NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Uškopljeni sud

Tu prava nema nikako, u tom smislu što niko neće da mu se neko meša u feud. A svaki pravnik koji prihvati da ode u taj sud ide u jedan sterilan i uškopljen organ. Htelo se istovremeno da se izađe u susret i Evropi i Crnoj Gori a da se interesi Srbije ne naruše, što je nemoguće. Zajednica je već u rođenju bila pravno nezrela i sada su ovo samo logični pokazatelji njene nelogičnosti

      Za tvorevinu kakva je državna zajednica Srbija i Crna Gora iluzorno je ponavljati; tako nešto ne postoji “nigde na svetu”. Stvorena iz mučnog kompromisa dveju republika, uz svesrdnu pomoć Evropske unije (Havijera Solane), slovi za “originalan prilog” političkoj teoriji i praksi. Valjda ohrabreni takvim uspehom naši inovatori pokušavaju da patentiraju i ono što je nemoguće - da stvore sud Srbije i Crne Gore čije odluke neće biti obavezne i sprovodive!?
       Na sednici Skupštine Srbije i Crne Gore Zakon o sudu usvojen je tek u načelu. Zapelo je u raspravi o amandmanima kojima bi rad ovog suda trebalo da se poboljša ili, kako je ispalo, da mu se još minimizira već Ustavnom poveljom sužena nadležnost. Opoziciju je naročito iritirao amandman 15 na član 121. zakona koji su podneli poslanici vladajuće srpsko-crnogorske koalicije. Naime, tim amandmanom bi se brisala rečenica koja glasi: “Ukoliko država članica u predviđenom roku ne uskladi osporenu odredbu (Ustav u roku od šest meseci, a zakon u roku od 30 dana), ista prestaje da važi danom objavljivanja u Službenom listu Srbije i Crne Gore”.
       Ako odluke suda ne obavezuju, da li je to uopšte sudska odluka, u čudu se pitaju pravnici? Pre će biti da se radi o preporuci i arbitraži koju organi država članica ocenjuju da li će prihvatiti ili ne. A to više nema karakter onoga što je u samoj definiciji suda - da donosi odluke, a oni koji podležu nadležnosti suda dužni su da ih izvršavaju.
       Pravo postoji da bi se poštovalo a ne da bi se kršilo ili ignorisalo, kaže pravna struka. Ako nešto slovi kao pravna norma a nema sankciju, onda to nije pravna norma već najobičnija politička farsa. Biće da smo joj svedoci još od usvajanja Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora.
       Još tada bilo je logično da se predvidi instanciona nadležnost suda državne zajednice nad sudovima država članica, kako bi u poslednjem stepenu, po pravnim lekovima, obezbeđivao jedinstvo pravnog poretka, odnosno jednak pravni položaj građana bez obzira na to u kojoj je državi članici. To nije predviđeno. Ili, kako reče Toplica Đorđević(DOS), jedan od podnosilaca famoznog amandmana 15, da je time samo uvažena realnost.
       Ta realnost je čak i u Povelji nešto drugačija, mada je, u stvari, sama Povelja pozadina onoga što se dešavalo u Skupštini. U njoj postoji odredba koja je dosta čudna: “Ustavna povelja, zakoni i nadležnosti Srbije i Crne Gore i ustavi, zakoni i nadležnosti država članica moraju biti usklađeni.” Interesantno, ne kaže da moraju biti usklađeni sa Ustavnom poveljom i zakonima i nadležnostima te nazovi celine. Kao da se plašilo da se taj primat u članu 51. Povelje uopšte naglasi.
       S druge strane, kad se pogleda nadležnost suda, onda ispada da se radi o usklađivanju. To se kaže u članu 46. stav 1, alineja 1, 2, 3, 4 i 5, da Sud Srbije i Crne Gore odlučuje o usklađivanju ustava država članica s Ustavnom poveljom, i zakona država članica sa zakonom Srbije i Crne Gore. To za posledicu ima: ili će se ostaviti rok, kao što je i predviđeno, da se to uskladi, u suprotnom će prestati važenje osporenih propisa, ili da se ta saglasnost obezbedi u saradnji sa Evropskom unijom. To bi bilo spoljno mešanje, ali tog mešanja bilo je i pri rođenju državne zajednice. Morala bi se tražiti ne samo politička već i pravna pomoć. Hoće li Evropa tako nešto da podrži? Verovatno hoće, jer neće oni ovde živeti, kako je to već jednom rekao Vinston Čerčil.
       Pitanje je samo dokle bi to sve išlo. Ako neće da usklade osnovna akta, kako će tek imovinsko-pravna pitanja, na primer. A kada u pravu napravite presedan, pitanje je ko će, kada i u kojoj meri zaustaviti tu “brešu”, jer presedan po svojoj definiciji ima karakter da se širi i umnožava.
      
      
      
      
       Da se ne radi o pukim omaškama pokazuje i samo ustrojstvo suda. Sud bi činilo 12 sudija, izabranih na paritetnom principu. Oni odlučuju u slučajevima iz takozvane federalne nadležnosti, recimo, da li je neki zakon državne zajednice u skladu sa Ustavnom poveljom, da li je uredba vlade Saveta ministara u skladu sa zakonom i Poveljom...
       A kada ocenjuje ustavnost i zakonitost republičkih propisa onda u radu i odlučivanju, odlučuje se kroz zajedničku sednicu dva suda - Suda SCG i Ustavnog suda samo one republike članice čiji se propisi osporavaju. Računica kaže da je to, u slučaju Republike Srbije 12 saveznih sudija plus 9 sudija Ustavnog suda Srbije (u zbiru od 21 crnogorskih sudija samo je 6). Slična je situacija i kada je druga republika u pitanju. Pretpostavlja se da bi sudije iz iste republike imale isti pristup, što samo potvrđuje konfederalistički karakter te zajednice, doveden maltene do apsurda.
       E tu prava nema nikako, u tom smislu što niko neće da mu se neko meša u feud. A svaki pravnik koji prihvati da ode u taj sud ide u jedan sterilan i uškopljen organ. Htelo se istovremeno da se izađe u susret i Evropi i Crnoj Gori a da se interesi Srbije ne naruše, što je nemoguće.
       Zajednica je već u rođenju bila pravno nezrela i sada su ovo samo logični pokazatelji njene nelogičnosti.
      
       SLOBODAN IKONIĆ      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu