NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Amerikanci su lažovi!

“Jedanaesti septembar je delo mnogobrojnih lažova iz Bušove administracije. Već imate knjige koje govore o tome” kaže naš sagovornik

      Mada izgleda već gotovo dokazano da je NATO 1998. i 1999. samo čekao prilike poput Račka i Rambujea kao izgovore za napad na SRJ, ostaće pitanje šta se tačno dogodilo u jesen 1998. u Zapadnoj Evropi i da li je zaista jedna špijunska afera izazvala pomeranje bombardovanja. Major Pjer Anri Binel, pored generala Jovana Milanovića najistaknutija ličnost ove sličice, kaže da je, obaveštavajući srpsku stranu, samo izvršavao naloge pretpostavljenih. Da li je njegova odbrana neka vrsta odgovora na pitanje: zašto Francuska napušta Srbiju ne samo politički i ekonomski, već i kulturno? Kako god bilo, on tvrdi da su ih otkrili Amerikanci i da je neko morao platiti ceh podele francuskih elitnih krugova na pristalice i protivnike bombardovanja Srbije.
      
       Govoreći na promociji svoje knjige “Ratni zločini NATO-a” ( Gutenbergova galaksija, Biblioteka “Slovo Srba u svetu”) u Udruženju književnika Srbije, Francuska 7, istakao je da ne veruje da je Evropa u čeljustima SAD, već da je to čitav svet prema finansijskim lobijima. Ne liči na Džemsa Bonda ako ni zbog čega drugog a ono zato što veoma živo gestikulira i ne pije votku-martini. Za njega je suština problema ovog sveta u ovome:
       - Novac, samo novac. Imamo previše tehnokrata koji rade za svojim kompjuterima, sastaju se u klimatizovanim salama a nikada nisu bili na terenu koji obrađuju niti razgovarali sa tamošnjim ljudima. Video sam sprovođenje Dejtonskog sporazuma; bio sam u BiH zbog toga i neke gluposti ovog sporazuma opisujem u svojoj knjizi. U Kiseljaku sam uspeo da nasmejem neke ljude i uspostavim kontakt sa njima. U Višegradu sam u početku naišao na drugačiji prijem što ne čudi s obzirom na to da je NATO bombardovanjem uništio sve mostove ( na sreću, ne i onaj most) a i elektrana im je bila teško oštećena. Ali, posle tri dana, mi smo već drugačije komunicirali. Znate zašto? Zato što je to bio kontakt čoveka sa čovekom. To je nešto što bi naše tehnokrate trebalo da nauče. Imaju dosta para i vremena ali to nemaju. Ti momci iz Brisela ( nisu oni baš iz tog grada već iz Francuske, Nemačke, iz drugih zemalja) opustošili su francusko selo tako da mi sada nemamo čak ni komarce! Kod nas više ne možete videti na selu pticu, zeca a toga kod vas još uvek ima!
      
       Nije nikakva novost da je novac ključ svetske politike. Danas se, međutim, mnogo govori o tome da je svetska diplomatska scena doživela promene u odnosu prema obaveštajnim službama. Tačnije, da su metode klasične diplomatije ustuknule pred metodama tajnih službi kao i da je Kubanska kriza bila prekretnica u tom smislu?
       - Mislim da je Kubanska kriza bila samo vrh ledenog brega, mali bolni ubod žaoke koji je prošao ali koji je bio dobar pokazatelj. Baš kao što je havarija u Černobilju bila znak da je NATO, tj. da su SAD odnele pobedu nad SSSR-om u ekonomskom i strateškom ratu. Glavni je problem to što vlade više nisu u stanju da same vladaju svojom politikom. Svojevremeno, dok smo bili mladi oficiri na srednjem Istoku, jedan moj prijatelj, inače američki general koji je još uvek u službi, rekao mi je da njihove predsednike više ne bira narod već lobiji i da će to za njih tek postati nevolja. U slučaju Džordža Buša to je sasvim jasno - on nije postavljen glasovima već je to učinio Vrhovni sud. Što se tajnih službi tiče, uobičajeno, u demokratskim zemljama pa čak i u zemljama “narodne demokratije”, one su potčinjene izabranoj političkoj moći. Ali, u nekim zapadnim zemljama ove su službe zloupotrebljene od strane pojedinih političara koji su istovremeno i poslovni ljudi, kako bi se bavile privrednom špijunažom. Osnova ove delatnosti je novac poreskih obveznika! U pitanju je veoma opasna promena, pogotovu ako se uzme u obzir ono što se dogodilo ovde. Dakle, ono što se može videti na terenu je upotreba oružanih snaga u privatne svrhe! Događaji u Iraku nisu bitno drugačiji od ovdašnjih. Balkan i Irak su u opštoj jagmi za kontrolu nad svetom delovi nečeg što bi se moglo nazvati “velikim planom”. U određenom času, finansijski krugovi žele kontrolu nad strateškim pravcima i izvorima energije. Momentalno, to je nafta. Ali, ona neće to biti zauvek.
      
       Ali na Balkanu nema nafte...
       - Tako je, ali postoji oblast komunikacija. Zašto bi NATO bombardovao mostove u Vojvodini? Da bi sprečio dolazak trupa iz Vojvodine na Kosovo? Sigurno ne. Čineći ovo, on je presekao puteve nafte sa severa ka Srbiji i Hrvatskoj. U Iraku jeste ovaj energetski izvor ali i komunikacije, ništa manje. To je, dakle, strategija koja nije napravila zaokret još od 1943.
      
       Zašto baš od te godine?
       - Ruzveltu su bile potrebne pare da bi završio rat protiv nacista. Zato se on dogovorio sa predstavnicima finansijskih krugova a cena tog dogovora bila je mogućnost za te ljude da ulažu u pobeđene zemlje. To jeste bila prekretnica. Kada je Truman bio izabran, 1945. kazao je da će od tog trenutka pravi rat biti ekonomski a pobednik ona zemlja koja može da stvara zvučni film u boji. Pri tom nije mislio na film kao umetnost već na televiziju. Mi smo danas svesni toga da se preko interaktivnih video-sistema ne šalju samo ekonomsko propagandne poruke već i kulturološke slike.
      
       To je nešto što već ulazi u potrošački mentalitet. Pomenuli ste “veliki plan” i strateške pravce, izvore. Šta je to što je stvarno interesantno?
       - Problem potrošačkog društva je u tome što velike kompanije, da bi opstale, moraju kreirati želje i potom ih plasirati kao potrebe. A sva potrošačka društva zahtevaju mnogo energije i ako se ovako nastavi, veoma brzo ćemo potrošiti sve fosilne ostatke na planeti. Nafta, doduše, nije jedini energent ali je u ovom času teško zamenljiva. Voda je mnogo veći problem. Energija je ogroman izazov i zato su SAD morale odbiti potpisivanje sporazuma o zaštiti životne sredine. Naravno, stvar je u industrijskim lobijima koji su sponzori administracije. Ako pogledate ljude oko predsednika Buša, videćete da su gotovo svi pre postavljenja na političke funkcije bili na čelu velikih koncerna. Na ovo je još predsednik Truman upozoravao kao na stvarnu pretnju! Sami Amerikanci su postali taoci svoje politike a država dužnik kompanija. Setite se jula 2001. kada deo Kalifornije nije imao struju nekoliko dana zato što administracija nije plaćala račune privatnoj kompaniji. Amerikanci imaju još jedan problem: moć dolara ne počiva na zlatnim rezervama.
      
       Da li znate za dogovor između Ala Gora i Viktora Černomirdina kao i za osnivanje mešovite rusko-američke komisije za otvaranje dosijea tajnih službi o Severnom polu?
       - Ne znam ništa o tome ali je u pitanju nešto veoma interesantno. Gospodin Gor je čovek naftnih kompanija a Rusija je veoma interesantna zbog svojih ogromnih prirodnih bogatstava. Štaviše, ona je jedan od glavnih dobavljača nafte za SAD. Tokom prethodnog perioda, kada Amerikanci nisu mogli dobijati “crno zlato” iz Iraka a sa Saudijcima su imali probleme, oni su mnogo više kupovali od Rusije.
      
       Amerika na optuženičkoj klupi? Da li samo njihovi planovi ugrožavaju i Evropu i stabilnost uopšte?
       - Ne Amerika. Američka administracija i njeni sponzori. Ta zemlja već desetine godina unazad doživljava neuspešne državne udare na sopstvenoj teritoriji. Na neki način, 11. septembar je delo mnogobrojnih lažova iz Bušove administracije. Već imate knjige koje govore o tome. Ako bi američki “veliki plan” bio razvoj slobode, pomoć ljudima, onda bi to bilo u redu. Ali ljudima na čelu velikih firmi nije stalo do toga. Svi imaju svoje “ velike planove” ali nisu svi pretnja slobodi evropskih zemalja. A američki plan to jeste, više ili manje.
      
       Da vidimo malo šta se dogodilo ovde i koliko Evropi prete neke druge pojave?
       - Kad god imate situaciju koja vodi građanskom sukobu, imate i ljude koji svoju moć i novac grade na tome. Problem je u uticaju sa strane. U Evropi 1991. i 1992. nije postojao jedinstven stav o načinima na koje se može pomoći jugoslovenskim narodima. Ne i odraditi za njih. U januaru 1992. u SAD susreo sam se sa pukovnikom koji je bio zadužen za strateške planove njihove vojske. On je već tada imao planove za Irak, ali ne i za Jugoslaviju! Verujem da njihovi vojni krugovi uopšte nisu imali nameru da intervenišu. Situacija je ovde evoluirala; došlo je do, recimo, “ političkog širenja Balkana”, i njihovi finansijeri su reagovali. Zapanjujuće je da oni nisu imali predstavu o veličini zemlje a kamoli o nečem drugom!
       Što se drugih pretnji tiče, one, naravno, postoje. Ako govorimo o islamu, moramo znati da fundamentalističke pretnje nisu uperene samo prema hrišćanima već i prema samim muslimanskim zemljama. Pogledajte Alžir, Egipat, Siriju, Jordan. Znate, većina islamskih terorista su, u stvari, profesionalni teroristi koji su samo trenutno islamski.
       Očaj je važno osećanje. U predgrađima naših velikih gradova živi veliki broj nezaposlenih mladih ljudi koji iz raznih razloga nisu išli u školu i sada imaju problem društvene adaptacije. Nezaposleni i neobrazovani, oni nemaju nadu.
      
       Već je kriza na prostoru bivše Jugoslavije pokazala podele unutar NATO-a; u slučaju Iraka to je evidentno. Na promociji ste kazali da očekujete neku vrstu pada SAD. Koliko je to uopšte moguće i kakve bi se posledice onda mogle očekivati?
       - Mislim da su dva poslednja rata, u Jugoslaviji i Iraku, znaci evolucije. U stvari, Evropa je bila u “ratu” sa SAD već 1992. kada se predsednik Miteran vratio iz Sarajeva ( u čemu su ga najmanje muslimani podržali). Samo što to nisu stanovnici Evrope znali.
       Nije stvar u tome da se slomi jedna zemlja već da se izvrši humanizacija međunarodnih odnosa. Mislim da bi situacije kojima se ne nadamo, bar ne u neko skorije vreme, mogle doći mnogo brže! Kad to kažem, mislim i na ljude u severnoj Kosovskoj Mitrovici koji su ostavili svoje domove na južnoj strani Ibra ; verujem da će oni moći da se vrate svojim kućama za nekih pet do deset godina a možda i brže. Problem Kosova nije samo u ideji o Velikoj Albaniji koju neguju tamošnji Albanci već i u nepostojanju političkog rešenja koje bi okupacione trupe mogle podržati. Koliko sam mogao videti, francuski i britanski vojnici se trude da svoj posao obave najbolje što mogu; ali oni nemaju uputstva. Nadam se da će neki dogovor biti postignut uskoro. Ako govorimo o padu SAD, moramo priznati da su one veoma važne za svet. Međunarodni odnosi bi morali biti bolje balansirani. Pre ili kasnije moraće da se završi sa ljudima iz sveta krupnog kapitala, koji su samo po poreklu Amerikanci, Francuzi, Nemci ili Kanađani, ili opet nešto drugo a koji su lojalni samo sebi i novcu.
       Rekao bih ( a osnova mog mišljenja su moje ali i analize ljudi koji mnogo više od mene znaju o nekim stvarima) da svet neće biti bipolaran već multipolaran. Pored Evrope i Severne Amerike, imate Indiju, Tajvan, Kinu. Ne može se za sada sa sigurnošću reći kome će se priključiti Japan jer on stalno lavira. Zatim, imate Avganistan i Pakistan. Verujte mi, Amerikanci ne vladaju Avganistanom; to nikome nije uspelo pa ni samim Avganistancima. Postoji još jedan blok, koji će tek imati svoje mesto, a koji je jako težak za shvatanje i potpuno različit od drugih - Afrika.
       Južna Amerika je opet posebna priča. Argentinci nisu više Španci ili Portugalci već Argentinci.
       Mislim da ovde govorimo o mreži polova. Naročito je važno da u nekim oblastima bude razvijena mreža komunikacije među ljudima. To je Balkan, na primer. Mora se znati da kao što je pogrešno lepiti etikete Kurdima i šiitima ( postoji nekoliko načina da se bude Kurd) u Iraku, i svrstavati ih sve u jedan lonac, tako je pogrešno verovati da svi Albanci misle isto. Mreža komunikacija među ljudima bi mogla biti rešenje za mnoge probleme. Mislim da će nas sam tok stvari primorati na to; da drugog izbora neće biti.
      
       MILENA MILETIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu