NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nama propast tek predstoji

(“Istorija naše propasti”, NIN br. 2729)

      O reformama u socijalizmu piše se već dobrih trideset godina, uglavnom na isti način - površno i stereotipno - pa ni serija B92, “Ko je ubio Antu Markovića”, nije u tom pogledu izuzetak. Suština tog pristupa je da previđa bitno: reforme u Jugoslaviji (u socijalizmu uopšte) bile su pokušaj da se pomire dve nepomirljive logike. Jedna, prema kojoj ekonomski sistem služi zadovoljavanju ljudskih potreba - čovek je cilj a ekonomski sistem instrument - i druga, prema kojoj ekonomski sistem služi stvaranju profita - profit je cilj a ekonomski sistem instrument s tim što u ovoj varijanti, i čovek, preko tržišta rada, postaje instrument. Reforme, jednostavno, nisu moguće - čovek se ili tretira ili ne tretira kao roba - što znači da je sistem moguće samo napustiti i prihvatiti onu drugu logiku. To se konačno i dogodilo posle 5. oktobra usvajanjem Zakona o radu kojim je status čoveka/robe konačno ozvaničen.
       Socijalizam je, dakle, nestao sa svetske scene pa pisati o tim pokušajima nema mnogo svrhe - bar ne na način na koji se to čini u ovoj seriji. Bilo bi mnogo izazovnije a i aktuelnije analizirati pokušaje reformisanja kapitalizma, što je inače tema broj jedan u akademskoj ali i široj javnosti Zapada. Krajem 90-ih, posle kraha izmišljotine zvane “nova ekonomija”, postalo je jasno da je tržišni kralj go, da je svet u kome instrument nameće svoju logiku - izvrnut i sulud svet. U većini zapadnoevropskih zemalja na delu je teorijsko ali i političko preispitivanje “neoliberalnog jednoumlja” (koje inspiriše naše današnje reformatore i uživa podršku ekonomskih analitičara i novinara).
       Izraz “neoliberalno jednoumlje” je inače lansirao Jean-Francois Kahn u knjizi “La pensée uniljue” (Fadžoard 1996) a koristio ga je i Žak Širak u junu 1996. na svečanosti zatvaranja samita G7 označivši formu u Davosu kao “centar jedne vrste jednoumlja”. Nadajmo se da će reformatori na Zapadu imati više uspeha od onih na Istoku. Uzgred, jedan od pravaca kojim se kreće teorijska misija u potrazi za “ekonomijom po meri čoveka” jeste “solidarna ekonomija” u kojoj bi dogovaranje i sporazumevanje delimično zamenili tržišne mehanizme.
       Na kraju nekoliko reči o dvadesetpetogodišnjacima i otplati dugova. Ekonomska istorija posleratne Jugoslavije - neostrašćena i ozbiljna - tek treba da se piše. Ipak, nešto je nesporno. Jedno od nasleđa tog vremena je i fond od 680 000 stanova vredan preko 30 milijardi evra. (Prosečna veličina stana 50 kvadrata, vrednost 45 000 evra). Tih 30 milijardi evra stvorila je privreda (dugovi nikad nisu bili toliki), ali umesto u nove kapacitete i nove tehnologije, društvo je ta sredstva, deo ostvarenog profita, ulagalo u nova gradska naselja. Zahvaljujući tome, dezagrarizacija i prelazak seoskog stanovništva u gradove trajao je nekih petnaestak godina umesto 150 kao u Zapadnoj Evropi. Devedesetih godina, ti stanovi, odnosno tih 30 milijardi evra, jednostavno je poklonjeno današnjim dvadesetpetogodišnjacima i njihovim roditeljima.
      
       PETAR MARKUS,
       Beograd


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu