Nikada neću prihvatiti nepismene izvještaje neimenovanih obavještajaca neimenovanih obavještajnih službi neimenovanih zemalja. I izvještaj kojim se stavlja tačka na slučaj “Orao” nije potpisan, nema zaglavlje, a ima zvučno ime “Tigar”

      Bosna i Hercegovina je od Srbije i Crne Gore na upravo završenom samitu preuzela predsedavanje Procesom saradnje u jugoistočnoj Evropi, koji se, između ostalog, doživljava i kao neka vrsta baraža u kojem region kao celina, ali i svaka zemlja pojedinačno, “igra” kvalifikacije za ulazak u Evropsku uniju.
       Najveći posao u narednih dvanaest meseci u okviru ovog procesa svakako čeka Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine, a čovek koji je na čelu ovog ministarstva Mladen Ivanić, mora obezbediti da region u Briselu “govori jednim glasom”. Mada su blisku prošlost regiona obeležili ratovi, sukobi svih vrsta, suprotstavljena mišljenja i oko najbezazlenijih stvari, Ivanić veruje da se stvari menjaju. Sve zemlje su u normalnim izborima dobile demokratske vlade i to je sada jedna sasvim nova pozicija, kaže i insistira da se posebno zabeleži: “U vreme predsedavanja SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore u regionu su se na planu saradnje dogodile velike stvari, lestvica je podignuta na vrlo, vrlo visok nivo i sada je na nama, na Bosni i Hercegovini da tu lestvicu dižemo još više.”
      
       Pored tog neprijatnog prtljaga iz bliske prošlosti ima i nerešenih stvari s kojima se region suočava danas. Kosmet, na primer.
       - Kosovo je, naravno, vrlo osjetljivo pitanje. Kad god mi iz BiH, pogotovo iz Republike Srpske, progovorimo o Kosovu, međunarodni zvaničnici to posmatraju i s nelagodom i s kritičnošću. Ali, Kosovo ne može biti izolovan problem, jer ima i te kako veliki utijecaj na region. Mislim da konačno rješenje ne treba očekivati brzo. Ukoliko želimo stabilan region, onda se na iste ili slične probleme moraju primjenjivati isti standardi. Nije to uvijek bio slučaj ovdje. Podsjetiću, suštinski problem regiona je pozicija manjinskih naroda i suvereniteta država. U slučaju Hrvatske, očito, prednost je data suverenitetu države i međunarodna zajednica je progledala kroz prste onakvom raspletu kakav je bio. U Bosni i Hercegovini napravljen je neki kompromis: bitan je suverenitet države, ali i narodi su dobili svoje institucije, dva entitea, pa onda u Federaciji BiH i kantone. Tu je sada jedno ogromno iskustvo i rješenje Kosova treba tražiti na tom tragu jer samo tako ima šanse da se održava i da dugo traje. Nadam se dakle, da je proces fragmentacije Balkana završen i da nema potrebe ići u stvaranje nekih novih država. To bi za nas u Bosni i Hercegovini bilo posebno značajno, jer se onda ni kod nas ne bi više otvarala neka dodatna pitanja.
      
       Tu je i tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore. Ona prilično opterećuje odnose unutar same Bosne i Hercegovine, a verovatno i odnose između dve zemlje?
       - Tačno. To je vrlo osjetljivo pitanje unutar BiH. Predstavnici srpskog naroda nisu prihvatili tu tužbu kao legitimnu. U Predsjedništvu BiH, kao ni u jednom drugom zajedničkom organu, nema saglasnosti o tome, pa se ni Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine na tome ne angažuje. Međunarodni sud pravde u Hagu, međutim, tužbu je prihvatio kao legitimnu. Izvesno je, da se zbog nepostojanja saglasnosti unutar BiH njome neće baviti nijedan državni organ, niti će biti finansirana iz državnog buxeta. Koliko ja znam, sada taj posao finansiraju neke nevladine organizacije u entitetu Federacije BiH. To jeste jedna neobična situacija, ali je takva.
      
       Da se vratimo budućnosti regiona. Šta je realno moguće uraditi, a da to ne bude samo politička šminka?
       - Mnogo toga. Možda djeluje preambiciozno pa pomalo i naivno, ali mi bismo morali započeti razgovore o balkanskoj zoni slobodne trgovine. Nekada je bio CEFT sad bismo mogli razmišljati o BAFT-u (Balkan free trade ). Možda u ovom trenutku izgleda da za to ne postoje politički uslovi ali uvjeren sam da bi time region dobio veći značaj u ekonomskom smislu, jer bi onda bio atraktivan i za najveće ulagače, a i postojeća privreda bi “prodisala” na jednom takvom većem tržištu.
      
       Bosna i Hercegovina će u narednih dvanaest meseci predstavljati region u sedištu Evropske unije. Vlada mišljenje, međutim, da BiH zbog unutrašnjih tenzija teško artikuliše i sopstveni stav, pa se postavlja pitanje kako će taj posao uraditi za region?
       - Slažem se da je u BiH ponekad teško doći do zajedničkih stavova, ali to je više obeležilo neko vrijeme koje je iza nas. Čini mi se da su sada na političkoj sceni ljudi koji su dosta dobro usavršili taj princip kompromisa, a to je ključ i za cijeli region. Uvjeren sam da će iskustvo u traženju kompromisa koje političari iz BiH imaju, biti dragocjeno i za cijeli region.
      
       Kako biste opisali sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini?
       - Sve je na prekretnici, jednoj prelomnoj tački. Međunarodne institucije pomalo umorne, pa zbog toga, vjerovatno, ponekad nervozno povlače ishitrene poteze. Žele da odu što je moguće pre, ali još nisu stvoreni uslovi za njihovo potpuno povlačenje. Na ekonomskom planu bio je trend obnove i razvoja, ali u posljednje vrijeme i to je nekako stalo. U političkom životu nema tenzija onog stila kakav je bio u prvim posleratnim godinama, ali još uvijek nisu svi do kraja prihvatili osnovne principe Dejtonskog sporazuma i dejtonske BiH. Još ima političkih opcija koje bi željele centralizovanu BiH, ali to je protiv mirovnog sporazuma i nerealno je.
      
       Neki veruju da je na delu polagana promena Dejtonskog mirovnog sporazuma i tih ustavnih rešenja u cilju slabljenja entiteta i jačanja BiH?
       - Promjene Dejtona nema i ne može biti bez saglasnosti sva tri naroda i oba entiteta. Nekih promjena, međutim, ima, ali ne zadiru u suštinu ustavnih rješenja. Primjera radi, mi sada u oba entiteta imamo agencije za bankarstvo. Banke se ukrupnjavaju i ostaće ih pet-šest i nije isplativo imati u BiH dvije, već jednu agenciju koja je stručna i nezavisna od bilo kakve politike. Takva tijela mirovni sporazum nije ni regulisao i ja tu ne vidim ništa dramatično ukoliko ih formiramo.
      
       Kako biste generalno ocenili ulogu međunarodne zajednice u BiH?
       - Ta je uloga, u osnovi, pozitivna. Oni su dosta pomogli da se nakon brutalnog rata strasti smire. Pomogli su i u započinjanju procesa tranzicije. I BiH više nije velika tema, nije na prvim stranicama svjetske štampe, nije više top storija svjetskih televizijskih mreža. To je dobar znak da se život ovde normalizuje. Vrijeme je, međutim, da međunarodna zajednica polako mijenja svoju ulogu u smislu da sve više postaje partner domaćim političkim snagama. Sa strane možda izgleda da su oni neprikosnoveni gospodari ovdje i zato i sami moraju nešto uraditi kako bi promovisali taj partnerski odnos jer, jasno je da su domaće političke snage izašle iz statusa učenika, izašle iz kratkih hlača. Ne trebaju nam, dakle, međunarodne institucije koje će u naše ime kreirati i odlučivati, a odgovornost za eventualno loše posljedice ostavljati nama.
      
       U Bosnu i Hercegovinu je od završetka rata stigao veliki novac po raznim osnovama. Govori se da je to mnogo više po stanovniku nego što je dobila zapadna Evropa u Maršalovom planu. Efekata nema. Šta se dogodilo? Da li je reč o promašenom konceptu i gde je novac?
       - To svakako treba razjasniti i kao iskustvo može vrediti drugima. Jer, BiH nije ostvarila ekonomske efekte koji bi bili logični. Riječ je o ogromnim iznosima, donacijama po različitim osnovama. Konačna brojka se još utvrđuje. Ali, dio problema treba tražiti u činjenici da lokalne institucije nisu učestvovale u kreiranju glavnih programa. To je rađeno često u sjedištu Svjetske banke, MMF-u, ministarstvima zemalja koje su pomoć davale. Sve te ljude vodila je dobra želja ali ni približno nema očekivanih željenih efekata. Apsolutno nerealno su prenaglašavani neki projekti koji nemaju ekonomskih reperkusija, kao što su razvoj demokratije, razvoj institucija i slično. Postoje analize koje kažu da je čak trećina tog novca otišla za razne vrste konsultantskih usluga - raznim ekspertima iz inostranstva, dakle. Dio pomoći nije bio novac već razna roba iz zemalja donatora. Dio koristi vidjelo je domaće stanovništvo koje je rentiralo stanove i slično, neki su se i zaposlili u okviru brojnih međunarodnih organizacija. Ali, sve u svemu, uz svu zahvalnost za donacije, to nisu bili projekti koji bi povukli ekonomski razvoj.
      
       Neku reč moramo reći i o Republici Srpskoj koju u poslednje vreme tresu razne afere.
       - Na jednoj strani afere stvaraju jako loš imix i to nije dobro, na drugoj one imaju i pozitivne efekte, jer izuzetno dižu kriterijume kojima se mjeri ponašanje svih institucija i ljudi u njima. Neke stvari su naravno i prenaduvane.
      
       Ima li mesta pričama da se sve te afere (carina, elektroprivreda, “Orao”, špijuniranje...) delom temelje na stvarnom stanju, a delom se naduvavaju kako bi se centralizacija Bosne i Hercegovine ubrzala?
       - Da se razumemo, u BiH, pa i Republici Srpskoj, ima prostora da se sve i svašta preispituje. Još ima poimanja da je partijama na vlasti sve dozvoljeno. Prema tome, ne treba umanjivati nijednu od ovih afera. Ali, zabrinjava to što se neke od ovih afera pokušavaju upotrebiti u političke svrhe i to selektivno. Kao primjer, slični problemi su u elektroprivredama i RS i Federacije BiH, ali se stekao utisak da je neko iz međunarodne zajednice želio da prikaže kako je dramatičnije u RS. Taj pristup je neodrživ i pokazuje da su to nekakvi stereotipi koji pripadaju nekom prošlom vremenu. Ali, da to ostavimo. Nema opasnosti po Republiku Srpsku. Nikom normalnom u svijetu ne pada na pamet da mjenja rješenja koja postoje u Bosni i Hercegovini.
      
       I vas su međunarodni predstavnici prozvali u aferi “Orao”. S pravom ili ne?
       - Tačno, ali tek u trenutku kad sam počeo da branim poziciju gospodina Šarovića. I želim da kažem: nikada neću prihvatiti nepismene izvještaje neimenovanih obavještajaca neimenovanih obavještajnih službi neimenovanih zemalja. I izvještaj kojim se stavlja tačka na slučaj “Orao” nije potpisan, nema zaglavlje, a ima zvučno ime “Tigar” kao da žele nekoga time impresionirati. Nastaviću da govorim ono što mislim, ne pristajem na disciplinovanje, ako je to bilo disciplinovanje. Spreman sam, naravno, na dijalog argumentima.
      
       BRANISLAV BOŽIĆ