NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Vanredno vaspitanje

Osnovna razlika između ubijenog premijera i ostalih političara u Srbiji bila je u tome što su oni samo različito tumačili Srbiju, a on je svakodnevno menjao Srbiju. Zato je osnovno pitanje posle njegovog ubistva da li je Srbiju promenio toliko da se ona ne može vratiti u trulež Miloševićeve vladavine, da li je iza sebe ostavio dovoljno odlučnih ljudi koji neće žaliti sebe da bi od Srbije napravili evropsku zemlju i da li će naterati većinu građana da razmisle da li idol treba da im bude nemački doktorand čiju pamet, obrazovanje, odlučnost, hrabrost, požrtvovanje uvažavaju i u Moskvi i u Pekingu i u Vašingtonu i u Parizu i u Londonu i u Berlinu ili će im idol ostati silikonska pevačica čija je kuća puna oružja i koja u utorak 18. marta potpuno gola otvara vrata policiji misleći da će tako pokazati svoju drčnost, posebnost i nedodirljivost?

      Zoran Živković, drugi postkomunistički premijer Srbije, uspeo je da ne kaže onu tupavost “I posle Tita - Tito”. Izbegao je i da ponovi onu nesnalažljivost poslednjeg premijera SFR Jugoslavije Ante Markovića koji je upitan šta će biti posle odlaska Slovenaca sa kongresa jedine dozvoljene partije, rekao da će biti ponedeljak ili utorak ili koji već drugi dan, ne shvatajući da je izlazak komunista sa sunčane strane Alpa iz beogradskog “Sava-centra” značio izlazak Slovenije iz Jugoslavije i početak njenog konačnog nestanka. Zoran Živković je sasvim umesno primetio da niko neće moći da zameni premijera Zorana Đinđića.
       Ako je rečena trezvenost posledica Živkovićevog učenja od Đinđića, onda je filozof bio u pravu kada je rekao da njega i mogu da ubiju, ali da će sistem stvaran 24 meseca, od januara 2001. godine kada je njegova vlada počela da upravlja Srbijom, rešiti probleme koji su njemu zadavali toliko muke. Međutim, samospoznaja bivšeg niškog gradonačelnika svakako nije dovoljna za nastavak Đinđićevih reformi, sprovođenih uprkos opstrukcijama dela koalicije kojom je srušio sa vlasti Slobodana Miloševića oktobra 2000. godine.
      
       Gola Ceca
       Osnovna razlika između ubijenog premijera i ostalih političara u Srbiji bila je u tome što su oni samo različito tumačili Srbiju, a on je svakodnevno menjao Srbiju. Zato je osnovno pitanje posle njegovog ubistva da li je Srbiju promenio toliko da se ona ne može vratiti u trulež Miloševićeve vladavine, da li je iza sebe ostavio dovoljno odlučnih ljudi koji neće žaliti sebe da bi od Srbije napravili evropsku zemlju i da li će naterati većinu građana da razmisle da li idol treba da im bude nemački doktorand čiju pamet, obrazovanje, odlučnost, hrabrost, požrtvovanje uvažavaju i u Moskvi i u Pekingu i u Vašingtonu i u Parizu i u Londonu i u Berlinu ili će im idol ostati silikonska pevačica čija je kuća puna oružja i koja u utorak 18. marta potpuno gola otvara vrata policiji misleći da će tako pokazati svoju drčnost, posebnost i nedodirljivost?
       Još nema osmeha na licu ekspertskog dela Vlade Srbije, hitri Božidar Đelić, ministar finansija, kaže “Još smo u šoku.” I onda opisuje odlazak sa sahrane, ruke uplakanih ljudi pružene na dodir pun straha i odlučnosti, “Straha da je sve gotovo i mirne odlučnosti da se mora nastaviti sa reformom, da ne smemo da odustanemo.” Od ministra finansija se ne očekuju emocije, zato je on sa svojom ekipom u sredu 12. marta uveče već počeo da računa da li mu se može pojaviti rupa u budžetu, ali i da li može nastati rasulo u ekonomskom delu vlade i da li će svet požuriti da pokaže naklonost prema Srbiji koju je gradio Đinđić.
       “Ekonomska stabilnost zemlje nije ugrožena. Kada je Đinđić formirao vladu, nismo imali ni lekova, ni struje, ni nafte...Sada imamo dovoljno, imamo i devizne rezerve. Ne treba da se plašimo”, kaže Đelić.
       Poreznik, koji je znanje sticao na prestižnim fakultetima Francuske i Sjedinjenih Država Amerike, misli da je još važnije što je Đinđić sve vreme podsticao liderstvo svojih saradnika i što je iza sebe ostavio uigran tim stručnjaka koji će ostati na dobrom putu, u čemu će im pomoći i svet koji je u Beograd dan posle atentata poslao dvojicu ključnih komesara, a potom i čelnog čoveka Evropske unije.
       Da li je onda istina da je Božidar Đelić od Havijera Solane i Krisa Patena, predstavnika Evrope, zatražio podršku od 240 plus 400 miliona evra. “Rizici su povećani i to moramo da priznamo. Pošto hoćemo da nastavimo program vlade baš kako smo ga napisali da bismo se osigurali od mogućih rizika, treba nam oko 400 miliona evra. Da li ćemo dobiti sve te pare, nisam siguran. Koliko manje dobijemo, moraćemo da se sami snađemo. Ali, rekli smo im da nas ne teraju da biramo između bezbednosti i reformi.”
       Za Srbiju je dobar znak što nijedna velika svetska kompanija nije “pobegla” iz Beograda (tu su i “Boing” i “Majkrosoft” i “Koka-kola” i Aj-Bi-Em...) posle ubistva premijera, što je sedam dana posle atentata premijera potpisana koncesija za izgradnju autoputa Beograd-Novi Sad, ali i što svetski uticajni investicioni fondovi smatraju da će rizik ulaganja u Srbiju samo nakratko biti povećan i da će se stvari brzo vratiti u normalu o čemu svedoči i činjenica da će skup o mogućnostima ulaganja u ovdašnju privredu biti pomeren samo za šest dana, sa 25. na 31. mart.
      
       Eksperti i preduzetnici
       I Aleksandar Vlahović, ministar za privatizaciju, uveren je da će se ostvariti planirane prodaje duvanskih industrija iz Niša i Vranja, kao i Beopetrola, da će se nastaviti sa aukcijama, velikim tenderima, donošenjem neophodnih zakona... Povratka nema, 57 odsto prihoda Srbije potiče iz privatnog sektora, uskoro će i polovina od ukupno zaposlenih raditi u njemu.
       Nema sumnje da privatni sektor Srbije zna ko je na dobrom putu. Jedan od lidera privatnog sektora kaže da je oktobra 2000. godine 80 odsto preduzetnika stajalo iza Vojislava Koštunice, 20 odsto iza Đinđića. “Sada je 95 odsto iza Đinđića, odnosno Vlade Srbije i to bez obzira na podele među nama na udruženja i klubove. Kada god smo pozvali Đinđića da razgovaramo - došao je. Koštunica se nikada nije odazvao”, kaže jedan preduzetnik.
       Đelić kaže da u Srbiji nema tajkuna kao u drugim zemljama u tranziciji, ali da je preduzetnička klasa savršeno svesna svojih interesa i da zna šta joj je neophodno za uspešan posao, kao što vlada mora da zna kako da spreči da bilo ko iz te klase bude u privilegovanom položaju.
       A sve ovo znači da će preduzetnici ostati uz vladu i stranke koje je čine, da će pred izbore njih podržati i svojim novcem (nije ništa neobično da ga daju i političkim konkurentima vladinih stranaka) ali i svojim medijima.
       Naravno, što bi rekli marksisti, da i u ekonomskoj bazi društva postoji nešto što “devojci sreću kvari”. Đinđić jeste uspevao da balansira individualnosti eksperata u svojoj vladi, ali je pitanje da li će to umeti Zoran Živković i Čedomir Jovanović kao novi potpredsednik. Ključ je ovde da i dalje Đelić na izvestan način bude lider ekonomskog dela, ali da ne ugrozi individualnost i kreativnost Vlahovića, Gorana Pitića, Gordane Matković...
       Ubijeni premijer je uspešno umeo da razgovara i sa preduzetnicima iz udruženja i iz kluba i sa nezavisnima i uspeo je da ih drži na okupu. Da li će to uspeti i njegovi naslednici, zavisiće i od ambicije stranaka koje nisu u vladi da privuku sebi uspešne poslovne ljude. Tu se pre svih misli na G17 plus, čiji je potpredsednik Mlađan Dinkić već počeo razgovore sa preduzetnicima kako bi se obezbedio na mestu guvernera Narodne banke Srbije. Iz sveta biznisa na Dinkićev račun je već stigla primedba da nije jasno da li je kao guverner ili kao potpredsednik stranke odobrio kredite nekim bankama, ali NIN nije uspeo da tu optužbu proveri (zato i ne iznosimo detalje) pošto je u utorak i sredu pisac anatomije ekonomske destrukcije bio prezauzet.
       I treći remetilački faktor u ekonomskoj sferi jeste odnos guvernera i ministra finansija, koji nije harmoničan kako je izgledao pre nekoliko meseci. Ako ostanu na svojim mestima, građani Srbije treba samo da se mole da Đelić i Dinkić moguća neslaganja rešavaju kao i dosad - u razgovoru u kabinetima, a ne u medijima.
       Birajući novog premijera Živkovića i potpredsednika vlade Jovanovića sa 128 glasova, DOS je demonstrirao da može da računa i na više glasova, da njegova većina u budućnosti može i da se uvećava i to bez obzira kako Ustavni sud Srbije bude odgovorio na pitanje ko je vlasnik poslaničkih mandata: poslanik ili stranka/koalicija. U oba slučaja DOS će moći da poveća svoju većinu: ili oduzimanjem mandata neposlušnim osnivačima koalicije koja je pobedila Miloševića ili pridobijanjem poslanika iz svih parlamentarnih stranaka na svoju stranu. I to je politička realnost.
       Baš kao što je činjenica da nikome iz DOS-a neće padati na pamet, bar u naredna tri meseca, da pokušava da pravi nova savezništva izvan vladajuće koalicije. To jednostavno ne bi izazvalo aplauze ni inostranih ni domaćih gledalaca političke utakmice. Bez obzira na sopstvenu projekciju svoje moći u medijima većina stranaka DOS-a zna sasvim dobro kako bi prošla na bilo kojim izborima kada bi se pojavila samostalno, a lideri nekih od njih znaju i da svoj uticaj i moć ponekad više duguju inostranom sponzorstvu nego sopstvenoj sposobnosti.
       Realnost je i da će ubistvo premijera Zorana Đinđića doprineti jačanju popularnosti njegove Demokratske stranke, ali i stranaka koje čvrsto budu stajale uz Vladu Srbije. Izvesno je i da će u bliskoj budućnosti DS mnogo manje nego dosad biti “talac” manjih članica DOS-a.
       Srpska radikalna stranka, čiji su lideri najavljivali krvavo proleće u Srbiji, neobično se ućutala. Njena pozicija nije nimalo zavidna. Sa liderom koji čami u Hagu, preti im rasulo već viđeno na primeru socijalista. I ako ne dođe do raspada stranke, njen rejting bez zapaljivog lidera u izbornoj kampanji svakako će biti niži nego dosad. Ali, mnogo je opasnije što im možda preti i zabrana ne samo zbog najava “krvavog proleća” nego i optužbi Nebojše Čovića da je Vojislav Šešelj voleo da igra šah u tvrđavi u zemunskoj Šilerovoj ulici sa Dušanom Spasojevićem i Miloradom Lukovićem koje vlada smatra glavnim organizatorima ubistva premijera Đinđića. (Šešelj je demantovao Čovićeve tvrdnje.) Još je dalje otišao Slobodan Orlić, jedan od lidera Socijaldemokratske partije koji je rekao da se politički inspiratori ubistva premijera nalaze u Stranci srpskog jedinstva i Srpskoj radikalnoj stranci. Novi premijer je stavio tačku na “j” rekavši da će Ustavni sud Srbije doneti pravilnu presudu ako se pokaže da je neka politička organizacija stajala iza ubistva premijera Đinđića.
      
       Izbori i ustav
       Dvostrukom gubitničkom pobedom na predsedničkim izborima Vojislav Koštunica je manje doprineo gubitku popularnosti kakvu ni Milošević nije uživao na početku svoje vladavine, nego što je krunjenje rejtinga DSS-a posledica uverenja dela javnosti da njen lider nije umeo da koristi vlast, da nije ništa uradio - kako se kaže sa ovdašnjim poslovičnim preterivanjem.
       Upravo zato će Koštuničin predlog da se obrazuje koncentraciona vlada (DOS + DSS + SRS + SPS +SSJ + SPO +...) biti teško shvatljiv. Bili ste u vladi, napustili ste je, podržali ste štrajk “crvenih beretki”...samo je deo odgovora koji iz DOS-a stiže na predlog lidera DSS-a.
       Još manje će popularnosti DSS-a doprineti tekstovi na Internet sajtu ove stranke tipa “našem predsedniku ne treba obezbeđenje”, koji pokazuju odsustvo mere koja jeste bila jedna od odlika ove stranke.
       Nema sumnje da će DSS u budućnosti najbliže sarađivati sa G17 plus, iako većina analitičara misli da je jedina prirodna veza između Miroljuba Labusa i DOS-a. Ova saradnja biće praćena povratkom u opticaj stare priče lansirane pre septembarskih predsedničkih izbora u Srbiji kako, navodno, Brisel želi da na mestu predsednika Srbije vidi Koštunicu, a na mestu premijera Labusa. U ovoj vezi G17 plus će morati stalno da dokazuje svoju posebnost i različitost i u odnosu prema Vladi Srbije i Demokratskoj stranci, imaće blaži rečnik, osim ako Dinkić izgubi mesto guvernera. To će samo doprineti učvršćivanju “neprirodne koalicije” (nije jasno zašto bi bilo koja koalicija u politici bila neprirodna) DSS-G17 plus, istovremeno i osetnom radikalizovanju političke utakmice ne samo u povećanju količine vrućih reči nego i u zahtevima za prevremene izbore. (Istraživači javnog mnjenja primećuju da je G17 plus prvo uzimao glasove DS, a sada prisvaja glasove DSS-a.)
       “Da predsednik Đinđić može da nam se obrati, možda bi savetovao da odmah sada organizujemo izbore, da bi na njegovoj žrtvi sigurno pobedili. Ali, mi to nećemo da uradimo. Zna se kada su izbori, važniji nam je interes Srbije od interesa stranke”, rekao je Živković.
       Dakle, demokrate obećavaju ustav - o roku - pa onda izbore, i to tamo daleko, 2004. godine. Očigledno da u DS računaju da vreme, ipak, radi za njih, što njihove političke protivnike ne sprečava da se nadaju da će i demokrate doživeti sudbinu SPS-a.
      
       Napred “plavi”
       Simpatije će svakako steći otvorenim sukobom sa kriminalom. U Skupštini Srbije poslanici pričaju kako je mnogo značajnije uhapsiti u Kruševcu, Kraljevu, Čačku, Nišu, Novom Sadu...neke Prevare, Budale i Pacove nego u Beogradu. “Malo je Beograđana videlo Legiju da nekoga maltretira u kafani, oni koji svraćaju u ‘Sovu’, kafiće u Ulici Strahinjića bana...ostalih milion i po ne zna ništa o tome. A u Nišu ili Čačku se sve vidi, svi znaju šta je uradio lokalni Legija”, kaže jedan poslanik.
       Teško da će se u Srbiji naći neko ko u ovom trenutku ne bodri policiju sa “Napred, ‘plavi’”, ali bi vlast učinila dobro i sebi kada bi rekla kada će društvu biti vraćena sloboda. Da li će to biti tek “kada se pohvataju svi odgovorni za ubistvo” ili “do kraja narednog meseca” ili “naredna dva meseca”... Pošto i u vanrednom stanju postoje pravila igre, vlast će morati da vodi računa da ih ne krši, da nikog nevinog ne uzapti i ne ograniči prava, kako se to kaže, običnih ljudi. Narod, jasno je želi da vidi vlast kao stožera patrijarhalne porodice; “on je strog, odlučan, kažnjava, ali je pravedan”. Bol zbog gubitka političkog saveznika i prijatelja ne sme da preraste u “pravednički gnev” koji je u prošlosti umeo da sklizne u “revolucionarnu pravdu”. Svedočeći o 5. oktobru za knjigu “5. oktobar - 24 časa prevrata”, Zoran Đinđić je rekao da se pobojao masovne čistke 6. oktobra.
       Ako u vanrednom stanju vlast ne bude vodila računa i o raspoloženju intelektualne elite i tvoraca javnog mnjenja, onda će elita i tvorci mnjenja primeniti prema vlasti vanredne vaspitne mere, onda kada vanrednom stanju istekne rok upotrebe.
       Ovim se hoće reći da će sopstvenim ponašanjem u vanrednom stanju vlast vanredno vaspitavati narod i da će mu sugerisati da li je za Srbiju čiji su simboli Vuk Karadžić, Mihailo Pupin i Jovan Cvijić ili za Srbiju čiji su simboli - ali, da ih ne pominjemo više.
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ
      
Bombardovanje


       Predstavnicima Evropske unije Božidar Đelić je rekao da je krajnje vreme da poprave ponešto od onoga što je uništeno u NATO agresiji na Jugoslaviju. “Mislim da je moguće srediti razrušene zgrade u centru Beograda, makar da se bezbedno sruše i raščisti teren. Ali i da je potrebno uraditi nešto i sa mostom u Ostružnici, Žeželjevim mostom u Novom Sadu. Bila bi to poruka da nije rušen jedan narod, već jedan režim.”
       Đelić misli da bi Evropa mogla da izračuna i korist od stabilne Srbije: koliko manje trupa drži na Balkanu, koliko je smanjen šverc i droge i oružja i cigareta i ljudi, ali i koliko su povećane mogućnosti za investicije.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu