NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Biti žigosan

      KOSOVSKA KATASTROFA: Titova smrt je nagovestila ozbiljnost situacije u koju ulazimo: stabilnost zemlje počivala je na neprikosnovenom autoritetu njegove ličnosti, stvarnom uticaju koji je imao u narodu. Na vreme smo počeli sa pripremama kako bi državna i politička vlast normalno funkcionisale: uvođenjem funkcije potpredsednika Predsedništva, uvođenjem kolektivnih organa upravljanja itd. Naravno, ništa tako efikasno nije moglo da zameni njegov autoritet. Sa mnogima sam došao u sukob zbog tzv. kampanje jednogodišnjih mandata; od ideje o jednogodišnjem mandatu u Predsedništvu, težilo se sprovođenju jednogodišnjeg mandata svuda. Jedva smo se izborili da predsednik savezne vlade bude na tom mestu dve godine. Sećam se, kod mene je došla delegacija Udruženja mačevalaca, pitali su: Kako da uvedemo jednogodišnji predsednički mandat, nas ima sedmoro?!
       Dakle, ideja je dovedena do apsurda, funkcionere su nazivali listopadima i to je veoma kompromitovalo autoritet vlasti. Prenošenje funkcije na kolektivne organe nije donelo rezultate. Počinje da slabi jedinstvo Saveza komunista, koje je, takođe, obezbeđivano Titovim autoritetom. U sistemu u kome je partija noseći stub društva, njeno slabljenje znači i slabljenje čitavog društva.
       U okviru CK dešavao se latentan sukob različitih stavova, o raznim pitanjima. Doduše, ne sećam se neke posebne krize. Na jednoj strani bili su pokrajinci, Bosanci i poneko iz Hrvatske, na drugoj smo mi, Crnogorci, Slovenci, Hrvati, Makedonci. Recimo, Dušan Dragosavac, Srbin iz Hrvatske, često nam se suprotstavljao svojim stavovima.
       Nisam se uplašio događaja na Kosovu ‘81, ali bio sam odlučan u njihovom suzbijanju. I uspeli smo - pritiskom, raspravom, dijalogom - da Fadil Hodža, tada neprikosnoveni političar na Kosovu, osudi demonstracije. Ta oblast je svakako bila i ostala jedna od najnerazvijenijih u Evropi. Bio sam zgranut kad mi je bliski prijatelj Mita Miljković, Kosovac, pričao da tamo do 1941. nije bilo nijedne škole na albanskom jeziku. Pored nacionalizacije (između dva rata) imovine begova, ona je oduzimana i običnim zemljoradnicima, a vršena je prisilna kolonizacija Srba, Crnogoraca i Hercegovaca. Nemci su za vreme rata smišljeno formirali veliku Albaniju, tako da je učešće Albanaca u NOB-u bilo simbolično: Fadil Hodža, Džavid Nimani, Sinan Hasani, Ali Šukrija, Ramiz Sadiku - gotovo na prste jedne ruke mogu se izbrojati. Posle rata došlo je do masovne pobune kosovskih Albanaca, ubijen je Miladin Popović, predsednik Pokrajinskog komiteta; zavedena je vojna uprava i likvidirane su veće oružane formacije Albanaca.
       U prvim godinama posle rata, u organima vlasti i političkim organizacijama na Kosovu, Albanci su bili veoma malo zastupljeni. Izdvajaju se velika sredstva za razvoj pokrajine, i postižu se rezultati u obrazovanju i zdravstvu. Verovatno je Priština grad koji se najbrže razvijao u SFRJ. Uporedo sa razvojem, dolazilo je do sve većeg prisustva albanskih kadrova u raznim državnim organima, ne samo na Kosovu. U jednom periodu Fadil Hodža bio je i predsednik Predsedništva SFRJ, Sinan Hasani bio je član republičkog predsedništva, Kurteši predsednik Skupštinskog veća. Znači, njihovi čelnici inkorporiraju se u državne i partijske organe. Razume se, vrše pritisak za ustupke, takođe, izloženi su i našem pritisku. U svakom slučaju, moglo se razgovarati. Recimo, Hodžin istup ‘81. bio je veoma značajan. On i svi njegovi rukovodioci zastupali su nacionalističke stavove, ali ne može da se kaže da su oni bili organizatori tih nemira. Kao što i Dobrica Ćosić nije organizovao mitinge na Gazimestanu ili Ušću, ali jeste njihov inspirator. A ko su bili organizatori? Verovatno su dolazili iz Albanije - bog zna čiji su se sve interesi tu mešali.
       Sa Albancima dijalog nikad nije prekidan. Natezalo se ali, kao u svakoj politici, iznalazio se kompromis. Svakako da nismo odstupali od osnovne linije - nema nezavisnog Kosova! Ne damo vam elemente državnosti! Zabranjivali smo im spoljnopolitičke kontakte sa Albanijom i drugim zemljama. Uvažili bi naše primedbe, na neko vreme. Takođe, borili smo se protiv albanskih udžbenika u nastavi. Tako je to u politici, ništa nije crno-belo. Posle usvajanja platforme o Kosovu od strane Skupštine Jugoslavije, Srbija je dobila podršku za prevazilaženje problema s Albancima. Zato se može smatrati da je Slobodan Milošević kucao na već otvorena vrata. Problem pritiska na tamošnje Srbe jeste postojao, ali nasiljem problem se samo privremeno može otkloniti, nikako rešiti. Nažalost, dugo smo verovali da se protiv nacionalizma treba boriti samo prisilom ili, pre svega tako.
       Dakle, i u doba Hodže, Nimanija, pa i Bakalija, uspevali smo da iznađemo rešenje, dođemo do kompromisa. Dolaskom novih ljudi, Kaćuše Jašari i Azema Vlasija, međusobni odnosi postali su kvalitetniji. Za kratko vreme rešeno je nekoliko problema, koji su godinama izgledali nerešivi. Pre svega omogućili su smenu neprikosnovenih: Fadila, Džavida i Bakalija. Drugo, doneli su akt o rehabilitaciji neopravdano prognanih Srba - Šotre, Sekulovića i drugih, smenjenih na 4. plenumu. I suspendovali su rezoluciju Bujanske konferencije, održane ‘43. u Albaniji, na kojoj je doneta odluka o samoopredeljenju. Pobogu, šta se za tako kratko vreme više moglo očekivati od tog rukovodstva?! I, umesto saradnje i podrške, Milošević traži njihovo smenjivanje i hapšenje! Ocena i teza pokojnog Buce Pavlovića: “Olako obećana brzina”, jeste prava ocena tadašnje Miloševićeve politike. Ta olako data obećanja izrečena s uverenjem da se kosovski problem može brzo rešiti vojskom i policijom-ukinuti autonomiju, suspendovati pokrajinske organe. I pokazalo se da je to bio veoma loš potez. Došlo je do progona albanskog stanovništva, pa je to izazvalo kontrareakciju...
       Kako će se rešiti problem Kosova - bog dragi zna. Velika Albanija nije prihvatljiva za međunarodnu zajednicu. Ne samo zbog stava da ne treba menjati granice, već i zbog teško prihvatljive činjenice da se značajna muslimanska država stvori u Evropi. Mogućno je da izlaz bude nađen u razvoju multietičnosti, i ekonomskom razvoju. Regionalizacijom Evrope verovatno bi problem Kosova bio rešen.
      
       TEHNOGAS ZA SRBIJU SPAS: Odbio sam da budem kandidat Srbije za izbor predsednika CK 1986, mada su me predlagali iz raznih opštinskih komiteta. Radiša Gačić i Špiro Galović trebalo je da budu alternativa Slobodanu Miloševiću. Međutim, suprotno odluci CK Jugoslavije, nastojalo se po svaku cenu da se na kongres ne ide sa dva kandidata, već sa jednim i da to bude Slobodan Milošević.
       Bio sam protiv njegovog izbora, iz više razloga. Mi jesmo u porodičnoj vezi, oženjen je Mirom Marković, ćerkom mog pokojnog brata Mome, ali sticajem okolnosti nisam imao porodične kontakte s njima, za razliku od ostale Momine dece. Dugo su živeli u Požarevcu, a kad su došli ovde, držali su se izdvojeno. Nekoliko puta sreo sam se sa Slobodanom, nisam ga poznavao osim iz Momine priče: da je veoma ambiciozan i preterano samouveren. Odmah po dolasku na čelo Gradskog komiteta, počeo je da se ponaša siledžijski. Formirao je nekakve komisije “da utera u red” Srpsku književnu zadrugu, i “kazni” redakciju formiranu svojevremeno radi izdavanja izabranih dela Slobodana Jovanovića. Bio je u pritajenom sukobu sa Ideološkom komisijom CK Srbije, koju su činili Špiro Galović, Moma Baljak i drugi. Sa velikim zakašnjenjima dolazio bi na sastanke Predsedništva CK Srbije, izrecitovao ono što je pripremio i napuštao ih. Njegovo ponašanje bilo je osiono i bahato.
       Bio sam protiv Miloševićevog izbora i zbog jednog dodatnog razloga: Ivan Stambolić je, u nameri da obezbedi jedinstvo, pogrešno shvatao da to treba uraditi na klanovski način. Dok je bio direktor “Tehnogasa” Milošević je bio njegov pomoćnik. Posle je postavljen za direktora. I sa Radojem Stefanovićem bilo je isto, tako da se u javnosti čula sintagma: Tehnogas - za Srbiju spas. Dakle, zbog karakternih osobina Slobodana Miloševića i zbog Ivičinog klanovskog koncepta oko izgrađivanja jedinstva, odlučno sam bio protiv Miloševićevog izbora za predsednika CK Srbije. Pri tom, nisam mogao da pretpostavim njegovu naklonost ka nacionalnom romantizmu. Zapravo, mislim da ga nije ni imao. Čitava ta nacionalna priča bila je u funkciji stvaranja i učvršćivanja njegove karijere.
       I ja sam činio greške u kadrovskim procenama i zalaganjima. Naravno, ima grešaka koje ne ostavljaju posledice, i onih sa katastrofalnom štetom. Zahvaljujući maksimalnom zalaganju Ivana Stambolića, nisam uspeo da sprečim Miloševićev izbor. Verovao je da će on i dalje biti direktor, a Milošević njegov pomoćnik. Petar Stambolić je pod Ivanovim uticajem i sugestijama, prihvatio izbor Miloševića. Nikola Ljubičić, zla kob Srbije, uložio je svoj generalski autoritet da izdejstvuje izbor Slobodana Miloševića. Sebe je posle stavio u službu dotičnog, kako bi se ovaj razračunao sa Ivanom - bio je glavni Miloševićev pion u tom obračunu. Ivanu sam tada rekao: Pobogu, čoveče znaš li šta radiš?! Nudio mi je neke funkcije u CK SKJ, odbio sam, rekavši: Neću vam smetati, ali veoma ću se distancirati od vaše politike! Na svoj zahtev otišao sam u penziju, bilo je to 1986.
      
       ŽIGOSANjE: Posle Osme sednice uputio sam pismo CK SKJ, ništa nisu odgovorili, ništa preduzeli. Objavio sam ga u “Borbi”, septembra 1988. Pored ostalog, u njemu je stajalo:
       “U mnogim sredinama, posebno u Srbiji, tokovi rasprave o krupnim društvenim pitanjima odvijaju se u fonu raznih emocionalnih i nacionalističkih raspoloženja. To može biti veoma opasno, dovesti nas u situaciju zaoštrenih međunacionalnih odnosa i ozbiljne društvene krize, iz koje bi se moglo izaći samo vojnim udarom, ili građanskim ratom. Čini se da pojedinci toga nisu svesni, naročito u situaciji ekonomskih problema u kojima se nalazimo, i teških socijalnih prilika u koje tek ulazimo. Takva situacija nameće potrebu velike društvene odgovornosti i osećaja za realnost. Činjenica je da kod srpskog naroda sve više oživljava osećanje velike neravnopravnosti i ugroženosti u SFR Jugoslaviji, i buđenje nade da je sada nastupio trenutak za prevladavanje “vekovne istorijske nepravde”.
       Zar sve počinje Osmom sednicom CK Srbije? Šta je sa Prvim i Drugim srpskim ustankom, šta je sa srpskom državom pre balkanskih ratova, šta je sa Balkanskim i Prvim svetskim ratom, sa stvaranjem Jugoslavije? Šta je sa 7. julom i ustankom ‘41, Narodnooslobodilačkom borbom i pobedom revolucije?! Sve to se ignoriše, razna iracionalna nacionalistička raspoloženja razvijaju se podsećanjem na istorijske apsurde, trpljenjem od Kosovskog boja i pozivanja na slogu. Sve to, objektivno, zvuči kao poklič: Srbi na okup! Istorijski čas je nastupio.
       Nije teško dobiti podršku za takvu politiku, s obzirom na teško stanje na Kosovu i do kraja nerešen ustavni položaj Srbije. Sa puno odgovornosti treba misliti kuda nas sve zajedno to može odvesti, i ko taj barjak srpske sloge u određenim istorijskim okolnostima može preuzeti. Već svojim tokom Osma sednica SKJ, sa brojnim telegramima podrške, koji su stizali sa raznih strana a pre svega sa Kosova, podsetila je na valove narodnog oduševljenja u Hrvatskoj ‘71. Od tada do danas ta orijentacija traje i jača, uključivanje radnika i čitavih organizacija u egzaltaciju i davanje podrške na liniji stvaranja vanrednog stanja. Sastanci koji se organizuju putem direktiva i održavaju i danju i noću, podsećaju na prve posleratne dane i borbu za Trst. Doda li se tome i uloga štampe u kojoj je ostvaren do sada neviđen monopol, sa nametnutom ulogom bezrezervnog služenja potrebama tekuće politike i interesima pojedinaca u njoj, orijentacija postaje do kraja jasna. Više prostora u medijima dobija svaka sednica Gradskog komiteta SK Beograda i CK Srbije, nego ikad ranije, čak više i od kongresa SKJ i SK Srbije.”
       Na mene se sručila lavina uvreda, postao sam meta napada i kleveta - predvodnik “jagnjećih brigada”, staljinistički kadar... Bio sam glavni akter famozne “Politikine” rubrike “Odjeci i reagovanja”. Javno su me napadali na zborovima i mitinzima; u Smederevu jedna od parola bila je: “Dražo, zbogom - tvoj zavičaj”. U Velikoj Plani neko od učesnika mitinga tražio je da budem obešen!
       Nisam naivan, naravno, računao sam da će se ljudi distancirati od mene. Kad se odlučno suprotstaviš političkom moćniku, moraš da živiš sa konsekvencama. Doživljavao sam to isto kao glad, nesanicu i ranjavanje u ratu. Kao elementarnu nepogodu, koja me nije zatekla nespremnog. Niti sam to shvatao kao nekakvo moje žrtvovanje, pre kao dužnost da se suprotstavim zlu. Moja supruga Kika doživljavala je to mnogo emotivnije.
       I u danima najgorih napada na mene normalno sam izlazio, nisam se skrivao. Jedanput sam išao sa utakmice, društvo iz automobila dobacivalo mi je pogrde. Nisu me uplašili. U “Maderi” gde sam bio redovan gost, dobio sam upozorenje od šefa sale da neki ljudi izražavaju nezadovoljstvo zbog mog prisustva, da imam to u vidu. Razume se, produžio sam da odlazim u “Maderu” sve dok nije počeo da dolazi Arkan. Neki prijatelji su mi rekli: Pa ti dobro prolaziš, verovatno Mira ne da da te uhapse! Jer, svašta sam govorio, objavljivao svoje dnevničke zapise u više novina. Traženo je da budem isključen iz Saveza komunista, ali s obzirom na to da sam bio član Saveta federacije, pripadao sam tamošnjoj partijskoj organizaciji, nisu mogli da me isključe. Učinio sam to sâm, pred 14. kongres. Ne, nisam bio razočarani partijac, smatrao sam da Milošević neće dugo, da mora da padne. Tri opklade izgubio sam zbog toga. Da je ostala Jugoslavija, Milošević ne bi opstao. Nažalost, dogodilo se obratno. Na 14. kongresu partije bilo je jasno da se Jugoslavija približila svom kraju.
       Pored mene, žestokim napadima bio je izložen i Petar Stambolić. Optuživan je, kao i ja, za izdaju Srbije i služenje tuđim interesima. Inače, moja politička aktivnost dosta se povezuje sa Petrovom. Činjenica je da se poznajemo još iz studentskih dana, takođe i da smo u velikoj meri bili istomišljenici. Izuzimajući slučaj oko izbora Miloševića. Petar Stambolić je odmeren i obazriv čovek, koji ne voli javna istupanja. Smatrao je da se sva sporna pitanja mogu rešavati internim razgovorima, na zatvorenim sednicama, dok sam se ja zalagao za javnost i verovao u snagu javne reči. Često sam kod njega tražio proveru nekih svojih stavova i opredeljenja, da bih prevazišao određene nedoumice. Naročito u situacijama kad sam bio spreman da idem u oštrija sukobljavanja. Takođe i kod mog brata Mome a posebno kod svog dugogodišnjeg prijatelja i druga Mite Miljkovića. Sve dok nismo zašli u godine i dok nas nije ophrvala bolest, Mita i ja svakodnevno smo se viđali u “Maderi” i “Slaviji”.
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ
      
       - Nastaviće se -


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu