NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta država hoće od Crkve

Kad bi svi znali gde se Karadžić i Mladić nalaze, oni bi bili davno uhvaćeni. Međutim, narod ih smatra nacionalnim herojima i rodoljubima, te ih mudro zaklanja

      Episkopa šabačko-valjevskog gospodina Lavrentija pitaćemo kako je razumeo izjavu predsednika državne zajednice Srbija i Crna Gora Svetozara Marovića da su Crkvi neophodne reforme. Ali, biće to samo uvod u razgovor u kome se ne smeju prećutati ni najprovokativnija pitanja.
      
       Ovih dana predsednik SCG izjavio je da Crkva treba da se “modernizuje i reformiše”. Predstavljaju li ovakvi stavovi visokog državnog funkcionera mešanje u autonomiju SPC?
       - Pretpostavljamo da je gospodin predsednik Svetozar Marović ovo rekao iz najbolje želje za što bolji uspeh Crkve u zemlji na čijem čelu se on nalazi. Crkva zaista treba da bude dorasla svom vremenu. I treba prilagoditi verniku sve ono što je čovečansko u crkvi, ali crkva se upravlja i po božanskim zakonima, koji se ne mogu menjati i prilagođavati vremenu. Kao čuvar vere i morala, od svojih članova Pravoslavna crkva nastoji da prilagodi čoveka veri, a ne obratno. Neke verske zajednice na Zapadu su snishodile: skraćivale post, bogosluženja, i ublažavale ostalu crkvenu disciplinu savremenom čoveku, koji sve više i više postaje mekušac i razmažen, pa se stvorilo društvo bez potrebnih duhovnih osnova i vrednosti. One su postale više civilne nego verske organizacije.
      
       Ne krije li se iza Marovićeve izjave mišljenje izvesnih arhijereja?
       - SPC ima svoj Ustav zasnovan na Svetom pismu i svetom predanju, kao i svoj poredak. Svaki arhijerej, pri primanju ovog najvišeg crkvenog zvanja polaže zakletvu da će se pridržavati svetih kanona i crkvenog poretka. Svi smo mi arhijereji ovoga svesni i sa strahopoštovanjem čuvamo se da duše svoje ne bismo ogrešili pred Bogom i Svetim Savom. U Svetom arhijerejskom saboru vlada jednomislije o ovim pitanjima. Može neko da ima i svoj stav o izvesnim pitanjima, ali se odlučuje većinom glasova. Budite uvereni da nema u saboru danas nijednog arhijereja koji bi drukčije mislio.
      
       Nismo li prezasićeni lekcijama o nezdravom nacionalizmu, ponekad neinventivnim pričama o reformama i ulasku u Evropu!?
       - Mi istočnjaci više pričamo nego što radimo. Vladika Nikolaj je konstatovao: “Čovek na Istoku od silnog razmišljanja nema kad da radi, a čovek na Zapadu od preteranog rada nema kad da razmišlja. Ovo dvoje se moraju dopunjavati, misao i akcija.”
      
       Pokojni naš premijer dr Zoran Đinđić svestan vrednosti koje nam dolaze sa Istoka i od Istoka, bio je stalno okrenut Zapadu...
       - Našoj državnoj zajednici je potrebna Evropa, ako ništa drugo da nas bar nauči da radimo i da budemo praktični. To je zaista znao blaženopočivši premijer i pokušao da poštovanje rada usadi nama Balkancima, ali ga mnogi nisu razumeli ili nisu hteli da razumeju.
      
       Punih dvanaest godina, Savet Evrope je bio predvodnik najžešćih kritičara srpske politike, pa se ponekad sticao utisak kako na Zapadu misle da svi u Srbiji nastupaju jednodušno, da u Srbiji nema demokratskog potencijala...
       - Za sve vreme od Mikelanđela do Šilera, dok je Evropa gradila svoju kulturu, nauku i filozofiju, mi smo bili njena živa ograda. Naši preci su svojim kostima tupili turske sablje i leševima sputavali varvarske horde koje su srljale na Evropu. Kako nam se odužila, znamo. Zvuči paradoksalno da i danas neki njeni predstavnici, koji su nam nedavno kuću zapalili, dolaze da nas uče kako treba da živimo u slozi i kako da organizujemo svoj život. Ali, šta možemo?! Sila Boga ne moli.
      
       Moram priznati, preosvećeni, da nisam očekivala takav odgovor od arhijereja koga bije glas da je blizak Svetoj stolici. Koliko je tačno da ste čovek Vatikana?
       - Za dvadeset godina službovanja na Zapadu, više sam bio u kontaktu sa protestantima nego sa katolicima. Oni su Srpsku crkvu pomogli više od katolika. Takvo je pravilo na Zapadu. Katolička crkva pomaže katolike - gastarbajtere a protestantska crkva pravoslavne i muslimane, iako nam je Katolička crkva dogmatski mnogo bliža od protestanata. Međutim, takav je bio njihov dogovor koji i danas važi. Ovo je učinjeno iz praktičnih razloga: katolici, radnici iz južne Evrope učlanjuju se u svoju crkvu na Zapadu kad tamo doću i plaćaju crkveni porez, a mi pravoslavni i muslimani to ne plaćamo, te nam protestanti pomažu.
       Mene su pomagale i jedna i druga crkva i sa svima sam bio u dobrim hrišćanskim odnosima. Niko nikada nije pokušao da vrbuje naše vernike, niti smo mi prozelitski nastupali među njima. Sarađivali smo na hrišćanskoj i bratskoj osnovi u jevanđelju Hristovom. Ne stidim se toga.
      
       Koliko puta ste sreli svetog oca papu?
       - Imao sam priliku i čast, to podvlačim, da sretnem sadašnjeg papu Jovana Pavla Drugog sedam puta prilikom njegovih poseta zemljama Zapadne Evrope. Učestvovao sam na crkvenim skupovima sa ostalim najvišim predstavnicima pravoslavih crkava, uglavnom po nalogu Svetog arhijerejskog sinoda. Kontakti su bili vrlo kratki i kurtoazni, jer među milion posetilaca, koji su sačekivali papu, nije on imao vremena da svakome posveti dovoljno pažnje. Inače, Vatikan poštujem kao i sedišta ostalih crkava: Lambetsku palatu u Londonu, Moskvu, Fanar u Carigradu, Bukurešt i druge.
      
       Neistomišljenici vas prozivaju i pozivaju na “hitno pokajanje i opravoslavljenje”?
       - Trudio sam se da svoje pravoslavlje nasleđeno kroz gene roditelja i usavršeno kroz bogosloviju, fakultet i životno iskustvo, očuvam čistim i neokaljanim. Koliko sam u tome uspeo, oceniće pozvani teolozi, a ne oni koji su se juče krstili, a pre toga bili ateisti. Danas, inače, hoće i našeg svetog i sedog patrijarha Pavla da uče kako treba da čuva svetosavsku veru, a ja nastojim da mi savest bude čista i da moj odnos prema Bogu bude Njemu ugodan.
      
       Zbog vaše posete Vatikanu protestovali su i monasi manastira Esfigmen na Svetoj gori, uvereni da se radi o unijaćenju i novom konkordatu?
       - Nedavni odlazak delegacije SPC u Vatikan bio je jedan od uobičajenih susreta naših dveju crkava radi boljeg mećusobnog upoznavanja i prevazilaženja onoga sporednog što opteređuje naše hrišćanske i susedske odnose. Poznato je da je nepoznavanje uzrok mnogih nepoželjnih posledica. Ti razgovori su bili obostrano korisni i hrišćanski. I jedna i druga strana su striktno poštovale učenje i tradiciju svojih sagovornika. Ideja o nekom konkordatu i unijaćenju nije nikom ni na pamet padala.
       Želim da vam kažem i ovo: U svakoj zajednici ima i ekstremista - zilota. Takvi su monasi u Esfigmenu na Svetoj gori. Oni strahuju za opstanak pravoslavlja. Smatram da kod takvih nema dovoljno pouzdanja u Boga i silu pravoslavlja, kao ni poštovanja prema svome starešini - vaseljenskom patrijarhu. Ako su tako mislili, nije trebalo da se opredeljuju za monaštvo i da idu pod jurisdikciju carigradskog patrijarha. Možda je i ovde u pitanju neka mala doza gordosti: želja da se bude “veći katolik od pape” ili veći pravoslavac od vaseljenskog patrijarha.
      
       Evropska unija se zalaže da Sveta gora postane molitveno mesto dostupno i ženama. To je takođe naljutilo kaluđere iz Esfigmena.
       - Sveta gora je do naših dana bila i ostala najuzvišeniji molitveni centar na našoj planeti. Ako prestane to da bude, neće više biti interesantna, iako je atraktivna i za zemaljske oči. Uostalom, za turiste postoje obližnji manastiri Meteori.
       Treba da znate da svetogorski monasi nisu protiv žena, jer i one su stvorenja Božja. Uostalom, Sveta gora je pod zaštitom Presvete Bogorodice i monasi je nazivaju Bogorodičin perivoj. U našem Hilandaru monasi od Bogorodice svakodnevno uzimaju blagoslov za svoja poslušanja, kao od igumana.
       Nažalost, i kod nas u Srbiji ima pojedinaca koji govore da Svetu goru treba otvoriti turistima, što je davnašnji san grčke države, pogotovu sada pred Olimpijadu u Atini. To bi značilo kraj Svete gore Atonske.
      
       S kakvim osećanjima su vas nedavno dočekali haški zatvorenici Slobodan Milošević i general Ojdanić. Jer, za vas je - kako kažete - Milošević čovek u nevolji!?
       - Vrlo toplo. Dok sam bio u poseti generalu Ojdaniću, naišlo je nekoliko naših Srba iz Bosne - zatočenika. Nažalost, nisam ih poznao. Obradovali su se i zahvalili Crkvi što ih bar ona nije zaboravila. “Naše vlasti ne samo da su nas zaboravile, nego su nas i otpisale, čini nam se”, rekoše. Naišao je i bivši naš predsednik Milošević. Obradovao se i on. Razgovarali smo nekoliko minuta, jer su mu toga dana bili u poseti supruga i unuk. Sa Ojdanićem sam bio skoro do sedamnaest sati, večerao sam u gradu sa njegovim advokatom. Milošević ostavlja utisak prisebnog čoveka. I ostali zatvorenici isto tako. Nije moje da sudim o njihovim ranijim delima. Posetio sam ih kao sužnje u njihovim nevoljama, jer je to naša jevanđelska obaveza.
      
       Čuli ste, pretpostavljam, priče da je Hilandar bio utočište jednom čuvenom haškom optuženiku, dr Radovanu Karadžiću. Skrivaju li se Karadžić i Mladić po srpskim manastirima?
       - Kad bi svi znali gde se Karadžić i Mladić nalaze, oni bi bili davno uhvaćeni. Međutim, narod ih smatra nacionalnim herojima i rodoljubima, te ih mudro zaklanja. Koliko mi je poznato, pripadnici Unprofora su pretresali manastire Ostrog i Mileševa, ali nisu našli one koje su tražili.
      
       Opelo pokojnom premijeru Zoranu Ćinćiću, zbog besede mitropolita Amfilohija nije se dopalo Vladi Srbije, a navodno i Đinđićevoj porodici!
       - Govor na opelu počivšeg premijera bio je potpuno umestan i crkven. Mitropolit Amfilohije je samo uzgredno pomenuo i ostale nevine žrtve koje su potresle i potresaju srca srpskog naroda. On se uz najveće poštovanje obraćao počivšem velikom premijeru i njegovoj porodici, te ne shvatam koga je to moglo uvrediti.
      
       Postoji li politika za koju bi pravoslavni trebalo da se zalažu, ako monarhizam ne smatramo receptom za ovozemaljsku “obećanu zemlju”?
       - Srpska pravoslavna crkva je narodna crkva, voli narod i poštuje njegovu volju. Iskustva u celom svetu pokazuju da svaki dom treba da ima svoga starešinu, prema tome i država. U ostalim monarhističkim državama sveta vlada parlamentarni duh. Kralj je domaćin koji sve podanike ujedinjuje - kišobran koji sve zaklanja i pod kojim se svi osećaju bliski kao braća, dok parlament odlučuje o sudbini države. U Britaniji je, na primer, kraljica matica nacije i nju ne smete darnuti kao zenicu oka, a ne odlučuje ona već parlament o sudbini građana. Možete kritikovati predsednika i premijera države, poslanike i druge odlučujuće ličnosti, ali kraljica je najpoštovaniji simbol nacije. Možda bi i kod nas ovo rešenje bilo najprihvatljivije, pogotovu što je naša kraljevska porodica veoma čestita, sa velikim svetskim iskustvom i ljubavlju prema svome rodu.
      
       S obzirom da ste Njegovo visočanstvo princa Aleksandra venčali oba puta pominjem tvrdnju da naš prestolonaslednik nema pravo na srpsku krunu, jer je venčanjem sa princezom Marijom Glorijom u Španiji primio katoličanstvo?
       - Pred samo venčanje prestolonaslednika Aleksandra sa princezom Marijom Glorijom išao sam kod kardinala u Sevilju i dobio blagoslov da Marija može preći u pravoslavnu veru, što je pre venčanja obavljeno. Sam obred je izvršen po pravoslavnom poretku.
      
       Mislite li da će narod biti pozvan da se izjasni o tome želi li ili ne želi da živi u monarhiji?
       - Narod zaista odlučuje o tome, a Crkva samo kruniše, što će vrlo rado učiniti ako do toga dođe.
      
       NAĐA ANDREJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu