NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Cena partnerstva

Naoružanje Vojske SCG danas predstavlja svojevrstan haos nastao pre svega mešavinom dve politike paralelno vođene tokom hladnog rata - članstvo u Pokretu nesvrstanih i doktine “Oslanjanja na sopstvene snage”

      Jednom kada naša zemlja pristupi Partnerstvu za mir, Vojska Srbije i Crne Gore moraće u potpunosti da se promeni. Uspostavljanje civilne kontrole nad vojskom je značajno koliko i organizacioni i tehnički aspekt cele priče. Famozni termin “civilna kontrola vojske” u praksi podrazumeva da načelnik Generalštaba direktno odgovara ministru odbrane a preko njega predsedniku vlade. Strategijske odluke donosi Savezna skupština a nad službom vojne bezbednosti se uspostavlja kontrola putem odgovarajućeg parlamentarnog tela. Istini za volju, vrlo sličan sistem je ovde postojao donedavno, u vreme SFRJ i Jugoslovenske narodne armije gde je prvi čovek vojske bio u stvari savezni ministar ili kako se tada to zvalo, savezni sekretar za narodnu odbranu. Zgrade Generalštaba u Nemanjinoj ulici razrušene tokom bombardovanja 1999. godine, još uvek se u vojnom žargonu nazivaju “SSNO” (Savezni sekretarijat za narodnu odbranu).
       Vrlo bitan deo programa Partnerstvo za mir i kasnije pristupanja NATO-u jeste formiranje jedinica prema pravilima upotrebe kakvi postoje na Zapadu. Oko toga jednostavno nema dileme; ako Srbija i Crna Gora želi da postane deo Severnoatlantske alijanse, Vojska će morati da dobije drugačiju organizacionu strukturu. To je na neki način i dobrodošlo, ako se zna da sadašnji izgled potiče dobrim delom iz doba JNA sem nedavnih izmena kada je ukinuta armijska struktura.
       Ono što je vrlo značajno za buduću integraciju Vojske SCG u Partnerstvo za mir i NATO, jeste rad vojnog obaveštajnog i kontraobaveštajnog aparata. Iako se učešćem u zajedničkim programima i vežbama olakšava klasično špijuniranje u kome se prate nova tehnička dostignuća i promene u strategiji i taktici drugih zemalja, Partnerstvo za mir i kasnije NATO podrazumevaju ulazak domaćih vojno-obaveštajnih struktura u obaveštajno-bezbednosni sistem alijanse. Kritičari u Vojsci smatraju da će to znatno suziti mogućnosti samostalnog kontrolisanja unutrašnje stabilnosti već će država pre svega morati da se osloni na savez.
       Verovatno najpapreniji deo članstva u Partnerstvu za mir i samim tim i želje da se pristupi NATO-u, biće kupovina nove opreme u skladu sa standardima Severnoatlantske alijanse. U najmanju ruku, Vojska SCG moraće da se opremi sredstvima veze sposobnim da komuniciraju sa uređajima NATO-a ako želi da učestvuje u zajedničkim vežbama. U ovom delu do izražaja dolazi princip da država sama određuje na koji način učestvuje u programu.
       Naoružanje Vojske SCG danas predstavlja svojevrstan haos nastao pre svega mešavinom dve politike paralelno vođene tokom hladnog rata - članstvo u Pokretu nesvrstanih i doktine “Oslanjanja na sopstvene snage”. Da bi se to objasnilo slikovito, treba samo prostudirati jurišni avion “orao”, verovatno najveće dostignuće eks-Jugoslavije u razvoju borbene tehnike. Konstruisan je u saradnji sa Rumunima, liči na britansko-francuski “jaguar”, ima britanske kasetne bombe, kabinske instrumente i motore, ruske topove i klasične bombe, američke TV-vođene rakete protiv ciljeva na zemlji, francuski stajni trap i bombe za uništavanje aerodromskih pista.
       Politika svaštarenja je verovatno usvojena još za vreme partizanskog ratovanja kada su borci Titovih snaga pucali iz onog šta su uz put napabirčili. Ni posle rata nije bilo bolje. Iz nekog razloga, Jugoslavija kao osnovni kalibar puščane municije usvaja 7,9 mm (8x57IS) što se među stručnjacima za naoružanje vodi kao katastrofalna greška. Ne, ne radi se ovde o tome da je to loš kalibar već o činjenici da je nova država u novoj geopolitičkoj slici sveta usvojila kalibar ropale imperije, Hitlerove Nemačke. Sama posleratna Nemačka više nije koristila taj kalibar, već je usvojila zapadni, tj. američki standard.
       Čitava istorija hladnog rata u Jugoslaviji je sa vojnog aspekta jedna zamršena priča. Okretanje leđa SSSR-u krajem 40-ih dovelo je do dobijanja ogromne vojne pomoći od Amerikanaca. U to vreme JNA je ličila na standardnu NATO vojsku, po gotovo svim kriterijumima. Tako je bilo sve dok se Tito i Hruščov nisu izljubili u Beogradu sredinom 50-ih kada se opet okrećemo Sovjetima. Ali ni toga se nismo dugo držali, tako da neke vrlo bitne komponente odbrambenih sistema nastavljamo da kupujemo kasnije od Zapada. Krajem 80-ih, JNA je zamalo dobila francuske lovce “miraž 2000” (završili smo sa MiG-ovima 29) ali su zato kupljeni britanski i američki radari, ruski raketni sistemi PVO i švedske rakete brod-brod (sve ostale u Hrvatskoj).
       Pristupanje Partnerstvu za mir, tj. NATO-u, moglo bi da bude rešenje iz ove tehnološke noćne more. Ipak, za podvlačenje crte, država će morati mnogo da plati.
       Prva i osnovna stvar koju bi trebalo promeniti (da ima para) jeste puščani kalibar. Sadašnje šarenilo (najmanje četiri puščana kalibra u upotrebi) treba prekinuti i uvesti standardne NATO kalibre - 5,56 mm (223 Remington) za jurišne puške i 7,62 mm NATO (308 Njinchester) za snajpere, mitraljeze i puškomitraljeze. Isto tako, treba iskoristiti priliku i izbaciti iz upotrebe pušku “kalašnjikov”, kod nas poznatu kao M-70. Iako “Zastava” ima uhodanu liniju za proizvodnju “kalašnjikova” u kalibru 5,56 mm NATO, činjenica je da je to oružje već prevaziđeno po mnogo kriterijuma ali i da jednostavno ne odgovara načinu ratovanja na ovim terenima. Umesto toga, trebalo bi razmisliti o kupovini licence za proizvodnju jurišne puške modernijeg koncepta, poput austrijske “štajer AUG (Stedžr AUG) ili francuske FAMAS.
       Naši susedi Hrvati već su počeli da zamenjuju svoje puške. Godine 1995. uvrstili su u naoružanje jurišnu pušku sopstvene proizvodnje pod nazivom APS-95. Koncept je preuzet od izraelskog “galila”, inače izvedenog iz neizbežnog “kalašnjikova”. Za Hrvatsku, APS-95 je solidno rešenje. Upotrebljava standardni NATO kalibar 5,56 mm, u dršci ima optički nišan slično kao kod “štajer AUG-a”, akcija (mehanizam) pouzdanog “kalašnjikova” je zadržana dok po svojoj spoljašnjosti APS-95 više ne liči na ruski uzor. Ovo poslednje je vrlo značajno i u psihološkom smislu jer imidž čuvene ruske puške se ne slaže sa vojskama koje sebe vide u NATO-u. “Kalašnjikov”, jednostavno, isuviše podseća na zemlje “trećeg sveta” ili na teroriste.
       Sredstva veze su za JNA i kasnije VJ uvek bile bolna tačka, pre svega u jedinicama nižeg nivoa. Pravila modernog ratovanja nalažu da sredstva veze moraju da budu maksimalno zaštićena od prisluškivanja i ometanja. U prevodu, to znači da radio-aparati za vezu moraju da imaju kripto zaštitu, skačuće frekvencije i slanje poruka u kratkim impulsima, tj. paketima, kako bi se skratilo vreme i verovatnoća otkrivanja.
       U ratovima tokom 90-ih godina, upotreba radio-uređaja preuzetih od JNA na taktičkom nivou bila je veoma problematična. Primera radi, standardno sredstvo veze, uređaj “RUP - 12” težak je 12 kilograma. U poređenju sa njima, male “motorole” su višestruko lakše i bolje završavaju posao. Opet, privremena rešenja te vrste samo su povećavala konfuziju. Pravog, jednoobraznog sistema veze sa modernim metodama zaštite podataka, posebno na taktičkom nivou još uvek nema. S druge strane, izgleda da ni zemlje-članice NATO-a te standarde još nisu usaglasile. Primera radi, tokom bombardovanja 1999. godine, multinacionalne snage NATO-a koristile su tzv. otvorene frekvencije tokom napada. Jedino kada bi svi avioni u vazduhu bili poreklom iz jedne države (najčešće SAD), njihova uzajamna komunikacija bila je zaštićena.
       Sve ostale nabavke su na “dugom štapu”, pre svega zbog strahovito visokih cena moderne borbene opreme i naoružanja. Tu, naravno, prednjače avioni. Cene modernih lovaca su toliko visoke da je veliko pitanje hoće li zajednica Srbija i Crna Gora ikada moći da sebi priušti bilo šta slično. Primera radi, američki lovac F-16 u najnovijoj inkarnaciji namenjenoj Izraelu košta preko 30 miliona dolara po komadu. Pri tom, ne treba zaboraviti da uz to treba odvojiti pare za preobuku ljudstva, kupovinu pratećih alata, rezervnih delova, naoružanja i pripremu infrastrukture. Sve to udvostručuje cenu nabavke. Za tih 60+ miliona dolara dobija se avion čiji je prototip poleteo davne 1974. godine, podmlađen modernom elektronikom i naoružanjem. Da li je to opravdana kupovina?
       Hrvatskoj je Medlin Olbrajt nudila konzervirane F-16A, prve verzije tog lovca po relativno pristupačnim cenama uz naknadnu modernizaciju ali ni to nije bilo dovoljno. Slično je ponuđeno i ostalim državama centralne i istočne Evrope, pristupnicama programa Partnerstvo za mir. Za sada se niko nije odlučio na taj potez ali treba očekivati da će i nama biti sugerisano slično rešenje. U tom slučaju, treba znati da novac za kupovinu tih aviona i odgovarajućeg naoružanja nije jedini izdatak. Prateći troškovi prerade aerodromskih instalacija na zapadne standarde koštaju mnogo. Hrvatska se odlučila na vrlo logičan korak. Kao i Slovenija, Hrvatska je kupila prvo školski avion, “pilatus PC-9”, napravljen u Švajcarskoj. Na sličnom avionu se obučavaju i budući američki piloti. Samim tim, kupovina PC-9 za Hrvatsku ima puno logike. To je jasan znak da žele u NATO dok u isto vreme poručuju da trenutno nemaju novca za ozbiljnije nabavke.
       Kada je reč o vazduhoplovstvu, Vojska Srbije i Crne Gore nalazi se u vrlo lošem stanju. Uostalom, na to su početkom godine upozorili i visoki vojni zvaničnici što je relativno neuobičajeno za naše prilike gde se vojna saopštenja uglavnom ograničavaju na poruke tipa: “Naoružanje nam nije najnovije ali se koristi na najbolji mogući način.” Sada toga više nema i vojni zvaničnici već neko vreme upozoravaju na stanje u Vojsci i posebno u vazduhoplovstvu. Borbeni avioni kojima raspolaže SCG su uglavnom pri kraju svog životnog veka i ako se nešto ne učini, naši piloti neće uskoro imati na čemu da lete. Najmoderniji avion kojim raspolaže Vojska, MiG29 nije više interesantan za NATO.
       Činjenica je da se širenjem na istok Sjedinjene Države pre svega interesuju za nove mušterije za svoje naoružanje. Preko 30 000 američkih preduzeća direktno zavisi od vojnih ugovora a još 150 000 ima vrlo značajne poslovne aranžmane sa Ministarstvom odbrane SAD (Department of Defence). Opet, zemlje u tranziciji centralne i istočne Evrope uz velike napore izdvajaju novac za nove nabavke. A oružje danas nude svi. Primera radi, Šveđani vrlo agresivno promovišu svoj novi borbeni avion “SAAB JAS-39 gripen”. Sa ugrađenim američkim motorom i naoružanjem, “gripen” se proizvodi i prodaje u kooperaciji sa Britancima. Ovde treba napomenuti da nabavka oružja najčešće ima najmanje veze sa taktičko - tehničkim karakteristikama već pre svega sa političkim ciljevima, ekonomskim interesima, ličnim kontaktima i umešnosti u lobiranju prodavca.
       Dobra stvar za Jugoslaviju su radarske instalacije koje su dobrim delom zapadnog porekla. Radar AN/TPS-70 kupljen krajem 80-ih godina smatra se i danas za standard zemalja NATO-a za osmatranje vazdušnog prostora sa zemlje. Raketni sistemi Protivvazdušne odbrane posebna su priča. Načelno, NATO ne poklanja preteranu pažnju raketnim sistemima PVO. Oni u tim armijama naravno postoje ali nemaju toliko izražen značaj kao kod Rusa koji su inače u vezi s tim, dosta uticali svojevremeno na JNA.
      
       DRAGANA ĆIRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu