NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Trojansko ludilo

(ili ako utvrđivanje srpskog civilizacijskog identiteta može da se krsti kao “trojansko ludilo”, da li je onda ovo što danas živimo - evroatlantska šizofrenija?)

      O ljudi, moji ljudi, srećnog li događaja! Bog je, eto, i na mene pogledao! Dobio sam novu LIČNU KARTU! Dobio sam IDENTITET. Pa sam izašao ispred stanice milicije, pa je sve ljubim, ljubim sliku svoju! Hoću da poletim od sreće što, evo, crno na belo, opet POSTOJIM, što policija, usred akcije “Sablja” ima vremena da potvrdi za mene da sam OSOBA, da sam, bre, GRAĐANIN SCG i još važnije, građanin Novog Beograda. Smešno vam, je l’?!
       E, pa ne znam da li bi vam bilo smešno da vas tuži neka važna DIREKCIJA i da u tužbi dokazuje da si na Novi Beograd došao “divlje” i to “posle sedamdesetih” i da si “zaposeo vojni objekat”. Ne znam da li biste se smejali ako neko hoće da vam skrati mladost, IDENTITET! Jer, Direkcija tvrdi da nisam išao u Devetu beogradsku, da nisam svaki dan, bar dvaput, prolazio kroz Studentski grad, da nisam u starom DIF-u igrao stoni tenis, ni mali fudbal kod stare pijace, da se nisam ljubio s nekim kod srušenih američkih baraka... Pa dalje, to znači da nisam pešice šipčio četiri godine na fakultet, preko Brankovog mosta, ne što volim pešačenje, već što uvek kad padne kiša, autobus 36 počne da pliva kao amfibija ispod srušenog istorijskog podvožnjaka. Tamo gde je 68. jurišala Titova konjica na studentariju i gde je i Miloš Minić, ministar diplomatije dobio pandurske batine...
       Ispočetka ti smešna optužba Direkcije. Odeš u SUP po prebivalište. Kad, oćeš bato, istekla ti lična karta 12. aprila. A za prebivalište treba novi ličnjak. I tu, odjednom, nastaje frka. Kao kod Kafke. Ispostavi se da mi za novu ličnu kartu treba potvrda o državljanstvu. I, stvarno, ko mi je kriv što sam rođen na skopskom aerodromu!?
       Onda počnu i košmarni snovi. Kao sanjam; hoću da uđem u Devetu beogradsku po gimnazijsko svedočanstvo, a direktor Velja Milošević, stric Ovog što je u Hagu, kaže mi:”Gde si poš‘o?! Ti nikad nisi išao u ovu školu!!!” A iza njegovih leđa mi moja razredna Milka Bogavac maše i hrabri me:”Ne boj se! Sazvaćemo Nastavničko veće! Dokazaćemo da si bio jedan od najboljih đaka Devete beogradske!”
       Budim se u znoju, srce mi u grlu. Gospode, da, tek tako, izgubim IDENTITET...
       I počnem u gluvo doba da iščitavam knjigu “Homer kod Srba i Hrvata” od Darinke Nevenić - Grabovac. I šta shvatim? Potresno je to koliko je Srba, pre Vuka Karadžića, pre Miloša Đurića i Milana Budimira, pokušavalo da uspostavi KONTINUITET između Homerovog i našeg SRPSKOG NARODNOG PEVANjA. Koliko je njih, oprezno i plašljivo, pokušavalo da naučno pokaže da je reč o jednom istom pesništvu jednog istog naroda, od Homera do danas. Neki “imaju po jedan ili dva priloga, često skromna obima i još skromnije sadržine”. A onda su ih zaplašili, optužili za “trojansko ludilo”. I naši homerolozi se ućutali. Gde da kažeš da je Homer naš, kada tzv. germanska škola grmi da su Švabe postojale pre ameba.
       Spustim tako “Homera” u krilo, zaspim, nekako. Kad u san mi dolazi moj profa Veljko Korać. Stoji ispred Kapetan Mišinog zdanja, ne da mi da uđem. I, onako, kroz nos, kaže:”Dajte mi vaš indeks!” Dam indeks, a profa ga pocepa na moje oči:”Nikad vi niste položili kod mene ni antičku, a sanjate o asistentskom mestu! To mesto predviđeno je za mog sina Žareta!” I frke, frke, ode indeks na komadiće i u slivnik. A Miladin Životić, moj mentor, tapše me po ramenu:”Ne boj se, ja znam da si diplomirao na Kjerkegoru!”
       Budim se, opet, u znoju ali i u suzama. A suze su zbog Životića’ ne zbog indeksa...
       Krhko sam stvorenje, a niko mi ne veruje.
       Nego, gde se vadi državljanstvo? U SIV-u. Tu, ulaz pored Svete Marovića. Tamo gužva, redovi, sve neki bez IDENTITETA, a bez toga jedva da su ljudi. Prozivaju te po imenu i prezimenu; k’o u vojsci, k’o u logoru, k’o na dokovima Njujorka između dva rata, bože me prosti...
       Dok sam čekao da me prozovu, tri su me znoja oblila. Jer, potpuno paradoksalno; prozivaju te, znači, znaju ti ime i prezime, a nemaš IDENTITET!!! Nemaš papir, nemaš pečat da si taj i taj. A šta si bez papira? Nikogović. Eto, šta si!
       Da poludiš, a sve si kao kul. Jer, ako primete da se nerviraš, tek si tada nadrljao; ima da se načekaš za IDENTITET.
       Izigravam intelektualca. Čitam u redu. Čitam onu knjigu “Homer u Srba i Hrvata”. Treba mi za moju dunavsku Troju. Hoću da Srbima obezbedim IDENTITET od Homera do danas. Ako ja nemam IDENTITET, neka ga imaju bar Srbi. Jer, žao mi ih je nekako; od rođenja se lomatam sa njima. A nisu me ništa zadužili, sem što su mi dali ovaj jezik, bogat i lep, najstariji na svetu. Čitam pomno “Homera u Srba i Hrvata”. Treba mi svaki red, reč, zapeta za trojanski IDENTITET Srba. Treba samo pokazati da je Homer naš i pola posla je gotovo; imamo i KONTUINUITET I IDENTITET da smo na Balkanu od Trojanskog rata. A još Plutarh je govorio: “Homerovoj poeziji vreme ne može nauditi; ona je uvek nova i sveža.”
       Odjednom, trgne me dinarski bariton:”Jovanoviiiić!” Ko moj desetar iz JNA. Guram se, probijam se kroz ove što su još bez IDENTITETA. A oni mi zavide. Dobio sam, bre, Uverenje o državljanstvu! Državljanin, bato moj, državljanin, nego šta!
       A kada si DRŽAVLjANIN, onda ti vađenje nove lične karte dođe kao ‘ladna voda. Daš dve fotografije, popuniš obrazac, daš kažiprst, uzmu ti otisak i gotov ličnjak.
       Kad, u ličnoj piše TRAJNO! Zašto trajno? Kao ne treba mi više “do kraja života”! A šta ako živim ko Homer sto godina? Šta ako živim dvesta, trista godina kao Noje? “Takav slučaj još nismo imali!” kaže šalterska lepotica.
       Sada samo još da dokažem da sam na Novom Beogradu od ‘64. Za to se mora u GSUP. Gore, na Konjarnik. U autobusu čitam “Homera u Srba i Hrvata”. I, opet, naletim na onog ludog Ignjata Đurđevića koji je još 1730. godine po povratku iz Vatikana u rodni Dubrovnik dokazivao da TROJANSKOG RATA NIJE BILO, da je to samo pesnička mašta Homera iza koga se krije - PITAGORA!!!? Padne mi, opet, nebo na glavu.
       A u GSUP-u “pao sistem”, pa ne mogu da provere kompjuterski da li mi je lična karta “ubačena u sistem”. Sedim na klupi, čekam uverenje o prebivalištu, da sam od ‘64. na Novom Beogradu. I mislim na Ignjata Đurđevića, na Pitagoru koji je izmislio Trojanski rat. I kako da ne oboliš od “trojanskog ludila”?
       A “sistem i dalje pao”. Još se ne zna da li sam “ubačen u sistem”. Kad, devojka iza šaltera zove:”Daću vam uverenje na poverenje!” I da mi, na lepe oči. Vidi, valjda, da su trojanske.
       Taj sjaj, to arijevsko plavo, to se ne zaboravlja.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu