NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako smo štampali Pasternaka

      INFORMBIRO: Da je među nama bilo skorojevićevskog ponašanja, to je sigurno. Mislim na zaletanje na dedinjske vile. Pobednički je to mentalitet, uz osvetničke emocije. Ali, po meni, to je bilo manje važno u odnosu na zadate ciljeve - izgradnju nove države.
       U stvari, naša osnovna greška bilo je nekritičko preuzimanje prakse SSSR-a. Od organizacije službe bezbednosti, do politike nacionalizacije i kolektivizacije. Mnogo nas je koštalo to prosto preuzimanje ruskog modela i shvatanja da sve treba graditi iz početka. Ipak, za razliku od zemalja istočnog bloka, privatna svojina nikad nije bila potpuno ukinuta. Imali smo i privatni poljoprivredni posed do 10 hektara, sačuvali smo i zanatstvo.
       Mislim da je nedolično ponašanje ruskih vojnika ‘44. - Davaj časi!, bahatost i silovanja - stvorilo izvesnu odbojnost prema Rusima. Ipak, tumačili smo to posledicom strašnih borbi, koje su vodili s Nemcima; možda je, zbog toga, takvo ponašanje i normalno. Svakako, trudili smo se da imamo razumevanje prema Rusima. Borba protiv Kominforma bila nam je olakšana njihovom kritikom u kojoj su iznete mnoge neistine. Da smo izdajnici, agenti Zapada. “Zašto nismo legalizovali partiju, nego je još uvek ilegalna?!”, da je to dokaz naših nečasnih namera. I sve takve neke činjenice, za koje vidiš da ne stoje. Da bismo dokazali da nismo tolerantni prema klasnom neprijatelju, počeli smo da formiramo radne zadruge. Iz istog razloga, potpuno nepotrebno izvršena je i druga nacionalizacija.
       Nijednog trenutka nisam imao dilemu, kolebanje, za šta se opredeliti. Bilo mi je žao što je došlo do sukoba sa SSSR-om, ali nimalo nisam poverovao u opravdanost njihovih optužbi. Nažalost, kod mnogih poštenih komunista ta dilema bila je veoma jaka. Do kraja, mnogi od njih nisu mogli da shvate kakav je to sukob između nas i Rusa. Zaista, ja nisam znao šta se događa na Golom otoku. Prosto ljudi nisu smeli da pričaju o tom užasu. Mnogo mojih prijatelja postradalo je naivno i bez veze. Goli otok i jeste bio nužan u kontekstu istočnih granica opkoljenih ruskim jedinicama. Naravno, metode i režim koji su tamo primenjivani, posle svega što se saznalo, ne mogu da se pravdaju. U traženju objašnjenja zašto se to dogodilo, dolazim do zaključka da su naši organi bezbednosti koristili ruska iskustva u odnosu prema političkim protivnicima. Jednostavno, bili su njihovi učenici. Ali potreba za postojanjem Golog otoka, u tom vremenu, ne može se osporiti. Šta bi bilo s nama da su Rusi okupirali Jugoslaviju? Pristalice Informbiroa, praktično, bili su njihova agentura. Više od tri hiljade naših ljudi, vojnika, poginulo je u graničnim sukobima s diverzantima... Dakle, taj problem treba sagledavati celovitije, ne svoditi ga samo na surove metode robijanja, već i činjenicu da je to bio način naše odbrane. Nedavno sam pročitao pismo čitateljke u “Danasu”, u kome kaže: Da nije bilo Golog otoka, bilo bi sto golih otoka, odavde do Sibira. Da su pobedili Rusi. Mislim da je ta njena konstatacija tačna.
      
       ĐILAS I RANKOVIĆ: Đilas je bio veoma temperamentan čovek, njegove reakcije uvek su bile emocionalne i burne. I brzo je menjao svoje stavove: napisao je odu Staljinu, što nikom iz tadašnjeg rukovodstva nije padalo na pamet, a bio je najisključiviji kad se išlo u obračun sa Informbiroom. Njegovi kritički intonirani tekstovi u “Borbi”, takođe, predstavljali su politički salto mortale. Ja sam ih doživljavao kao Đilasov politički egzibicionizam. Njega i Kardelja smatrao sam najumnijim ljudima u Savezu komunista. Mada, uvek sam Kardelju davao prednost jer je bio temeljitiji, ozbiljniji, postojaniji.
       Prve reakcije prema Đilasovom istupanju u javnosti bile su preoštre. Ali, s njim se dalje nije moglo. Postojao je i međunarodni aspekt jer je posle zvanične posete SSSR-u napisao knjigu u kojoj je napadao njihovo rukovodstvo. Kaznene mere, kasnije preduzimane protiv njega, nisu bile opravdane. I tolika robija na koju je osuđivan. Najviše mi se dopadao pozni Đilas, ako tako mogu da kažem, kad je potpuno ovladao sobom i životom. Delovao je kao pravi mudrac, imao je produbljeni, kritički odnos prema stvarnosti. U njemu nije bilo revanšizma, ni osvetoljubivosti, a imao je razloge za to.
       Svakako, o Rankoviću se ne može govoriti kao o srpskom nacionalisti, mada su oni hteli da ga uzmu kao simbol za svoj barjak. Potpuno neopravdano. Ranković je bio pošten čovek, dosledan revolucionar, koji, nažalost, nije razumevao društvena kretanja, niti shvatao promene. Ostao je na nivou ilegalnog partijskog sekretara. Prosto, događaji su ga prevazišli, a da on toga nije bio svestan.
       Ne verujem da je prisluškivao Tita. Čak i da je toga bilo, to nije bio pravi razlog smene. Ranković svakako snosi veliku odgovornost zbog zloupotrebe Državne bezbednosti, ne samo on. Prosto, takva je bila politika koja je do tada vođena. Njegova smena bila je neizbežna, ne i način na koji je to učinjeno. A možda drugog nije bilo?! Usledili su prilično surovi obračuni, naročito u Srbiji. Ljudi iz Službe masovno su penzionisani za 30 i 40 godina života. Takođe, razračun u SIP-u bio je surov i neobjašnjiv. U to vreme bio sam ambasador u Bugarskoj, u nemogućnosti da drugačije iskažem svoje neslaganje, poslao sam pismo Mijalku Todoroviću, tadašnjem generalnom sekretaru partije.
       Posle smene Rankovića, najuticajniji ljudi u državi i partiji postaju Edvard Kardelj, Koča Popović, Mijalko Todorović, Petar Stambolić i Vladimir Bakarić.
       U poslednje vreme liberali, u ofanzivi za svoju rehabilitaciju, govore o obračunu s njima. Međutim, bilo je toga i posle 4. plenuma, kao i u obračunu s maspokom. To jeste praksa, ali ne samo u komunističkim partijama. Šta se dešava sad unutar partija i koalicija? Tobože kritikuju demokratski centralizam, korišćen svojevremeno, a primenjuju još goru varijantu, imperativne mandate.
      
       MODERNISTI I SOCIJALISTI: Verovatno je postavljenje za direktora Radio Beograda 1951. bilo presudno za moju dalju političku karijeru. Upoznajem se sa problematikom kulture, prosvete, obrazovanja: postajem član Ideološke komisije CK, kasnije i njen predsednik. Dolazim u kontakt sa mnogim ličnostima našeg javnog i kulturnog života, glumcima, novinarima, naučnicima. Imao sam bliske kontakte sa Rašom Plaovićem, Milivojem Živanovićem, Vikijem Starčićem; prijateljevao sa Oskarom Davičom, Veljkom Petrovićem, Aleksandrom Vučom... Mislim da je to značajno uticalo na moj intelektualni razvoj, na šire poimanje života i politike. Tada započinje i moj kafanski život, za šta su najzaslužniji novinari: Voja Đukić, Buca Trailović i Slobodan Glumac. Svakako da sam za to imao predispozicije.
       Nisam bio izložen nekakvom posebnom pritisku dok sam bio na pomenutim funkcijama. A ni sam nisam posedovao nekakav tvrdi ideološki stav. U to vreme na Radio Beogradu sarađivali su proskribovani pisci: Živan Milićević i Todor Manojlović. S tim u vezi imao sam jedan neprijatan razgovor sa Đilasom, čak mi je i pismo poslao. Radivoje Marković bio je razlog našeg drugog sukoba jer je, prema Đilasovom mišljenju, navijački prenosio neku fudbalsku utakmicu. Navodno je inklinirao ka “Zvezdi”. Onda je Đilas protestovao, smatrajući da Raća nije objektivan novinar. Nisam se složio s tom njegovom tvrdnjom.
       Nije bilo posebnih incidenata: recimo, izuzetno popularno bilo je “Veselo veče”, ali ja nisam želeo da budem cenzor te emisije, iako je u njoj negovana prilično oštra satira. Kažem, od velikog pozitivnog značaja bilo je to vreme mog direktorovanja u Radio Beogradu, od 1951. do ‘54. Posle sam postavljen na mesto člana Saveta za kulturu, čiji je sekretar bio Milorad Panić Surep.
       Mnogo glavobolje zadavao mi je tadašnji sukob u literaturi, između modernista i socrealista. Dane i noći provodili smo na aktivu komunista Udruženja književnika. Optuživan sam za naklonjenost modernistima čiji su reprezenti bili Oskar Davičo, Aleksandar Vučo, Antonije Isaković i Dobrica Ćosić, okupljeni oko časopisa “Delo”. Socrealisti: Tasa Mladenović, Erih Koš, Marijan Jurković, Mihailo Lalić, bili su u časopisu “Savremenik”. Tražio sam, ali nisu mi dali stenograme sa tih sastanaka. Voleo bih da ih pogledam.
       Bio je to postepen proces deideologizacije koji je zahvatao čitavo društvo, ne samo kulturu. Mislim da moj doprinos u tome nije bio od neke posebne važnosti; još smo bili pritisnuti dogmatskim ubeđenjima. Tek sredinom šezdesetih došlo je do te uslovne evropeizacije Jugoslavije, koja je u dobroj meri i rezultat one prve privredne reforme. Verovatno se neki neće složiti sa mojom tvrdnjom, ta reforma je gotovo zaustavljena a svakako usporena studentskim nemirima 1968. Kao što smo u vreme Informbiroa hteli da dokažemo da smo verni ideji socijalizma, pa smo išli u dodatnu kolektivizaciju i pojačanu nacionalizaciju, posle nemira ‘68. trudili smo se da dokažemo da nismo manje marksisti od učesnika demonstracije i da vodimo računa o socijalnom položaju građana. Naravno, to je usporilo proces modernizacije društva i tu prvu reformu koja je učinila da budemo zemlja sa velikom stopom privrednog rasta.
       Studentska pobuna je ozbiljno ugrozila sistem i odlučno sam joj se suprotstavio. Predstavljala je mešavinu različitih levih političkih stavova, od informbirovskih do anarhističkih. Demonstracije nisu bile studentska ideja i akcija, već grupe profesora sa Filozofskom fakulteta sa Mihailom Markovićem na čelu. Danas nacionalistom par ekselans. Punih šest godina odgađali smo njihovo udaljavanje sa Univerziteta. Tražili smo da odu samo dvoje, ali oni su se držali u grupi, i to se odugovlačilo. Više puta razgovarao sam s njima, sa Zagom Golubović, Ljubom Tadićem, Mihailom Markovićem... Mićuna se ne sećam, verovatno je samo ćutao. Od svih njih Mihailo je bio najubedljiviji. Naravno, niko nije ostao bez posla, svi su se zaposlili u Institutu društvenih nauka. Objavljivali su radove, mogli da gostuju na univerzitetima u svetu, imali uslove i mogućnosti za naučni i stručni rad. Jedino smo želeli da studente oslobodimo njihovog uticaja. Ma šta oni tvrdili, nisu bili izloženi jakoj represiji.
      
       DRAŽA BANDIT: Fudbal je moja velika ljubav; bio sam predsednik i potpredsednik “Crvene zvezde”, smenjen sam, zapravo, naređeno mi je da dam ostavku posle afere s Bearom. Kad je Beara došao iz “Hajduka”, napravila se velika furtutma. U Splitu su me javno napadali kao srpskog nacionalistu i kako me sve nisu nazivali. Baš kad je afera kulminirala, tih dana bila je proslava u Stolicama, na kojoj je govorio Aleksandar Ranković. Ko zna šta su sve na putu govorili o meni, tek Ranković počne govor i kaže: Onaj bandit Draža Marković... Ovaj, Mihajlović! Ne, Tito nije tražio da podnesem ostavku, ali mi je rekao: Bre, Dražo što ne...ne... promeniš to ime?! Zovi se, normalno, Dragoslav! Od tada u medijima se nastojalo da me zovu Dragoslav. Posle su i Acu Obradovića primorali da ode iz “Zvezde”.
       Naravno, ostao sam “zvezdaš” do danas, samo, kad su stigli problemi u porodici i godine, prestao sam da odlazim na utakmice. U stvari, prestao sam ‘91. kad je tamo počeo da mutlja Arkan, i kad je moj prijatelj Cvele oduševljeno rekao: Dok je nama Slobodana Miloševića i Arkana, ne bojim se za “Zvezdinu” budućnost.
       Na moje insistiranje, otišao sam u diplomatsku službu. Poslat sam u Sofiju. Lule Isaković, tada direktor “Prosvete”, jednog dana došao je sa idejom da treba da štampamo Pasternakov roman “Doktor Živago”. Obavio sam određene konsultacije, i saglasio se. Jednog dana odem u klub, tamo sede Jovan Veselinov Žarko i Aleksandar Ranković... Žarko, sa kojim sam dobro sarađivao, bio je upoznat sa detaljima oko objavljivanja romana, ali zove me: “Dražo, dođi ovamo! Šta si to uradio, zašto se štampa ‘Doktor Živago’?! Znaš li da je sovjetski ambasador protestovao kod Rankovića?” Zbunim se, stariji je čovek, nema smisla da ga uterujem u laž. Skoro mucajući, kažem: Ja sam se dogovorio, procenili smo... Ceo svet ga štampa, nema smisla da Rusi to urade pre nas! Ranković je klimnuo glavom i rekao: “U redu, neka se štampa!” Strašno me je iznerviralo to prozivanje, prevršilo je meru. A želeo sam i da promenim posao. Od 1951. do ‘63. bavio sam se ideološkim problemima u kulturi, bio sam i ministar prosvete i bio sam umoran.
       Di ćeŠ tamo: Tih godina u Bugarskoj je došlo do ideološkog otopljavanja. Primili su me korektno, 24 sata bila su mi otvorena vrata kod Todora Živkova, tipičnog komunističkog birokrate, čoveka ograničenih intelektualnih sposobnosti. Kao komandir milicije, popeo se na mesto predsednika države, i ostao na njemu 30 godina. Izabran je u konkurenciji sa dvojicom pravih autoriteta, Červenkovim i Jugovim.
       Raspoloženje bugarskog naroda, više nego rukovodstva, bilo je veoma pozitivno prema SFRJ. Za razliku od ovdašnjeg prema njima. Neki moji prijatelji, naročito oni sa sela, bili su zgranuti kad su čuli da idem u Bugarsku.” ‘Di ćeš tamo? Zašto kod neprijatelja, dušmana?” A Bugari su na Beograd gledali kao na Pariz. Čitav tamošnji diplomatski kor snabdevao se u Pirotu i Dimitrovgradu. Bilo je to vreme našeg ekonomskog poleta. Mislim da ovde treba reći da je Kardelj bio jedan od najzaslužnijih ljudi za naš prosperitet, za pozitivne i progresivne procese u zemlji. Šteta što nije poživeo do ključnih godina po sudbinu Jugoslavije, verovatno se ne bi dogodio takav strmoglav. Kardelj je bio velika ličnost i dobronameran intelektualac, arhitekta jugoslovenskog progresa. Takođe, Koča Popović i Mijalko Todorović spadali su u tu progresivnu ekipu. Tito je prihvatao njihove ideje i inicijative, i veoma dobro ih realizovao.
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ
       - Nastaviće se -


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu