NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nacija u lavirintu

Istovremeno pritisnuta američkim i evropskim zahtevima Hrvatska se suočila i sa kvarovima u sistemu elektronskog glasanja u parlamentu, gde se zajedno pale lampice “za” i “protiv”...

      Jedan ugostitelj u Rijeci nedavno je na zidu svoga kafića video đavola i veoma se uplašio što je trouglasto “lice” Satane na čelu imalo krst. Požurio je da o svemu obavesti najbližeg sveštenika, pošto se đavo “ukazao” samo 300 metara od mesta gde se već podiže govornica za papu Jovana Pavla Drugog koji za nekoliko dana stiže u treću posetu Hrvatskoj. Đavo se lukavo sakrio iza telefonske govornice i da revnosni ugostitelj nije tražio da se govornica premesti, Riječani nikada ne bi videli dijabolično lice zla.
       Ova bizarna metafora samo je deo haotičnog mozaika u kome današnja Republika Hrvatska treba da ugosti bivšeg krakovskog nadbiskupa Karola Vojtilu koji se danas smatra najvećim moralnim autoritetom zapadnog sveta. Ovakva geografska i politička odrednica upravo je srž svih domaćih problema. Posle deset godina državne samostalnosti i dvanaest godina života bez komunizma, politička elita Hrvatske još nije načisto gde zapravo pripada i koji su njeni nacionalni interesi. Za prvu dilemu možda su krivi Amerikanci koji vladu premijera Ivice Račana pritiskaju da potpiše sporazum o neizručivanju američkih vojnika međunarodnim sudovima. Ako kaže “da”, Hrvatska neće imati pristupa Evropskoj uniji, ako kaže “ne”, domaća vojska ostaće bez šest miliona dolara američke vojne pomoći i političkog tutorstva Sjedinjenih Američkih Država.
       Za drugu dilemu očiglednu odgovornost snosi četiri i po miliona stanovnika Hrvatske i političari koje su birači prethodnih godina dovodili na vlast. Kada je izgubljen kompas “nacionalnih interesa”, teško je reći, jer se ne zna ni ko ga je nosio. Domaća nacija i građani Hrvatske preživeli su rat i “tihu izolaciju” zapadnog sveta, masovne izbegličke kolone, divlji kapitalizam i vreme koje politički analitičari danas tako lako nazivaju “Tuđmanovom diktaturom”, a nekada su upozoravali na “zvjezdane trenutke hrvatske nacije i demokracije”. Deset godina političke i državne samostalnosti u Hrvatskoj ipak nije donelo konkretne odgovore na pitanje koje je upravo banalno u svojoj jednostavnosti - koji je nacionalni interes moderne hrvatske države?
       Da li prioritet hrvatskih državnih i nacionalnih interesa ipak drže Amerikanci sa svojim nepojmljivim zahtevom da njihovi državljani budu unapred amnestirani od ratnih i ostalih zločina i kriminala? Ili konce vuku evropski političari koji su Račanovu vladu i domaće Ministarstvo spoljnih poslova naterali na dramatičan korak - ukidanje viza za građane Srbije i Crne Gore koje je u Hrvatskoj praktično prećutano? Zašto se Hrvatska opet našla u procepu svetske ucene i sopstvene suverenosti i koliko je po tome uopšte različita od svojih suseda iz zemalja bivše Jugoslavije?
       Za odgovore na sva ova pitanja potrebno je mnogo više političke i građanske hrabrosti nego što je poseduju ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom. Naruku im idu i spektakularni kvarovi na opremi za elektronsko glasanje u nacionalnom parlamentu. Reč je o “Simensovoj” opremi plaćenoj 300 hiljada evra iz državnog budžeta koja je postavljena još početkom godine, ali nijednom još nije upotrebljena. Razlog je bizaran koliko i pojava “vraga” iza govornice u Rijeci. Kad god pokušavaju da donesu neku važnu državnu odluku, poslanici u Hrvatskom saboru suoče se sa tragikomičnom situacijom na tastaturi pred sobom. Koju god tipku da stisnu, uvek gore i “crvena” i “zelena” lampica. Tako ispada da i elektronika potvrđuje ono što zli jezici tvrde za politiku koju danas vodi vlada premijera Ivice Račana. U kriznim momentima ona nikada ne donosi radikalne odluke, nego se drži stare demagoške maksime - “mi nismo ni ‘za’, ni ‘protiv’ nego obrnuto”.
       Ipak, nervoza u javnom životu Hrvatske očitija je nego ranije. Ne samo zbog činjenice da se zemlja nalazi u predizbornoj godini, nego i zbog praznog hoda u kome je zaglavila iza Tuđmanove epohe. Zapinje na prepoznatljivim mestima, od Međunarodnog monetarnog fonda koji rigorozno kažnjava domaće bankare u zamenu za retke kredite, do Haškog tribunala koji ne pokazuje nikakvu nameru da generalu Anti Gotovini iskazuje isto divljenje kao i dobar deo domaće javnosti i političke elite. Statističari su izračunali da spoljni dug Hrvatske odnosi skoro sedamdeset odsto društvenog proizvoda zemlje u kojoj se, barem danas, prosečno zarađuje pet stotina evra mesečno. To praktično znači da bi svaki zaposleni građanin Hrvatske uz ovakvu platu morao dve godine da bude bukvalno gladan kako bi se vratili zapadni dugovi. Podatak da su u zapadnim bankama samo Srbija i Bugarska zaduženije od Hrvatske, više nema onako lekovito delovanje kao ranijih godina. Nacija i političari koji misle da zastupaju njene interese i dalje su ubeđeni da Hrvatska ne duguje svetu, nego svet duguje njoj. Počevši od “moralne isprike” za rat, do bespovratnih kredita koji bi mogli da olakšaju ratne traume stanovništva.
       Zemlja se ovih dana bori sa nekoliko različitih političkih struja od kojih je svaka dovoljno jaka da uništi naivne i osamljene uzvodne plivače. Glavu iznad vode najčešće uspeva da održi predsednik Stjepan Mesić koji ne pokazuje nikakvu nameru da prihvati dijalog sa odbeglim Antom Gotovinom koji se ljuti što je prvi čovek Hrvatske u Zadru odbio da se pojavi ispod njegove slike koja i dalje visi u kancelarijama gradske uprave. Mesić je opovrgao i glasine da se priprema tajni sastanak sa Antom Gotovinom i dogovaranje uslova njegove predaje. Tvrdi da bi haški begunac u tom slučaju istog časa bio uhapšen, jer je Hrvatska pravna država. Ostali autoriteti hrvatske nacije stvarnost ne mogu da prihvate isključivo “de iure” poput predsednika pravnika.
       Posebno teško to pada domaćoj Katoličkoj crkvi. Pošto je u programu posete Jovana Pavla Drugog i obilazak Zadra, pitanje “fotografisanja” Svetog oca ispod postera haškog begunca nameće se samo od sebe. Još gore bi bilo da vatikanskog poglavara, kako je najavljivano, dočeka “mali Ivan Gotovina”, nećak odbeglog haškog optuženika, zajedno sa proustaškim pevačem Markom Perkovićem Tompsonom koji bi svoj patriotski repertoar tipa “zapalit ću Krajinu do Knina” za tu priliku s lakoćom zamenio pobožnim pesmicama o “malom Isusu, Bogu i Domovini”.
       Novi nesporazumi između današnje hrvatske države, njene aktuelne političke vlasti i domaće Katoličke ckrve izbili su upravo zbog nacionalnih interesa koje obe institucije drugačije vide i definišu. Vlada premijera Ivice Račana, Hrvatski državni sabor, kancelarija predsednika Stjepana Mesića i ostale uticajne državne institucije neprijatno su se iznenadile konstatacijom katoličkog klera objavljenom u poslednjem broju “Glasa Koncila” da Hrvatska još nije uspela da artikuliše svoje nacionalne interese. Ova činjenica postala je toliko notorna da više nije mogao da je zaobilazi ni tradicionalno diskretan i politički, barem naizgled, suzdržan kaptolski vrh kome se novi kurs hrvatske politike nikako ne sviđa.
       Šta je, dakle, hrvatski nacionalni interes i zašto je podložan tolikim promenama? Prosvetiteljski raspoloženi kreatori javnog mnjenja iz provladinih medijskih kuhinja odlučili su da ovaj rebus reše populističkim pristupom. Prvo, nije istina da Hrvatska ne zna koji je njen nacionalni interes. Momentalno je to ulazak zemlje u Evropsku uniju za koji optimisti tvrde da može da se očekuje u naredne četiri godine. Drugo, nije tačno da je zemlja ostala bez kompasa otkako je zakoračila u svoju državnu samostalnost. Upravo suprotno. Prvi nacionalni interes Hrvata u devedesetim godinama bio je svrgavanje onoga što se danas zove “komunistička diktatura”, a upadljivo je slično frazi “Tuđmanova diktatura” čije je svrgavanje postalo novi nacionalni interes zemlje u razdoblju od osamostaljenja do završetka etničkog preuređivanja nacionalnog pejzaža zemlje.
       Veoma je interesantno i upadljivo da u razdoblju u kome je čitav prostor bivše Jugoslavije goreo u ratnim sukobima njenih naroda, niko u Hrvatskoj, ni tada ni sada, nije smatrao da bi prvi nacionalni interes mlade i tek osamostaljene zemlje trebalo da bude mir.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu