NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Albanci i mi

Ni kad su neki glavni urednici iz Beograda govorili kako, eto, ne mogu da se izvine u ime svog naroda, ali spremno “izražavaju žaljenje” za sve što je učinjeno u poslednjoj deceniji, Albanci uglavnom nisu pristajali da omekšaju pozu uvređenih pravednika koje je “viša (nepravedna) sila” privela i primorala na sastanak sa “lošim momcima” da bi i ovi drugi malo uznapredovali. Čak je prekorno spomenuto kako, eto, nema slobode kretanja na Kosovu jer Albanac ne može tek tako da ide u severnu Kosovsku Mitrovicu!?

      Organizator je planirao da učesnici uzmu materijal u plastičnoj fascikli a onda da se svi zajedno, nasmejani, fotografišu na obali jezera. Pošto je muvanje potrajalo, jedan stariji Austrijanac se iznervirao. “Ko hoće da se slika, neka stane ovde”, zazvučalo je kao komanda. Ispostavilo se, ipak, da je gotovo polovina glavnih i odgovornih urednika albanskih medija sa Kosova ostalo iza leđa fotografa.
       Da li mediji mogu aktivno da podrže prilično “poodmaklu regionalnu saradnju”, pitao se u pozdravnom pismu podeljenom na skupu vodećih ljudi albanskih i srpskih medija (od 7. do 9. maja u Ohridu), Erhard Busek, koordinator Pakta za stabilnost. “Ili, mogu li mediji biti prethodnica saradnji preko granica?” Odgovor u tom pismu, inače napisanom deset dana ranije u dalekom Briselu, bio je baš optimistički: “Ja mislim da je jasan odgovor - da.”
       Ni organizatori koji su bili na licu mesta - SEEMO, nevladina organizacija bečkog Međunarodnog instituta za štampu, austrijsko Ministarstvo inostranih poslova i više misija OEBS-a - nisu u svojim pozdravnim govorima obraćali pažnju na činjenicu sa obale jezera. Čak niko nije pohvalio glavne urednike i direktore medija iz Srbije za “visoku kooperativnost”. Što je čudno ako se uzme stručna (pro)cena direktora bečkog Instituta Johana Frica koji je stanje u medijima na Kosovu ocenio kao baš dobro, što se, prema njegovom jasno izrečenom mišljenju, za medije u Srbiji ni slučajno ne bi moglo reći. Direktor Instututa nije izneo metode kojima je došao da ovako jasnih i nedvosmislenih rezultata tako da je izgledalo, da “dobri đaci” nisu želeli da se slikaju na maturskoj ekskurziji u sunčanom Ohridu sa “lošim đacima”. Ni kad su neki glavni urednici iz Beograda govorili kako, eto, ne mogu da se izvine u ime svog naroda, ali spremno “izražavaju žaljenje” za sve što je učinjeno u poslednjoj deceniji, Albanci uglavnom nisu pristajali da omekšaju pozu uvređenih pravednika koje je “viša (nepravedna) sila” privela i primorala na sastanak sa “lošim momcima” da bi i ovi drugi malo uznapredovali. Čak je prekorno spomenuto kako, eto, nema slobode kretanja na Kosovu jer Albanac ne može tek tako da ide u severnu Kosovsku Mitrovicu!?
       Neizbežni Adem Demaći, koji se među novinarima našao kao predsednik borda Radio-televizije Kosova, objasnio je da je sve ovo ovako zato što su oni mnogo očekivali od 5. oktobra 2000, ali da se DOS pokazao isti kao Milošević. Još je i međunarodna zajednica poverovala da su oni drugačiji, pa to stvara konfuziju. Jedan mlađi kolega je i atentat na premijera Đinđića objasnio kao normalnu posledicu takvog pristupa Beograda.
       Razgovorljiv i šarmantan, Adem Demaći se hvalio kako ide po Kosovu i savetuje “svoje Arnaute” da ne diraju preostale Srbe - iako je, priznaje, to teško objasniti - odmah je “pokazao razumevanje” i za teškoće medija u Srbiji zbog pritisaka srpske vlade. I ponudio se da dođe kad god treba, da bi se pravedna borba za nezavisno Kosovo, kojem na putu stoji režim u Beogradu, nastavila i okončala.
       Niko među Albancima ne nalazi ništa nelogično u Demaćijevom lakonskom osporavanju Rezolucije UN 1244 koja se, valjda samo Demaći zna kako, drži na potpisima “tri-četiri Arnauta iz Rambujea”. E, tu je organizator SEEMO odlučno intervenisao: da se ne skreće u vode politike, nego da se novinari vrate profesionalno-žurnalističkim temama. Demaći se našao pred “nemogućom misijom”, jer prosto čovek nije novinar.
       Na skupu je, ipak, bilo nekoliko nepredviđenih “ekscesa” kad su neki mlađi Albanci neočekivano započinjali međualbansku polemiku - tu su se spominjale neke razmirice, ubistvo ministra u Tirani, neki mediji su nazivani fašističkim, toliko “fašističkim” da su upoređivani s “Politikom”. Ni drugi mediji u Srbiji nisu mnogo bolje ocenjeni. Nema ništa pozitivno u novinarstvu u Srbiji. Logično, ako iz svih rasprava izlazi poruka kako je Beograd oduvek, a i danas, glavna prepreka za nezavisno Kosovo (složenica Kosmet izaziva žučna reagovanja), što je cilj koji za Albance nema alternativu.
      
      
       Bilo je zanimljivo sve vreme čekati šta će se to pojaviti kao toliko dobro u medijskoj slici Kosova da je stiglo do Beča. (Takva konstatacija se, inače, ne nalazi u godišnjem izveštaju Instituta koji je dat kao materijal.) Evo: pet dnevnih listova izlazi na albanskom. Pet hiljada primeraka je dostignuće, a tri hiljade - normalan tiraž. Međunarodne donacije u tim projektima dopunjuju manjak u prodaji i u prihodu od marketinga. Da, bilo je tu i takvih iskrenih ispovesti.
       Albanski urednici, naravno, veruju da Nebojša Čović nema pravo na svoje stavove. Taj je gori od najgorih! Jer ništa drugo ne može ni da se pojavi iz Beograda koji je “šejtanova čaršija” i odakle može doći samo zlo. Koliko li će generacija živeti s tim negativnim mitom u glavama i srcima?
       Toliko smo saznali jedni o drugima: da je prekid komunikacije - kako je rekao Škeljzen Malići - ozbiljan i da za obnovu nema prevelikog interesovanja. Međutim, organizator smatra da Albance i Srbe ne treba prepustiti njima samima. Odmah su tu na licu mesta zakazana tri nova skupa za nastavak otvorenog dijaloga “o međusobnoj saradnji, novinarstvu i profesionalnim standardima”. Jer “ogroman napredak ostvaren poslednjih godina” - mora se unapređivati. To nema alternativu.
      
       SLOBODAN RELJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu