NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Jedna slika

Naziv izloŽbe: Dado
Galerija: Moderna galerija Valjevo
Autor: Miodrag Đurić Dado

      U valjevskoj Modernoj galeriji, na početku prvog meseca ovog hladnog proleća, priređena je izložba jedne slike. Reč je o monumentalnom platnu Miodraga Đurića Dada (201 h 201 sm) iz 1978. godine, sa čudnim nazivom: “Adams hotel”. Neobičnost ovakvog naziva u tome je što on nema nikakve vidljive (ni nevidljive) veze sa sadržinom izložene slike. Tako se posetilac ove galerije zatiče u stanju dvostrukog iznenađenja. Pita se, otkud samo jedna slika na izložbi, a onda šta ona znači... Izložbe jedne slike su veoma retke. One se “događaju” samo onda kada je reč o slikama po nečem izuzetnim.
       Dadov “Hotel Adams” kao da je naručen za takvu izložbu. Slika potiče iz druge polovine sedamdesetih godina veka koji je ostao za nama, kada je Dado ušao u svoju “plavu fazu”. Prizor predstavljen na platnu ima zastrašujući izgled. U prostorno nejasnom ambijentu, bez perspektive i horizonta, nagomilana su tela monstruoznih hominida. Kao što nema jasnu prostornu lokaciju, prizor nema ni traga od nečeg što bi se moglo nazvati radnjom ili događajem. Sadržinu slike čini jedino zgusnuta atmosfera čiji morbidni štimung je potenciran gotovo do granice nepodnošljivosti. Skamenjen kao pred Meduzinom glavom, posmatrač nalazi olakšanje za svoj emotivni šok u nežnom koloritu slike, sazdanom od fluidnih tonova nebeske plave boje sa ružičastim prelivima i žućkastim nijansama. Tu su vidljivi artificijelni kvaliteti Dadovog načina slikanja: virtuozan crtački element, naizgled haotična a uistinu precizna, promišljena kompozicija figura, gestuozna lakoća poteza široke kao i tanke četke, selektivna izrada prefinjenih detalja. Ali, čudo ove Dadove slike u tome je što njen vrhunski estetizam izgleda kao zanemarljiv deo njene vizionarske snage dejstva. Ikonografiju svoje slikarske halucinacije Dado je, kako kažu, gradio pod utiskom učenja Darvinovog preteče, Žorža Luja Leklerka Bifona (1707-1788) zoologa koji je anticipirao ideju o evoluciji živog sveta. Iz konteksta Bifonovog učenja ne proizlazi da evolucija ima pozitivno usmerenje ka sve savršenijim oblicima života, već se može naslutiti i suprotna mogućnost,da navodni “razvoj vrsta” sledi smerom entropije kao “mere nereda”. Možda je, zaista, blizu istine da upravo taj entropijski efekat Dadovog osećanja života ostavlja najjači utisak na posmatrača njegove slike, znao on ili ne znao za Bifona i za entropiju. Čovek je naprosto zgranut ubedljivošću Dadovog kazivanja o tome da uzrok bede, rugobe i smrtnosti u svetu treba tražiti na onom istom mestu iz koga izviru njegove lepote, bogatstva i vitalnosti.
       Kao malo koji umetnik na svetu, Dado je, više instinktom nego svešću, pronikao u tajnu entropije kao fatalnog procesa koji sporo ali neumitno “briše” razlike vrednosti u težnji ka opštoj ravnoteži, ka finalnom ekvilibrijumu (odsustvu neto promena u sistemu) što vodi u ništavilo. U tome saznanju, a ne u jezivom izgledu nakaznih bića, jeste uzrok eshatološkog straha kojim zrači ova Dadova slika.
      
       ĐORĐE KADIJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu