NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bio bih tolerantniji

      SRBI I HRVATI: Kada su započeli oružani sukobi, nisam imao osećaj sopstvene krivice, u smislu: Jugoslavija je naših ruku delo a sada se raspada u krvi! Niz velikih promena u svetu, pre svega raspad SSSR-a i pad Berlinskog zida, pa sve te pretumbacije kod nas, dovodili su do svesti da su neizbežne ozbiljnije promene u odnosima u Jugoslaviji. Bilo je raznih ideja: asimetrična federacija, konfederacija... I to su bile mogućnosti za rešavanje problema.
       I sad sam ubeđen da raspad Jugoslavije nije bio neizbežan. Ma koliko bila ograničena uloga pojedinih ličnosti, ipak je dolazak Slobodana Miloševića na čelo Srbije i Tuđmana u Hrvatskoj bio presudan za tragičnu sudbinu Jugoslavije. To nisu bile samo diktature, ni autoritarni sistemi, nego strahovlade. To je odvođenje zemlje u propast. Kako da ne pričamo o tolikim žrtvama, i o stotinama hiljada mladih koji su u beznađu napustili zemlju; da su narodi “humanitarno preseljavani”, da se dogodila tragedija Srba na Kosovu...
       Nedavno je u “Politici” citiran Ivica Bašić, zapravo, njegov tekst iz nekih zagrebačkih novina, pod naslovom “Šta smo dobili, a šta izgubili”. Pa kaže:
       “Izgubili smo mir, dobili rat. Preko dvadeset tisuća grobova i još više invalida. Izgubili smo ‘jednoumlje’, dobili bezumlje. Izgubili socijalističko društvo, dobili kapitalizam, državu kriminala i lopovluka. Izgubili smo bratstvo i jedinstvo i ljubav među ljudima, dobili nacionalizam i mržnju. Izgubili smo radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo, dobili tajkune koji su nam oteli vlasništvo i pretvorili radnike u običnu robu koji lako mogu ostati bez posla. Izgubili smo sigurno zaposlenje i redovitu plaću, dobili nezaposlenost i nesigurnost i neredovitu plaću i onima koji su zaposleni. Izgubili smo slobodu kretanja po cijelom svijetu bez viza, dobili ograničeno kretanje za većinu zemalja svijeta. Izgubili nesvrstanost, dobili ovisnost o Zapadu i avione NATO pakta nad glavama.
       Izgubili smo veze sa Balkanom, dobili ‘Balkan’ u glavama. Izgubili smo pravo da sami odlučujemo o bitnim stvarima za život, dobili da o nama odlučuju drugi. Izgubili smo radnička odmarališta i odmor na moru, dobili strance u našim odmaralištima i hotelima, a odmor koristimo za dopunsku zaradu da se preživi. Izgubili besplatnu zdravstvenu zaštitu, dobili učešće i plaćanje zdravstvenih usluga. Izgubili besplatno školovanje za sve, dobili škole i fakultete za ‘elitu’ koja može platiti. Izgubili smo poštenje, moral i ljudskost, dobili licemjerje, prevaru i neljudskost. Izgubili smo delegate u Saboru iz naših sredina, dobili ‘plaćenike’, koji nam se obraćaju samo kad trebaju glasove i mandate. Izgubili smo besplatnu pomoć kod ostvarivanja svojih prava, dobili javne bilježnike kojima se plaća i samo ovjeravanje pečatom. Izgubili smo jedan jezik (hrvatski ili srpski), dobili tri: hrvatski, srpski, bosanski. Izgubili smo drugarstvo za sve, dobili gospodstvo samo za neke.
       Drugim riječima - dok smo bili drugovi, živjeli smo ko gospoda, kako glasi jedan beogradski grafit.”
       Svakako, ovaj citat ne smatram pledoajeom za vraćanje u prošlost, zalaganjem za prevaziđene metode i društvene odnose, već ilustracijom i argumentacijom o pogubnoj politici koju su vodile birokratske nacionalističke hijerarhije u prethodnoj deceniji.
       KO JE KRIV: Ostao sam pomalo dogmatski opterećen, i dalje smatram da višepartijski sistem, sam po sebi, ne garantuje stvarnu demokratiju. Doduše, dugo i pogrešno verovao sam u našu tezu da kontrolu izvršne vlasti i politike, umesto parlamenta, treba da vrši Narodni front, tj. Socijalistički savez. Mogao je to da bude i održiv koncept, da se mi komunisti nismo izborili da u rukovodstvo Socijalističkog saveza i svih organizacija uguramo komuniste, da sami sebe kontrolišemo. Svakako, ni parlamentarna demokratija nije bogomdano rešenje. Ne ogleda se standard kapitalističkog uređenja samo na Petoj aveniji u Njujorku, nego i u favelama u Brazilu. Većina zemalja muči muku sa svojom ekonomskom nerazvijenošću. Ubeđen sam da demokratski pomak može da se učini i bez višepartijskog sistema.
       Socijalizam je izgrađivan u nerazvijenim zemljama; birokratski centralizam nije bio sposoban da omogući brz privredni razvoj; naprotiv, kočio je razvoj tog sistema. Praktično, vladajuća birokratska hijerarhija zloupotrebila je jednu humanističku ideju. Umesto sustizanja, povećavala se razlika između kapitalističkih i socijalističkih zemalja istočnog bloka. Nije uspeo ni napor italijanske komunističke partije, ni Gorbačovljeva perestrojka. Na kraju, nisu uspeli ni naši pokušaji za promene unutar međunarodnog radničkog pokreta. Birokratski socijalizam nije bio sposoban ni za kakve ustupke, čak ni za bespartijski pluralizam. Ali krah te prakse ne znači i krah ideje komunizma i socijalizma. Kao što ni spaljivanjem jeretika, inkvizicija nije uspela da uništi istinsku humanističku ideju hrišćanstva. Od Francuske revolucije do moderne francuske države i stabilnog demokratskog društva, trebalo je da prođe čitav vek. Neuspeh te revolucije nije značio i krah njenih ideja.
       Mi nismo imali kazanski komunizam, bili smo na korak od evropske integracije. Nažalost, ličnosti Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana imale su katastrofalne posledice, presudne za tragediju. Pri tom, nipošto ne bi imali takav uticaj da nisu obezbedili podršku najvažnijih institucija: akademija nauka, udruženja književnika, univerziteta, crkvi, medija. Naravno, postavlja se pitanje: kako je nacionalšovinizam mogao da dobije tako široku podršku naroda? Pa, nemački narod sigurno spada u red najcivilizovanijih, najkulturnijih u Evropi, a jedan ludi moler uspeo je da ih dovede do nacionalističke euforije igrajući na najniže strasti: “”Versaj je uništio dostojanstvo nemačkog naroda!” I ovde je korišćena ista priča: Svi su protiv nebeskog naroda, od Vatikana do Kominterne - svetska zavera! Zaista, dirati u najtananija osećanja, otkopavanjem jama, uz priču da smo skrivali ustaške zločine!? To nije tačno! O Jasenovcu se sve znalo, ali nije se insistiralo na toj priči, kako se ne bi antagonizirala dva najveća naroda.
       Najveću odgovornost, svakako, snose idejni inspiratori rata u Jugoslaviji, oni koji su usmeravali izvršioce te politike. Nažalost, još nije sazrela svest o odgovornosti pojedinaca. Takvi će ostati izvan mogućnosti krivičnog gonjenja, ali ne mogu izbeći sud istorije, svoju moralnu odgovornost.
       REZIME: Petooktobarske promene dočekao sam, kao i većina građana, sa velikim očekivanjima. Naravno, bilo je jasno da koalicija 18 partija povezanih samo oko jednog cilja, ne može dugo opstati. Moglo se očekivati da će doći do pregrupisavanja unutar DOS-a, ali se to odvijalo uz previše ličnih animoziteta.
       Ubistvo hrabrog premijera Đinđića, čelnog čoveka u borbi za promene, i događanja nakon toga pokazali su sav mrak i gnoj u kojima smo živeli u prethodnoj deceniji i produžili s recidivima Miloševićevog režima i u ovih nekoliko godina. Da li je bilo neizbežno da tek Đinđićeva smrt utiče na odlučan obračun s tim ostacima, veliko je pitanje. Ne raspolažem činjenicama, ali teško je razumeti zašto su poluge moći Miloševićevog režima: državna bezbednost, vojska i policija, ostali gotovo netaknuti posle 5. oktobra. Možda odnos snaga nije dozvoljavao. Ali, teško je poverovati da se promenio za 24 sata. U svakom slučaju, to što je urađeno u vreme vanrednog stanja, imaće pozitivne efekte za budućnost zemlje. Čak i da istraga o atentatu na Đinđića ne dođe do svih konačnih odgovora, udarac mafiji i recidivima Miloševićevog režima je značajan.
       Svestan sam da reforme u koje se ušlo zahtevaju da se prođe kroz početne teškoće, ekonomske i socijalne. Ipak, nije u redu da teret tranzicije na svojoj grbači iznese radnička klasa. Socijalna politika je sasvim zakazala; olako otpuštanje radnika, uvećanje nezaposlenosti, to neće izaći na dobro. Ekonomski napredak mora da ima primat, ali ne može da se anulira životni standard.
       Šta ne bih uradio, kakvu grešku ne bih ponovio? Pre svega, bio bih tolerantniji prema drugačijem mišljenju, iako mislim da nisam bio previše isključiv. Bio bih manje dogmatičan, pokazao bih više uvažavanja prema pozitivnim iskustvima drugih, razvijenijih zemalja. Kad je u pitanju osnovno idejno opredeljenje, ostao sam isti. Išao bih istim putem, mada on nije bio jednostavan i bio je praćen mnogim greškama. Kad se nečemu stremi, uvek je važan krajnji rezultat. Ja ništa nisam radio na svoju ruku: bio sam član kolektiviteta koji je imao jednu viziju i opredeljenje, i koji je ostvario pozitivne rezultate. Društveni period u kome sam bio akter, često i odgovoran činilac, može se oceniti pozitivno. I to me čini spokojnim.
       Postoji teza da je naš sistem izrodio Miloševića. Mogu da postavim kontrapitenje: A koji je to sistem izrodio Hitlera, Musolinija ili Pinočea? Pre svega, Milošević je dezavuisao tekovine NOB-a i ignorisao Titovo delo. Njegova dodatna odgovornost jeste i za potpuno upropašćavanje levice. Danas u Srbiji ona praktično ne postoji. Potpun je njegov doprinos i uništavanju Socijalističke partije Srbije. Umesto da se kroz distanciranje od prethodne politike započne proces duboke reforme, SPS je doživeo potpuno rasulo. Socijaldemokratske partije su slabe, nažalost i sindikati su podeljeni. Levi centar će nedostajati u obezbeđivanju normalnog funkcionisanja višepartijskog sistema, i to neće biti dobro. Mogućno je da će se skorašnje povezivanje Demokratske stranke sa Socijalističkom internacionalom pozitivno odraziti na njenu evoluciju, da će u politici srpske vlade biti više socijalne politike.
       - Kraj -
      
       LJUBIŠA STAVRIĆ
      
Patologija

Ivan Stambolić se javio u leto 2000, pitao me je za mišljenje da li da se angažuje za predstojeće izbore. Rekao sam: Šta će ti to? Posavetovao sam ga da to ne čini, smatrao sam da neće uspeti. Da su ga prihvatili kao kandidata DOS-a, imao bi neke šanse, ovako... Istraga nije završena ali ono što je saopšteno javnosti, ukazuje na direktnu povezanost Slobodana Miloševića sa tim ubistvom. Ukoliko se to i dokaže, Milošević je surovi zločinac, nenormalna ličnost par ekselans. Pobogu, bili su bliski prijatelji, njegov politički uspon ostvaren je Ivičinom podrškom. Dobro, razišli su se, ali razmišljati o fizičkoj likvidaciji, to je čista patologija!
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu