali Luka se duboko, pravoslavno, prekrstio i poljubio tatinu krstaču.
       Sve drugo je dosta slično u životnim pričama Xona Kenedija i Zorana Đinđića. Od temperamenta, karaktera, velikih ideja do gotovo istog snajperskog atentata.
       Izveštavati o sahrani državnika, pa i sahrani Đinđićevoj, nezahvalan je novinarski posao. Priroda događaja nameće skučen profesionalni manevarski prostor sve i da nije ovakvo stanje. Zatim, izveštač može da bude opterećen, samim tim, što je odrastao na Novom Beogradu, što je išao u Devetu beogradsku gimnaziju i imao petice iz filozofije kod profesora Milana Kovačevića još na početku godine i što je u Kapetan-Mišinom zdanju slušao profesore “praksisovce” od kojih je, ne lažimo se, ipak sve ovo počelo.
       Ali, pre Kapetan-Mišinog zdanja, pre Frankfurta i Habermasove Konstance, Đinđić je morao, hteo ne hteo, da prođe još jedan univerzitet. Univerzitet na asfaltu, i to onaj novobeogradski.
       Zoran Đinđić je na Novi Beograd došao kao oficirsko dete i sa - ijekavicom. Pričajući o tome, reći će: “Bio sam iznenađen surovošću dece kojom sam dočekan.”
       Ko ne zna Novi Beograd, od vremena kada je Đinđić u njemu odrastao kao dete komunizma, da bi se docnije formirao u prvog nekomunističkog srpskog premijera, taj nikada neće moći da shvati šta nam se, prošle nedelje, desilo. To se ne može saznati iz političkih analiza, kako globalnih, evropskih tako i naših balkanskih, srpskih. Sa Novog Beograda su, pored Đinđića i Legija, Rade Marković, Tijanić, Dinkić... Najzad, u Studentskom gradu odrastaju Vuk i Danica Drašković.
       Novi Beograd i Đinđić, dakle, čekaju svoj roman. Ovom rečenicom konkurs za taj roman je - otvoren.
       Jedan vrli engleski izveštač iz Beograda prošle nedelje nam je objasnio u svojim novinama kako su Srbi “voleli da mrze Đinđića”.
       U subotu, na Đinđićevoj sahrani, i, mi koji smo ga “mrzeli” pokazali smo da ga volimo.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ
      
Režija

Sahranu premijera Đinđića snimalo je dvadeset sedam kamera. U svakim od deset reporterskih kola, raspoređenih po punktovima na putu od Hrama Svetog Save do novogrobljanske Aleje velikana, bio je po jedan reditelj. Ipak, svi oni radili su pod imenom jednog, Mihaila Vukobratovića, voditelja i organizatora celog projekta.
       - Bio je to najveći i najteži zadatak u mojoj karijeri. Energija koju smo uložili u njega nadomestila je nedostatak vremena i tehničke probleme koje RTS ima još od bombardovanja. Pozajmili smo reporterska kola i od Novog Sada i nekih privatnika. Sve je moralo da se odradi u roku od trideset šest sati. Od ovakvih događaja samo se jedan pamti, a to je Brozova sahrana za koju su se spremali mesec dana. Ključna stvar u ovom projektu je raspored kola koji je trebalo da realizuje ideju ozbiljnog objedinjavanja povorke, bez prekida od punkta do punkta. Bio je to složen i po mom osećaju kreativan zadatak u kome smo uspeli da pokažemo da jedan sistem kao što je RTS još uvek nije mrtav i da može na pravi način prikazati dramatičnost i ovako teške i ozbiljne situacije.
       Imao sam u karijeri još samo jedan tako ozbiljan posao -inauguraciju Vojislava Koštunice, koja je takođe bila izazov, ali u boljem raspoloženju i ne dramatično na ovaj način, kaže Vukobratović i dodaje o pritiscima i odgovornosti:
       - Pritisak je bio samo u našim glavama. Bio sam mnogo potresen mišlju da nešto tako može da nam se desi. Nije bilo čak ni jedne stvari koja nije bila na nama. Policija nam je izašla u susret, jer je dozvolila da naše kamere budu pored ljudi koji su obezbeđivali s krovova.
      
       D. P.


      
Srpski Lindon Džonson

Senke koje obično bacaju tragedije spektakularnih atentata na istorijske nosioce reformi, često skrivaju i zamagljuju događaje koji slede. I to neretko veoma pozitivne događaje. Tako o ubistvu Džona Kenedija još uvek izlazi u Sjedinjenim Državama godišnje nekoliko novih knjiga, a sve u pokušaju da se otkrije pravi izvršilac i naručilac atentata u Dalasu novembra 1963, dok neuporedivo manje pažnje privlači delovanje političkog naslednika Kenedija - Lindona Džonsona.
       A upravo je Džonson uspeo ostvariti većinu najvažnijih reformi sa kojima se bezuspešno nosio Džon Kenedi. Naravno, verovatno mu to ne bi uspelo da ga nije nosio talas opštenacionalnog revolta koji je zahvatio američko društvo nakon ubistva njegovog prethodnika. Bilo kako bilo, tek je Džonson progurao kroz Kongres “medicare” - zakon o medicinskom osiguranju starijih građana, potpisao zakon o građanskim pravima, što je označilo pobedu pokreta za građanska prava predvođenog Martinom Luterom Kingom, proveo još desetak sličnih reformskih zakona za koje se borio Kenedi i proglasio program za stvaranje “društva blagostanja” - glavnu inspiraciju i daleki san njegovog prethodnika.
       U ovom trenutku za Srbiju je neuporedivo važnije - hoće li politički naslednici Zorana Đinđića krenuti putem Lindona Džonsona, nego - hoće li otkriti izvršioce i naručioce atentata. Kao što se zna - ubistvo Kenedija je još uvek nerasvetljena misterija nakon četrdeset godina, nakon mnogotomne istrage Vorenove komisije i nakon bukvalno stotina knjiga koje sve do dana današnjega pokušavaju da rasvetle sve detalje tog atentata. Bojim se da će se nešto slično dogoditi i sa ubistvom srpskog premijera. Mada je jasno ionako da se radi upravo o naručenom političkom ubistvu, iako ga je operativno mogla izvršiti mafija. Ali zaista to i nije najvažnije u svemu.
       Najvažnije je - hoće li se pojaviti srpski Lindon Džonson.
       Nažalost, ako je suditi prema nekim potezima nove vlasti - za tako nešto nema velike nade. Tu imam u vidu “spektakularno rušenje” zgrade tržnog centra u Šilerovoj ulici u Zemunu. Nije bilo potrebno da čovek bude inženjer građevine da bi odmah shvatio sav idiotizam tog poduhvata već prvog dana. Dva buldožera satima su pokušavali da grebanjem i skidanjem maltera ugroze nekoliko stubova od armiranog betona. Drugo - zašto rušenje a ne konfiskovanje te prelepe zgrade? Gledajući tu “predstavu za narod”, o kojoj i on sam - sudeći i po izveštajima RTS-a - različito misli, čovek oseća nelagodu oko srca - a šta ako i sve ostale, u principu ispravne mere vanrednog stanja, imaju samo jedan cilj - bacanje prašine u oči naivnom puku? Odgovor na to pitanje dobićemo u skoroj budućnosti.
      
       MIHAJLO MIHAJLOV


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu