NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Odmereno na miligrame

NASLOV: Pogled u nebo
PISAC: Dejvid Her
REDITELj: Ljiljana Todorović
POZORIŠTE: Zvezdara teatar

      Iz engleske dramske književnosti, posle mnogo vremena, ponovo nam je stiglo jedno malo remek-delo, komad “Pogled u nebo” Dejvida Hera, nama do sada nepoznatog pisca, koji, međutim, u svojoj zemlji ima velik ugled.
       I na primeru koji pruža njegova drama, još jednom se potvrdilo da mnogi današnji dramatičari opet pišu pod jakim uticajem traga koji je Ibzen ostavio u evropskom pozorištu. Kao i u mnogim njegovim komadima, i u “Pogledu u nebo” su u središtu posmatranja lični etički problemi s kojima se suočava čovek u krizi, dok “socijalno pitanje”, mada je prividno veoma naglašeno, ipak ostaje negde u pozadini. U stvari, oba autora tako postupaju zato što u društvu vide izraz načela zla, jer u njemu unapred prepoznaju samo prevlast gluposti, predrasuda i nasilja, koji ljude sprečavaju da realizuju svoju humanu suštinu, da u sebi savladaju egoističke nagone, da iskreno vole.
       Tome valja dodati da je kod Dejvida Hera priča o raspadu ljubavne veze između uspešnog poslovnog čoveka, naoko srećno oženjenog, koji potiče s dna socijalne lestvice, i mlade učiteljice, pobunjene protiv establišmenta, koja dolazi s vrha društvene hijerarhije, data u šoovskoj optici. U njegovom komadu je striktno primenjen Šoov postupak nemilosrdnog demaskiranja velikih, teatralnih i na izgled tragičnih gestova dramskih junaka. U njemu je pokazano da je ono što ljudi znaju, ili se pretvaraju da im je poznato o motivima svog ponašanja, samo prikrivanje i iskrivljavanje onoga što ih odista pokreće. A pri tom se njihovo odbijanje da vide stvarnost kakva ona jeste, obelodanjuje kao varka, kao podvala koju oni podmeću sami sebi.
       Od priče s takvim karakteristikama, sa dijalogom na visokom literarnom nivou, gde je svaka rečenica bitna, rediteljka Ljiljana Todorović je, dejstvujući oprezno i uzdržano, sklopila uspelu predstavu, koja je i retorična i dramatična, u kojoj realističko uvek sadrži zrno komičnog, a groteskno ne prelazi granice psihološki mogućeg. Ona je, osim toga, omogućavala glumcima da se što potpunije izraze, verujući s pravom da je gluma supstrat svake žive pozorišne inscenacije. I glumci su, i Voja Brajović kao Tom Sardžent, i Milica Mihajlović, u ulozi Kire Holis, tu šansu u potpunosti iskoristili: oni su kreirali likove u kojima su na miligrame odmereni slabosti i laži, lažni heroizam i uzaludne iluzije ljudi, tajne njihove duše, njihovog srca. Ali, dok je prvi to činio širokim potezima, maestralno preplićući tragično s karikaturalnim, okrećući sve spoljno na unutra, gde caruje maligna samoobmana, druga je igrala strogo, bez težnje za jakim efektima, tek povremeno je kroz iznenadne eskplozije otkrivala duševnu buru u mladoj ženi čija su osećanja dvosmislena.
       U našim prilikama, kada ima sve manje novca za stvaranje velikih, razvijenih predstava, poduhvat s izvođenjem komada “Pogled u nebo” pružio nam je dalekosežno ohrabrenje da i kamerno pozorište može biti i dobro, i značajno, naravno ukoliko nije isključivo instrument za proizvođenje ovakve ili onakve vrste površne zabave.
      
       VLADIMIR STAMENKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu