NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U procepu

Ponekad izgleda da niko neće da živi u zajedničkoj državi, a tek da sprovodi zajedničku spoljnu politiku. Izgleda da samo svet hoće zajedničku državu dok “dva oka u glavi” hoće da se rastave (možda će do toga doći baš na skoru stogodišnjicu zajedničke države). “Vucigurko” radi svoj posao, samo nikad u istom smeru. Zašto su, onda “navalili” na nas i Evropa i Amerika kad im donedavno nismo trebali?

      Došlo je vreme da pakujemo kofere za Evropu. Možda se ovo nekom čini previše optimistički, ali, setimo se, Slovenci su to odlučili krajem devedesetih (“Evropa zdaj”) i trebalo im je više od decenije. Istina i tad su bili spremniji od nas, ali tad je to bilo mnogo teže.
       Danas nas svet i Evropa prihvataju, naravno postavljaju brojne zahteve, koje mi u našoj “kooperativnosti” ne možemo da izvršimo bez pomoći Havijera Solane, visokog predstavnika EU za spoljnu politiku. Čini se ponekad da bi nas Evropa mogla primiti u Uniju već 2007. godine, zajedno sa Rumunijom, Bugarskom i Hrvatskom, čini se čak da nas na momente “vuče”. Međutim, čini se takođe da nas naš najnoviji i najjači saveznik, Sjedinjene Američke Države, prosto “guraju” u Evropu. Međutim ovaj “vucigurko” bi baš zbog toga mogao da čeka još vrlo dugo usamljen na Balkanu.
       Spoljna politika ove naše državne zajednice, Srbije i Crne Gore, nema ni osnovne elemente da bude efikasna, prvenstveno zbog toga što je nasleđena praksa ostala ista, a rešenje po kome je predsednik države iz jedne republike a ministar inostranih poslova iz druge, mada je realno bolje od rešenja da oboje budu iz jedne republike, a da druga ne priznaje njihove odluke. Tako dobijamo situaciju koju smo već imali - republički premijeri vode spoljnu politiku svake republike. U slučaju američke intervencije u Iraku, iz jedne republike su stigla glasna odobravanja tako da je ministru inostranih poslova ostalo samo da ove izjave mlako potvrdi (što se moglo i očekivati, ali posle diplomatskog ispada nije se imalo kud).
       Usledili su zahtevi za promenu broja i nov razmeštaj ambasadora i neuplaćivanje dogovorenih i određenih sredstava u zajedničku kasu, itd. Ponekad izgleda da niko neće da živi u zajedničkoj državi a tek da sprovodi zajedničku spoljnu politiku. Izgleda da samo svet hoće zajedničku državu dok “dva oka u glavi” hoće da se rastave (možda će do toga doći baš na skoru stogodišnjicu zajedničke države). “Vucigurko” radi svoj posao, samo nikad u istom smeru. Zašto su, onda “navalili” na nas, i Evropa i Amerika, kad im donedavno nismo trebali?
       Prvo, nisu “navalili”. Oni nama trebaju, a mi njima tek da začepe crnu rupu na Balkanu (možda će zato u EU ući i Turska, koja to godinama uzaludno traži). Evropa, koja se sve odlučnije sprema na još veću integraciju, trenutno radi na nacrtu evropskog ustava. Naravno mnogi misle da je to čista utopija; međutim, evropesimisti su bili iznenađeni i proširivanjem broja članica i uvođenjem zajedničke valute. Stvaranje nekakvih Sjedinjenih Država Evrope, ili kako se već nazovu, potpuno je u skladu sa opredeljenjem najvećih i najjačih evropskih zemalja.
       Snaga jedne velike zajednice je tolika koliko je jaka njena najslabija karika. A to smo mi - uz časni dodatak Bosne i Hercegovine i Kosova. Može li to Evropa sebi, i nama, dozvoliti?
       Sa druge strane, zašto se čini da Amerikanci pomažu, nama i Evropi kada se zna da je jedan od najvažnijih prioriteta američke spoljne politike zaštita od mogućnosti da Evropa postane snažna i nezavisna sila koja se može suprotstaviti Americi? U tom cilju je, sredinom maja, izašla Zajednička deklaracija o obnavljanju transatlantskog partnerstva, koju su doneli četiri bivša državna sekretara Sjedinjenih Američkih država, jedan bivši savetnik za bezbednost, dva bivša sekretara odbrane, sekretar Trezora, sekretar urbanog razvoja, direktor CIA (svi takođe bivši) i tri senatora.
       Ova veoma snažna grupa izrazila je “zabrinutost što se Evropa i Amerika sve više razilaze” i predložila da zvaničnici američke vlade dobiju mogućnost da prisustvuju konferencijama međuvladinih i izvršnih tela Evropske unije, tako da SAD budu upoznate sa svim akcijama koje Evropa namerava da preduzme.
      
       Koliko će im to uspeti, ostaje da se vidi, ali pošto već sede u OEBS-u i pošto su već “ljuti” na Evropu zbog njenog ponašanja za vreme intervencije u Iraku, čini se da će veoma zapeti.
       Kako se, onda, mi uklapamo u te planove? Izgleda da Amerikanci sve čine da se Evropa ujedini ali da se podeli na novu i staru Evropu. Nova Evropa ih je podržala u Iraku, počeli su da ratifikuju ugovor po kome će američki vojnici biti izuzeti od eventualnog pojavljivanja pred Stalnim međunarodnim sudom za ratne zločine, koji je već počeo da radi u Hagu a koji je nadležan za sve ratne zločine počinjene posle prvog jula 2002. godine.
       Rumunija je nedavno potpisala taj papir, koji se sada nalazi kod nas. Sad bi trebalo da odlučimo da li da nas guraju ili da nas vuku.
       Kako će naša diplomatija da reaguje? Da li će se države članice ove tako prirodne a toliko neprirodne državne zajednice opet podeliti i progurati ili zaustaviti, ovaj za nas toliko važan i osetljiv papir, “na mala vrata” i sa novom svađom i sporenjem?
       Nažalost, ovo nije samo jedini posao koji nam predstoji da bismo ušli u evropsku integraciju. Tih “poslova” ima mnogo više i sve su osetljiviji i finiji što se više približavamo svetu - i Americi.
      
       MILAN DAMNJANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu