NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Moderno progonstvo istorije

Svaki dan ovim prostorima Evrope, a svakako i drugdje, odjekuju poruke obojene paničnom političkom zabrinutošću čija je jedina tema da se njihovi ekonomski nerazvijeni narodi konačno “uzmu u pamet”, jer im je “tranzicijsko vrijeme” gotovo isteklo

      Danas, kada izgleda da se već duboko nalazimo u nezaustavljivo zahuktalom procesu stvaranja jednog nama nepoznatog i drugačijeg svijeta obilježenog globalnim trijumfom evroameričkog društvenog i duhovnog modela, postaje jasno da je ostatak čovječanstva suočen s idejom totalne rekonstrukcije političkih i ekonomskih uslova sopstvenog života na koje nema uticaj i, konačno, koje je logikom ekonomske zavisnosti prinuđen da prihvati. Zbog toga strepnja od budućnosti, koju najavljuju pojedini koraci novog svjetskog poretka, postaje sve šira i dramatičnija, jer u osnovi ova narastajuća bojazan je samo drugi način kojim se iskazuje nesigurnost i razočarenje u ostvarenje principa pravednosti, jednakosti i slobode - u čije se ime globalni poredak deklarativno i stvara.
       Štaviše, najčešće se nema čak ni hrabrosti da se ova strepnja malih naroda saopšti medijski odveć glasno, pa se ponekad čini da je i nema, a opet, s druge strane, kada se pretoči i politički artikuliše u socijalno-ekonomske projekcije njihovih zastrašenih vlada, u prvom redu onih u srednjoj i jugoistočnoj Evropi, strepnja dobiva i neke paranoično-groteskne oblike - do sada u praksi nepoznate političke soteriologije. Svaki dan ovim prostorima Evrope, a svakako i drugdje, odjekuju poruke obojene paničnom političkom zabrinutošću čija je jedina tema da se njihovi ekonomski nerazvijeni narodi konačno “uzmu u pamet”, jer im je “tranzicijsko vrijeme” gotovo isteklo budući da će se, “ukoliko se nešto ne promijeni”, gorko kajati ako ne budu u prvoj, već eventualno drugoj, trećoj ili nekoj kasnijoj grupi zemalja koja će biti primljena u ekonomski evroamerički raj. Ponekad su to i prave biblijske proročke prijetnje o opasnosti socijalnog potopa koji će navodno nastupiti “ukoliko se do te i te godine, mjeseca ili dana ne ispune ti i ti zahtjevi međunarodne zajednice”.
       Strah da se može zakasniti na voz napretka i još dublje potonuti u pakao siromaštva, jedino i može da misli da se u otužnom ponavljanju da “put u Evropu nema alternativu” nalazi spas i sva istina milosti bogatih. Pri tome, vladinim službenicima i ne pada na pamet da put koji nema alternativu ne može biti nikakav put, jer je sloboda, ako je uopšte sloboda (bar nas je tome velika humanistička tradicija Zapadne Evrope naučila) uvijek stvar izbora. Otud se gotovo i ne primjećuje da je utrkivanje vlada “koje nemaju alternativu” da ponude i više od onoga što se od njih traži, takođe i ono koje nezaustavljivo podstiče razvoj autoritarne prirode ovih društava. Ne treba posebno podsjećati da je za autoritarnu prirodu karakteristično to što u potčinjavanju autoritetu nikada ne nalazi sopstvenu beznačajnost i neslobodu, već - zadovoljstvo. Zbog toga je autoritarna ličnost uvijek ličnost koja nema potrebu za alternativom, za svojim slobodnim izborom, pa je u osnovi to priroda koja se može opisati i kao ona koja slobodnim izborom bira svoju neslobodu! Hedonizam neslobode je izgleda ono što je postala jedina ideologija vladajućih struktura ovog u raj beznadežno zakašnjelog svijeta, pa se tako rezimira samo kao autoritarni libreto jednom globalnom poretku koji opasno klizi u susret totalitarizmu.
       Ipak, ova epohalna strepnja i sumnja tek je protivljenjem najvećih evropskih država ratu protiv Iraka dala, u prvom redu zapadnoevropskoj intelektualnoj kritici pojedinih aspekata globalizacije značenje političkog stava. Mada simpatije za irački režim demokratska Evropa nikada nije imala. U novijoj istoriji Evrope to je, bez sumnje, izuzetno važan događaj, toliko važan da se od njegovih posljedica s razlogom mogu očekivati značajne promjene u orijentaciji ukupnog toka novog svjetskog poretka. To je događaj kojim se neposredno obznanjuje da su zapadnoevropska filozofska i politička shvatanja svjetskog demokratskog poretka suprotna onoj ideji koja američko demokratsko vođstvo automatski izjednačava sa pragmatizmom američkih imperijalnih interesa. Evropa se ovim činom vratila u istoriju, jer je vratila značenje pojmu istorije koji je prije nekoliko vijekova podarila modernoj civilizaciji. To znači da je ona zarad sopstvenih političkih interesa bila prisiljena da se vrati i vlastitim humanističkim temeljima koji smisao čovjekovog razvoja nikada nisu svodili samo na obaveznost primjene već postojećeg modela. Ako je nekada teološki model smisla bio onaj koji je Evropa odbila da prihvati kao jedini, jer bi takvo prihvatanje podrazumijevalo ukidanje prava na slobodno mišljenje i njegov slobodan izbor, to je njena današnja reanimacija pojma istorije upravo iznuđena prirodom njenog temelja. Jer je zajednica koju je Evropa stvorila izrasla iz slobodnog izbora koji je taj temelj.
       Evropa se mogla ujediniti samo pod uslovom slobodnog izbora članica i njihove ravnopravnosti u zajednici, pa je utoliko sloboda bila način kojim je Evropa sebe uspostavila kao silu, upravo da ne bi nestala razvojem drugih velikih sila. Uostalom, već je Žan de Miler krajem 18. vijeka snažno osjećao tu evropsku potrebu, pa i pisao da se “sve države Evrope prostiru na razvalinama nedostatka jednog principa ujedinjenja i da će, ako njihova razjedinjenost ne popusti, budućnost pripasti bilo Rusiji bilo Americi”. To je i razlog zašto je Evropa bila prisiljena da se od duha hegemonije jedne države brani pojmom istorije kao pojmom različitosti, naime, upravo onako kako je Benžamen Konstan pisao: “Različitost je organizacija, uniformnost je mehanizam; različitost je život, uniformnost je smrt.”
       Zbog toga i jeste pitanje: kako je to moguće, i kako se to uopšte desilo da je ovaj veličanstveni zapadnoevropski humanistički princip razvoja koji je sve svoje uspjehe i sve svoje samorazumijevanje već više od dva vijeka utemeljivao u pojmu istorije i, koji je, pri tome, pojam istorije neprestano i jedino prepoznavao kao pojam slobode - prognao u pojam modernizacije, naime, u pojam globalizacije? Kako se, dakle, desilo da je pojam istorije postao jedan nesavremen pojam? Da li se u očekivanju da će se globalizacijom zapadnog modela cijeli svijet moći konačno staviti pod potpunu i neograničenu kontrolu moći sopstvenog kapitala, uistinu i nalazi onaj jedini stvarni razlog koji jednakost, slobodu i sreću obećava ne više pojmom istorije, nego upravo pojmom modernizacije?
       Modernizacija pretpostavlja primjenu već datog, a ne sopstveni iskorak u zadato, u transcendenciju, pa izgleda da upravo zbog toga pojam istorije i smeta da se čovjekova sloboda jednoznačno redukuje samo na pitanje primjene prava, odnosno primjene ljudskih prava. Tako demokratizacija u procesu globalizacije zapravo ima jedino značenje modernizacije društvenih i političkih institucija, a modernizacija, sa svoje strane, budući da svoj koncept slobodnog čovjeka želi da vidi samo u primjeni ljudskih prava, uistinu smisao istorije ispostavlja jedino kao ideologiju pravne poslušnosti u primjeni datog, propisanog modela demokratije. Odgovornost se poima jedino kao pravna dužnost, te je zbog toga ova ideja globalne demokratije veoma bliska ideji globalne diktature. Jer, kada se sloboda čovjeka rezimira samo kao pravno pitanje, odnosno samo kao pitanje primjene date slobode, onda se odmah najavljuje i opasnost da se čovjekova sloboda postavi izvan njegovog vlastitog izbora. A to odmah znači i izvan njegovog neporecivog prava da sam, mimo datog, formuliše i drugačiji smisao slobode sopstvenog bivstvovanja.
       Upravo je pravo na samostalnost izbora ta sloboda koja transcendira datost, pa je otud i ovo poimanje koje slobodu vidi u vlastitom izboru ujedno i ono koje ne može da prihvati datost kao kraj sopstvene mogućnosti i razvojnosti. Ili, što je isto: kao kraj istorije, pa zato i ne može da prihvati da svoju slobodu poima izvan sopstvene istoričnosti. Smrt istorije je smrt slobode, a ne njena realizacija. Zbog toga i treba odmah reći da se pravo na slobodan izbor nikako ne može smatrati kao neko pravo na samovolju, nego da se tu samo radi o potvrđivanju čovjekovog prava da ne prihvata shvatanje po kojem je jedna mogućnost slobode istovremeno jedina i obavezujuća za sve. Ukoliko uopšte može da postoji neki imperativ slobode, on je, da parafraziramo Šilera, zasnovan jedino u tome da se istinska sloboda može dati samo slobodom. Imperativ slobode je da je ona slobodna.
       Zbog toga se moderno progonstvo pojma istorije u pojam modernizacije i rezimira samo kao namjera o neograničenom i potpunom vladanju ljudima, pa i ideja o poštivanju ljudskih prava nerijetko postaje samo alibi za prijetnje i ucjene svemu onome što je drugačije i što ima pravo da ostane drugačije. U tome se i nazire planetarna bojazan od totalitarnog nasilja globalizacije, zapravo, opravdana strepnja od mogućnosti novog planetarnog kolonijalizma koji čovjekovu slobodu vidi samo u pravnoj poslušnosti propisanom, narode i kulture unificirane, a vrijednost samo u njenom materijalnom trgovačkom značenju.
       Zato je uprkos idejama o “kraju istorije” ili “dezistorizaciji subjekta”, promišljanje pojma istorije i filozofije istorije ono što se ne postavlja samo kao legitiman, već i kao prvorazredan filozofski zadatak vremena. Jer se tek u tom razumijevanju i može sagledati da modernizacija, ili globalizacija, uopšte nije isto što i predstava koju stvara o sebi, naime, apsolutna realizacija prosvjetiteljske ideje svjetske istorije i, uopšte, zapadnoevropskih ideja filozofije istorije. Ideje filozofije istorije o jedinstvenom čovječanstvu i jednoj istoriji kao svjetskoj istoriji su ideje koje samo prividno korespondiraju sa projektom globalizacije. Otuda ih kritika globalizacije mora sačuvati u njihovom autentičnom filozofskom značenju. Solidarnost nacija usred njihove borbe za vlast i njihovo zajedničko napredovanje zasnovano na opštem važenju naučnih istina - jeste ono što je prosvjetiteljstvo mislilo u pojmu univerzalne istorije kao univerzalne kulture. Iz toga se vidi da univerzalnoistorijsko evropsko shvatanje nije ono koje ukida istorijsko kao kulturno mnogoglasje, naime, da je Bodrijar potpuno u pravu kada tvrdi da univerzalno nije isto što i globalno.
       Velika evropska demokratska ideja o jedinstvenom čovječanstvu formulisana je u maksimi da je čovjek najviše biće za čovjeka. Zapravo, ona je time poručivala da ljudske posebnosti, nacionale, religijske, kulturne nikako nisu smetnja da ljudi žive u jednoj zajednici, ali kao što se vidi, to je sasvim drugačija ideja “svjetskog građanskog poretka” (Kant) od one koja nasilno želi da ukine sve kulturne i nacionalne posebnosti ljudi. Karl Fridrih fon Vajczeker je dobro uočio kad je prije tri decenije pisao da su politički uslovi našeg opstanka radikalno izmijenjeni, te da to više nije nacionalna homogenost, već način kojim se reguliše ekonomska zavisnost. S druge strane, zapaža Vajczeker, ekonomska zavisnost može zakonski garantovanu političku slobodu dovesti do fikcije.
       Tu spada i pitanje unifikacije univerziteta i uopšte obrazovanja, jer to pitanje uopšte nije samo neko pedagoško pitanje, kako se ono uglavnom predstavlja, budući da upravo od načina kako definišu svoje obrazovanje, narodi i njihove države definišu i svoju budućnost. Svakako, istina je da se posljednjih decenija Evropa udaljila od temeljnog koncepta svog obrazovanja, uključujući i njeno žalosno pristajanje na plitki antifilozofski, antievropski pragmatizam, ali to ne može dugo potrajati. Jer, Evropa mora da se vrati svojim temeljima budući da su temelji njenog ujedinjenja, po svojoj prirodi, upravo suprotni vladajućem duhu ekonomske, političke, kulturne, obrazovne, naučne, i svake druge unifikacije. Utoliko i naš put u Evropu ima smisla samo ako nas tamo čeka Evropa slobodnog izbora, ravnopravnosti, tolerancije i bogatstva različitih kulturnih oblika, pa se utoliko u Evropu uistinu i ne putuje, već se postaje ili ne postaje Evropa.
       Zbog toga i pitanje naše integracije u Evropu, uključujući i pristupanje NATO-u putem programa Partnerstva za mir, takođe nije “opcija bez alternative”, jer ni ulazak u EU nije uslovljen ulaskom u NATO. Zajednički bezbjednosni sistem Evrope je naš interes, kao što je i planetarni interes da se unutrašnja deomokratska stvarnost SAD izrazi u njenoj globalnoj politici.
      
       MIŠO KULIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu