NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Glavni i sporedni

NASLOV: “Pijanista”
SCENARIO: Ronald Harvud
REŽIJA: Roman Polanski
PRODUKCIJA: R.P. Produksion, Pariz

      U novijoj istoriji kinematografije “Pijanista” će ostati kao upečatljiv primer dobro poznatog pravila da velika i potresna tema ne garantuje veliki i potresan film.
       U ovom filmu - u kojem smo videli kako je nastao Varšavski geto - pred našim očima mase ljudi odvođene su na gubilišta koncentracionih logora Trećeg rajha. Međutim, da se te mase sastoje od pojedinaca, od subjekata, od hiljada i hiljada pojedinačnih svesti i pogleda, koji će, u jednom trenutku, svaki za sebe, biti zajednički prekinuti, tu strahovitu činjenicu da, pred našim očima, nasilno, u smrt odlaze hiljade i hiljade ljudi, od kojih bi svako, pojedinačno, mogao da bude glavni junak nekog filma ili romana - u ovom filmu nismo uspeli da vidimo, a morali smo videti. Sporedne ličnosti: deca, žene, starci, mladići i devojke u punoj snazi, svi su, pred našim očima odvedeni na gubilište, a da mi nismo nikome od njih posvetili barem malo pažnje i sažaljenja. Bili smo opsednuti glavnim junakom i njegov nam je život bio važniji od svih ostalih života. Takav pogled nametnuo nam je reditelj. Još pre nego što će biti pogubljene, sporedne ličnosti pretvorene su u senke smrti, i mi, gledaoci, nismo stigli da pomislimo kako su to ljudi puni života i želja, i kako je svako od njih, barem u svom životu i životu svoje porodice, glavna ličnost. To nismo osetili. Navijali smo za našeg junaka i on je pobedio: ostao je živ, a mi smo radosni izašli iz bioskopa, ispraćeni zvucima Šopenovog nokturna u d-molu, koji glavni junak, posle šest godina pauze, ponovo svira.
       Pred sam kraj rata, nekoliko dana pre nego što će sovjetske trupe ući u Varšavu, glavnog junaka, pijanistu, koji je uspeo da pobegne iz geta i da se skriva po napuštenim stanovima i ruševinama, otkrio je nemački visoki oficir i, tih nekoliko preostalih dana rata, brinuo se o njemu, donoseći mu hranu i odeću. Ko je taj nemački komandant, ta sporedna ličnost? Zašto pomaže Jevrejinu? Reditelj tu čini kardinalnu grešku. Kao što će nas, gledaoce, zaglušiti zvucima Šopenovog nokturna, te tako nećemo čuti jauke i hropce umirućih ljudi, tako je i duše ova dva čoveka, osuđenog Jevrejina i nemačkog komandanta, srodio upravo Šopenovom muzikom. Oficir je potpuno očišćen od svoje biografije; on je zbog Šopenove muzike sposoban da učini i nešto suprotno vlastitom uverenju, suprotno vlastitoj biografiji! To je neuverljivo. Ako i kod samog Špilmana (po njegovoj autobiografskoj knjizi napisan je scenario) ova epizoda ne govori ništa o samom Nemcu i o ovom njegovom odnosu prema Jevrejinu, pijanisti, to ne znači da reditelj pred sobom nema estetički zadatak - na koji još Aristotel upozorava - da se ne može računati sa istorijskom činjeničnošću onog događaja koji, u umetničkom delu, deluje neverovatno.
       Šta je svih ratnih godina u Varšavi činio ovaj nemački oficir? Kakva je njegova uloga u izgradnji geta? Da li je već spasao nekog? Šta je naređivao svojim podređenima? O tome ne znamo ništa. Kraj je rata; posle svog krvavog učinka, nacizam je poražen. Možda se oficir nečemu nada spasavajući jednog čoveka koga je do juče još mogao ubiti kao psa a da za to nikome ne odgovara, štaviše da zbog toga bude smatran savršenijim i da bude unapređen u karijeri? Uostalom, kako je i dobio te svoje činove ovaj mladi arijevac što voli Šopena, i koji je i sam, možda, pijanista? Tako što je spasavao Jevreje iz varšavskog geta? U to je teško poverovati.
       I sam Hitler bio je zaljubljenik u umetnost arhitekture. Voleo je svoju rođaku; kada je ona izvršila samoubistvo, postao je vegetarijanac. Voleo je svoju sestru i svoju majku; kada mu je majka bila na samrti, Hitler nije otišao na prijemni ispit na Akademiji umetnosti, već se brinuo o bolesnici i svojoj mlađoj sestri: kuvao je, prao, peglao. Tokom Prvog svetskog rata, Hitler, kaplar austrougarske vojske, očevicima u Francuskoj ostao je u sećanju kao pristojan mladić koji slika pejzaže. Tu se i zaljubio i, kako stvari stoje, dobio sina. Dok je bio na vlasti, nikada nije prisustvovao nijednoj egzekuciji. Pristojno se ponašao prema podređenima. Sve su to istorijske činjenice. Ipak, nikome još nije palo na pamet da napiše roman ili snimi film o Hitleru koji, uprkos svojoj ideologiji, spasava jednog Jevrejina koji ga je očarao svojim talentom za arhitekturu. Ovo je samo ekstreman primer estetičke omaške koju je napravio Polanski.
      
       ZLATKO PAKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu