NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Tirnanija
Divlja horda

Ponašanjem fudbalskih huligana najviše su zabrinuti oni koji nikada ne odlaze na utakmice. Zauzeti su pisanjem eseja o stadionskom huliganstvu

      Hoće li se završiti ovo prvenstvo? Kada? Sutra. Ma ne, pogrešno: prvenstvo je završeno još zimus, po onoj poledici. Sve što se kasnije događalo bile su samo kvalifikacije za Kup UEF-a!
       Prelistavajući ovih dana stare novine (u cilju popunjavanja besmislene dokumentacije) našao sam i nekoliko članaka o neredima na prvenstvenim fudbalskim utakmicama. Mislio sam da je to prošlo. Utešno je da se sve to dogodilo u provinciji. Beograd je za izvesno vreme bio toga pošteđen. Jer se za vreme vanrednog stanja većina utakmica igrala bez publike. A to je još strašnije.
       Onda je policija, u želji da opipa raspoloženje širokih narodnih masa, uz izvesne restrikcije dopustila prodaju ulaznica za meč Crvena zvezda - Partizan. Mada je taj večiti derbi, u odnosu na neke prethodne, više ličio na pozorišnu predstavu, izvesna šteta je ipak napravljena i teško da će biti sanirana isključivo iz prihoda.
       Ali su, u ovoj situaciji večnog vraćanja istog, bar izostali kritički komentari sportskih mislilaca opšteg tipa, u kojima je sve počinjalo konstatacijom da divljačko ponašanje publike nema nikakve veze sa sportom i njegovim plemenitim duhom prijateljstva i saradnje. Po shvatanju politički korektnih mislilaca, delije, grobari i druge bande klupskih tifoza dolaze na stadione jedino u nadi kako će tamo izbiti neka zgodna makljaža letvama, gvozdenim šipkama i palicama za bejzbol. Fudbalsko tzv. navijanje je simbol modernog huliganstva. Oko toga nema spora. I najbolji navijači na svetu mogu, samo ako nađu zgodnu priliku, postati najgori navijači na svetu, koji ruše sve pred sobom i tuku se sa policijom.
       Nema sumnje da će zakonski akti o strogom kažnjavaju stadionskih huligana, koji će se uskoro naći u skupštinskoj proceduri, smiriti situaciju, da će pretnja višemesečnim zatvorom svesti incidente na podnošljivu meru. Samo što su ta zakonska rešenja palijativna, na kratak rok. Sve će ubrzo biti po starom, možda još gore nego u Engleskoj, gde se i danas, toliko godina posle akcije Megi Tačer (čija je administracija popisala sve viđenije huligane), zakonskim paragrafima izriče mera doživotne zabrane prisustvovanja utakmicama.
       Jesam li ja za to da se stvari puste niz vodu, pa šta bude? Naravno da mi tako nešto ne pada na pamet. Mene jedino interesuje skrupuloznije definisanje fenomena huligan. Svako misli da zna šta je to. To su, je li, siledžije, raspuštena banda sadista koje je vaspitala ulica. Jednostavne definicije često izazivaju glavobolju. Jer se ne zna za slučaj tog fudbalskog huligana koji je dopao teške robije kao vojnik organizovanog kriminala. Oni ne pljačaju banke, ne ubijaju iz zasede, ne žive od otmica poznatih biznismena ili njihove dece.
       Istina je da su to uglavnom uličari, bez zanimanja i zaposlenja, a o školskim diplomama bolje da i ne govorimo. Jedan je od svog omiljenog kluba čak tražio penziju jer četrdeset godina predvodi navijače na severnoj tribini. Žalosno. Ali, zašto?
       Ovdašnji se sociolozi, potkovani borbom za ljudska prava, nisu potrudili da istraže društvenu pozadinu ovog fenomena. Oni se bave političkim prognozama. Nisam sociolog (niti šta slično), ali iz višegodišnjeg iskustva prosvećenog navijača znam da se armije izgrednika sakupljaju na Topčiderskom brdu (gde se nalaze naša dva jedina stadiona; ostalo su igrališta ili poljane) dolazeći iz sirotinjskih kvartova ili zapuštenih predgrađa. Oni su potomci porodica bez nade. Jedva im stiže za hleb, mleko i salamu zvanu pseća radost. Žive u čatrljama, krov obavezno prokišnjava. Nađe se katkad i neka zmijurina, dok pacovi imaju status domaće životinje, oni su manje-više kućni ljubimci, redovno se pelcuju protiv besnila.
       Ova pojava opšte bede zadobija danas masovne dimenzije ili, u smislu društvene bolesti, razmere epidemije. Sa tim je kao sa onim sarsom - nema leka, nema odbrane. Jedini spas je u korenitoj društvenoj promeni. Ako začetka takve promene ovde uopšte ima, ona je negativnog predznaka. Kako je to gospođa ministarka za socijalnu skrb lično priznala, u Srbiji je 700 000 osoba s onu stranu granice siromaštva, dok čitav milion živi zapravo u bedi, hrani se iz kontejnera.
      
      
      
      
       No, to je tema za jednu drugu i drugačiju raspravu. U okviru naše priče ona ima samo taj zadatak da ukaže na socijalnu pozadinu navijačkog huliganstva - kada nemaš ništa, batinanje ti je sve. Hoću da kažem nešto savršeno jednostavno: neredi na našim stadionima su, osim onoga što jesu, i vrsta nesvesnog socijalnog protesta protiv loše beskonačnosti, koji, s vremena na vreme, sredom i subotom, stiže sa poslednje životne margine, iz pustinje života. Ali, zašto se to događa isključivo na sportskim stadionima. Valjda zato što nam je fudbal takođe bedan.
       Onaj koji je i pre oktobra 2000. godine odlazio na utakmice zna gde se revolucija začela. Pa je, kako piše Timoti Garton Eš, novi gradonačelnik Protić izrazio navijačima zahvalnost zbog njihovog herojskog držanja. To je jedinstven primer, kaže Eš, da se jedan gradonačelnik zahvaljuje huliganima zato što su se razbesneli. Ili što su taj bes, koji se gomilao godinama, iskazali u pravo vreme i na pravom mestu.
       U redu, sve je to lepo, ali - seti se ponovo Engleske, gde je navijačkih huligana toliko da bi, kada bi se konstituisali u političku partiju, i uz malo batina, glatko pobedili na izborima. Tačno. Ali, odakle vam garancija da je Engleska srećna zemlja?
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu