NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ljuti saveznici

Šta se događa sa vladom koja gotovo svake nedelje pokušava da sama sebi izglasa nepoverenje, a njeni najvažniji članovi preko medija svakodnevno vode rovovski rat

      Priča o dosovskoj koaliciji već počinje da liči na najgoru latinoameričku seriju u kojoj nesrećna devojka oboli od teške bolesti, momak je prevari sa rođenom sestrom, roditelji poginu u saobraćajnoj nesreći da bi joj na kraju dosadna tetka iz provincije rekla da ima lošu vest za nju: Ukidaju ti seriju nesrećnice. Lideri koji se viđaju svakodnevno, ali ipak najviše vole da komuniciraju preko medija, saveznici koji se zaklinju na vernost ali nekako istovremeno razmišljaju kakve se kasete, fotografije ili dokumenti nalaze u fiokama ljutih koalicionih partnera, kao i borci protiv kriminala, koji su bez dana staža uspeli da obezbede daleke potomke, mogli bi da igraju u nekoj drugoj seriji, koja neće biti ukinuta. Šta se, dakle, dogodilo sa vladajućom koalicijom i vladom, koja bar jednom nedeljno pokušava da sama sebi izglasa nepoverenje?
       U nedeljama posle ubistva prvog čoveka vladajuće koalicije Zorana Đinđića, vlada je uspela da se konsoliduje, krene u obračun sa kriminalom i ubedi dobar deo građana kako je tragedija 12. marta samo ojačala unutrašnje veze koalicionih partnera, obezbedila nezapamćenu medijsku podršku i odlične pozicije pred novu distribuciju moći. Ta tragedija je, međutim, ostavila koaliciju bez nespornog lidera, koji je uspevao da pacifikuje sve nesporazume čudnovatih lidera, ali i sa obavezom nove vlasti da se obračun sa mafijom ne završi na matićevskim umotvorinama sa brifinga, kako je u Legijinom kompjuteru nađeno pismo za Velju Ilića ili kako je u časopisu “Identitet” objavljeno pismo nepostojećeg čitaoca koji kritikuje vladu.
       Iz te obaveze, bespogovornog obračuna sa podzemljem čak i ako se tamo nalaze neki prijatelji sa oktobarskih barikada, izgleda je krenula grudva unutrašnjeg razdora, koja bi mogla da pregazi čitavu koaliciju. Prvo su prijateljsku vatru u raspravi o razbojnicima iz Šilerove razmenili potpredsednici vlade, Nebojša Čović i Čedomir Jovanović, zatim je Nenad Čanak objasnio da je glavni narkodiler u Vojvodini i šef filijale zemunskog klana u Novom Sadu, Nenad Opačić bio neustrašivi saborac DOS-a u borbi protiv Miloševića, sa kojim ga je upoznao pokojni premijer (redakciji NIN-a je čak dao sliku kojom bi dokazao tu tvrdnju). U međuvremenu su pouzdani izvori iz raznih stranaka vladajuće koalicije počeli da javljaju nepouzdanim novinarima vesti o sadržaju kompromitujućeg materijala o uglednicima iz vlade koji će biti objavljen čim protivnička strana krene u akciju. Na kraju se otvorilo i pitanje šta se to dogodilo sa surčinskim klanom i Ljubišom Buhom Čumetom, koji je uz blagoslov države asfaltirao puteve po Srbiji, iako je u beloj knjizi policije precizno opisan delokrug aktivnosti pomenutog gospodina.
       Na kraju tužne priče o demokratskim devijacijama, već pomenuti gospodin Opačić piše iz zatvora otvoreno pismo javnosti na deset šlajfni pod radnim naslovom “Barabe svedoče protiv mene”, a javnost posebno šokira što pismo novinarima prosleđuje gradski sekretar za informisanje Aleksandar Paroški. Sve to veoma jednostavno rezultate akcije “Sablja” prebacuje iznad glava njenih glavnih aktera.
       U poluvremenu utakmice na blatnjavom, klizavom terenu, Vladu pogađaju i dve teške afere (Veselinov i šećer), koje otkrivaju da se Živkovićev kabinet i Demokratska stranka ne usuđuju da žrtvuju nijednog od saveznika, čak i kada im oni nanose obilatu štetu. Uobičajeno objašnjenje da se prinošenje žrtava boginji pravde izbegava kako bi se izbegli vanredni izbori nije razumljivo, jer bi ostaci DOS-a već mogli da očekuju podršku solidnog broja poslanika socijalista i Stranke srpskog jedinstva koji znaju da bi na vanrednim izborima teško probili izborni cenzus. “Suviše loših stvari znaju jedni o drugima, zbog čega bi rastanak bio veoma bolan za obe strane. Pogledajte samo slučaj Opačić, to je bilo samo ispipavanje pulsa, a možete da zamislite kako bi izgledalo kada bi krenuli u potpuni rat”, kaže jedan od lidera DOS-a, koji se pažljivo trudi da ne ostane zabeležen kao učesnik u konfliktu.
       Nevolja premijera Živkovića i njegovih stranačkih kolega je što sa takvim, prilično nepopularnim saveznicima kreću u sukob sa nedovoljno lojalnim delovima establišmenta, koji se uglavnom odnose na G17 plus, Nebojšu Čovića, Miodraga Isakova i nedovoljno disciplinovane medije. Dodatne probleme izaziva i što je za glavno mesto dvoboja odabrana televizija Pink i njen vlasnik Željko Mitrović, koji je besprekorno radio kao glavni medijski oslonac Demokratske stranke ali nije dobra preporuka za demokratsko biračko telo. Tako je televizija B92, na dan kada Čović i Isakov posvećuju konferenciju za štampu vlasniku ružičaste imperije, prikazala Mitrovića kako se u jeku kampanje protiv novih bogataša slika sa majicom “Ekstraprofiteri svih zemalja, ujedinite se”. Sve to upućuje da sukob nije pažljivo planiran, već pre izgleda kao susret nervoznih kauboja, koji su već umorni od prerijske žege, agresivnih tragača za zlatom i sudija za vešanje.
       Razloge za sukob tvrdih reformista v.s. Čović, Isakov via Pink trebalo bi tražiti na dve adrese. Od lidera DOS-a zastupljenih u Vladi Srbije, Čović ima najsolidnije predispozicije za premijera, jer ima dobro tehnokratsko iskustvo (direktor fabrike, gradonačelnik Beograda), jake kontakte sa Amerikancima, a pri tom najbolje oseća kako funkcioniše državni aparat. Prema svedočenjima članova vlade, na dan ubistva premijera, Jožef Kasa, koji je te nedelje bio dežurni, zamolio je Čovića da preuzme od njega tu obavezu. I dok se većina članova nalazila u stanju dubokog šoka, Čović je mobilisao policiju, vojsku, predložio uvođenje vanrednog stanja i poslao helikopter u Užice po Natašu Mićić koja je zatim to proglasila. Dva dana kasnije, obnovljena je stara priča o premijerskim ambicijama Čovića, zbog kojih je tokom vanrednog stanja koalicioni odnos doveden do usijanja: na jednoj strani su istražni organi veliki broj privedenih socijalista, julovaca ili njima bliskih kriminalaca detaljno ispitivali da li su imali kontakte sa Čovićem (i šta znaju o njemu, kao takvom), dok je iz Železnika stizalo upozorenje da postoje neki dokazi o tome ko se kupao u Šilerovoj ili ko je posećivao gospodina Šiptara u zatvoru. Čović je već ranije bio meta Šešeljevih napada koji su dolazili od Bracanovića i momaka iz Šilerove ulice, uz diskretno odobravanje dobrih ljudi iz DOS-a, zbog čega je posebno motivisan za sukob sa zemunskim linkovima u vladi. Isakov mu se pridružio jer, izgleda, veruje da je Služba pripremila tajnog haškog svedoka, koji ga je oblatio u Tribunalu. Druga strana, međutim, vredno istražuje veze Čovića sa kriminalcima (već opisane u Šešeljevoj knjizi), kontakte sa Jezdom i Dafinom, ali i poslovanje njegove firme i košarkaškog kluba. Za Isakova se, navodno, priprema priča o fabrici cigareta u Senti.
       Drugi mogući motiv za teške odnose između DS-a i Čovića leži u samom 5. oktobru, jer su dva glavna operativca oktobarskog prevrata bili Đinđić i Čović, zbog čega su obojica najviše znali o kontaktima sa žestokim momcima ili kontroverznim biznismenima koji su pomogli u uspostavljanju demokratije u Srbije. Zato je Čović podsetio da su u prvom pokušaju hapšenja Miloševića (akcija osvajanje portirnice) učestvovali Šiptar i Kum, što je bilo dovoljno za policiju i BIA da najavi krivičnu prijavu zbog klevete, ukoliko Čović ne uputi izvinjenje. Policijskim saopštenjem se potvrđuje da su naoružani momci u džinsu i maskirnim kapama, koji su pred brojnim kamerama demonstrirali vrhunski amaterizam (ispadanje pištolja, jedan od njih se javlja na mobilni dok trči ka ogradi Miloševićeve vile), zapravo bili pripadnici elitne policijske jedinice. Sutradan, Čović traži kontraizvinjenje i najavljuje tužbu, ali čitava tragikomična storija podseća da članovi vlade ne mogu ili ne žele da isplivaju iz paklenih dogovora sklopljenih uoči pada Miloševića. Jedna od sumanutih i zato verodostojnih priča koje kruže gradom kaže kako je bivši šef državne televizije Milanović prošle godine zatražio uslugu od Legije koju ne može da mu plati, ali će mu se svakako odužiti kada dođe vreme. Na pitanje šta treba da uradi, Milanović mu je rekao da oslobodi Slobu i vrati ga zemlju. “Što sam ga onda hapsio i slao u Hag”, odgovorio je nervozno najtraženiji državljanin Srbije. Možda si se pokajao, upitao je navodno bivši direktor “Bastilje”. Tu priču, možda, treba uzeti sa velikom količinom soli, ali u spektakularne priče iz dosovskog sveta moramo verovati, jer ih javno lansiraju vodeći državni funkcioneri.
       Sukob koji bi mogao da ima najdalekosežnije posledice se, međutim, odnosi na diskretno oslobađanje od “ekspertskog balasta” iz G17 plus, iako bi ta stranka posle nekih novih izbora mogla da bude idealan koalicioni partner Đinđićevih naslednika. Osim dva glavna pokretača svih političkih sukoba, kontrola nad novcem i sasvim lična netrpeljivost, te dve opcije gotovo da nemaju nijednu programsku tačku spora. Iako se, pod pritiskom zapadnih medijatora i nekih nestranačkih članova vlada, vode razgovori o miroljubivoj koegzistenciji te dve grupe, sasvim su slabe šanse da će vlada odustati od ideje da skloni Dinkića i druge nelojalne eksperte u monetarnim strukturama.
       Pripadnici tvrde struje u koaliciji će reći da se sve dogodilo jer su, prvi put, osetili da je opozicija razbijena, da vlada ima komotnu većinu u parlamentu i da je došlo vreme za razlaz sa ljudima, “koji su i dalje lojalniji Koštunici nego vladi u kojoj sede”. Nešto drugačije misle njihovi protivnici koji ukazuju da je u najjačoj stranci već otvorena bitka za Đinđićevog naslednika, zbog čega se dva krila takmiče u učvršćivanju autoriteta u vladi i koaliciji prema nepouzdanim saveznicima. Novi frontovi unutar same vlade, izgleda, guraju Živkovićev kabinet ka prilično jednostavnom izboru: nova vlada sa nekim novim članicama ili vanredni izbori. U tugaljivoj priči pod naslovom “DOS, laži i video-trake” sve će zavisiti od količine kompromitujućeg materijala koji se taloži u fiokama koalicinih partnera.
      
       BATIĆ BAČEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu