NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Novinari bez odgovora

Španski novinari svakodnevno podsećaju vladu na smrt njihovih kolega u Bagdadu i pozivaju na odgovornost američkih snaga

      Ulica Serano u Madridu pod majskim pljuskom. Nausprot ambasade Sjedinjenih Američkih Država, opkoljene sa desetak kombi vozila punih policije i sa strane tanketom, koja tu još od 11. septembra 2001. neprestano stoji, na trotoaru nekoliko stotina demonstranata. Uglavnom novinara i ljudi iz španskih informativnih medija. Transparenti, poneka zastava i mnogo ljutih pokliča. Tačno je mesec dana otkad su u Iraku poginuli novinar Hulio Angita iz El Munda, i Hose Kouto, snimatelj Tele 5, a ni od domaćih vlasti, ni iz Vašingtona, prema demonstrantima, o njihovom nesrećnom kraju, nema nikakvih izveštaja. Ili, bolje rečeno, ima, ali oni ne samo da španske novinare ne zadovoljavaju, već u njih retko ko i veruje. Zato traže istinu, i ovako na protestu na koji će, kako tvrde, dolaziti sve dok sa na njihova pitanja ne da tačan odgovor.
       A pitanja je mnogo, i od njih izdvajamo samo dva, izneta u zvaničnom saopštenju kolega poginulih novinara; “Zašto Vlada Španije...ne ispuni svoju odgovornost prema jednom svom građaninu, zatraži istragu od Sjedinjenih Država i osudi ubistvo? Zašto je u Kongresu Narodna partija glasala protiv predloga zakona kojim bi se tražila moralna osuda, i istraga o događajima vezanim za smrt Hose Kousa?” I na kraju, zahtev: “Tražimo da se ispita smrt Hose Kousa, koju onakvom kakva je i bila, smatramo RATNIM ZLOČINOM, i da se kao takva i osudi.”
       Hulio Angita, inače sin bivšeg prvog čoveka španske Ujedinjene levice, i jednog od retkih političara koji je javno osudio napade na našu zemlju, poginuo je prateći američke trupe na prilazima Bagdadu, prema zvaničnim izveštajima, od iračke granate. Potresen smrću sina, otac Hulia Angita je osudio rat, rečima koje su se još istoga dana pretvorile u parolu, transparent ili bedž, na brojnim antiratnim demonstracijama širom Španije, “Prokleti bili ratovi, i nitkovi koji ih podržavaju.”
       Hose Kouso je stradao dan kasnije, u bagdadskom hotelu “Palestina”, pretvorenom u novinarski centar u toku invazije na Irak. Prema Pentagonu, hotel je već bio obeležen kao ratni objekat, novinari upozoreni da ga napuste, a u trenutku kada su tenkovi ulazili u grad, sa hotela je ka njima ispeljeno više hitaca. Dakle, kapetan “Abramsa” je pucao u samoodbrani. Novinari, međutim, imaju drugačiju verziju; njih niko ni o čemu nije obavestio, niti je iz hotela ispaljen ijedan hitac. Video-snimak France 3, napravljen sa terase hotela, to i potvrđuje. Na njemu se jasno vidi tenk sa uperenom cevi ka hotelu, i nekoliko minuta kasnije i zlokobna vatra. I potom, kobna vest-smrt Kousa i ukrajinskog kolege Protsjuka.
       I indignacija širom Španije. Vlada žali zbog nesrećnog slučaja, i upravo zbog takve kvalifikacije događaja, ne misli da zatraži nikakvu istragu. Opozicija pita: “Zar je dotle došla potčinjenost SAD, da se ne osudi smrt dva nevina čoveka?” Porodica poginulog snimatelja traži istragu i najavljuje tužbu sudu. Nema informativnog medija koji nije izjavio saučešće, i priključio se mišljenju da tragična smrt španskih novinara, mora da bude ispitana do kraja, a krivci za nju kažnjeni.
       Otad je prošlo mesec dana, i mediji su, što kroz članke i emisije, što kroz minute ćutanja i proteste, podsetili vlasti da se osim prolaska vremena, ništa drugo nije dogodilo. I da će i dalje o tome postavljati neugodna pitanja, “sve dok ne priznaju grešku, prihvate je i plate zbog nje”.
       Da poginuli nisu zaboravljeni, dokaz je i ovogodišnja nagrada za novinarstvo “Ortega i Gaset”, uručena posmrtno dvojici nesrećnih kolega. Tom prilikom, u emotivnom govoru o slobodi štampe i nagonu onih koji bi da se istina ubije, meksički pisac Karlos Fuentes je rekao da “hotel Palestina ostaje kao sećanje na novu Gerniku, Gerniku istinitog i hrabrog novinarstva”.
       Šta će se dalje događati, i šta će preduzeti novinarske asocijacije u odbranu svojih članova, i hoće li se i dalje braniti prvo španski, francuski, kineski, pa tek onda novinar neke male zemlje, potpisnik ovih redova je pitao predsednika španske sekcije “Reportera bez granica” Fernanda Kasteljoa. Kao i to zašto se sada ne veruje u američku verziju događaja, kao što se verovalo pre četiri godine, kada je bombardovana beogradska Televizija? Krijući uzbuđenje, g. Kasteljo je odgovorio, “Ako niste znali, mi iz “Reportera bez granica” smo tražili suđenje direktoru Televizije koji je sada u bekstvu, pošto smo razgovarali sa američkim generalima, koji su nam potvrdili da su unapred obavestili o napadu na Televiziju u Beogradu. A ko upozori....”
       ...nije izdajnik”, kaže španska poslovica koju prvi čovek “Reportera bez granica” nije do kraja izgovorio, mada za razumevanje njegovog stava o tragediji beogradske Televizije, to i nije bilo potrebno. Nije preostalo ništa drugo već da obavestimo g. Kastelja, da je bivši direktor rečene televizije osuđen, ali ne i oni koji su bombardovali zgradu, bez uverenja da će se granice saznanja “Reportera bez granica” proširiti i na njih..
       Vidno pogođen smrću svog dugogodišnjeg saradnika, direktor informativne sekcije TV 5, Huan Pedro Valentin nam je na ista pitanja ovako odgovorio: “Kousa svakako nećemo zaboraviti i učinićemo sve da se okolnosti njegove smrti razjasne, bilo kako bilo.. .A u Beogradu sam bio za vreme bombardovanja, i Televizija Beograd bila je i naš centar, gde smo dobili sve usluge, i to vrlo profesionalno. Posle smo snimljeni materijal morali da šaljemo kolima preko Rumunije, jer se niko nije usuđivao da nam ustupi svoju satelitsku antenu. Kako, zašto, pitao sam... a ljudi su odgovarali da će istog trenutka kada počne naše emitovanje, biti bombardovani. Nisam mogao da verujem da neko može da napada informativne medije... a sad vidim da tada mi novinari, nismo bili na visini događaja, i žalim zbog toga.”
      
       BRANISLAV ĐORĐEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu