NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pokušaj lečenja

Nedostaju mi prijatelji, razgovori do dugo u noć, sir i vrhnje iz Zagreba, kajmak iz Beograda, nedostaje mi duša ovih prostora. Često sanjam ulice i kuće i drveće i Šestinski potočić i mamin grob na Mirogoju i tatin u Gorskom kotaru i zalazak sunca nad Botaničkom baštom gdje sam pred rat živjela... Ali to je život: niz gubitaka. Hvala bogu da imamo snove

      To se svuda u svetu kaže - devojka iz dobre kuće. Jedinica, kći univerzitetskog profesora psihologije i profesorke književnosti, odrasla uz baku po majci koja je unuci čitala knjige i učila je francuski i nemački jezik.
       Bila je najtalentovanija, najlepša i najbolja glumica u pozorišnom i filmskom miljeu ondašnje Jugoslavije. Prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta, junakinja U raljama života, od 1980. do 1990. snimala je po jedan film godišnje. Smrt roditelja i političko nasilje zatvorili su njen zagrebački životni krug. Izbacili su je iz pozorišta i iz bakinog stana u kome je odrasla, jer joj je nova, demokratska vlast uskratila pravo da ga otkupi.
       Početkom devedesetih, tačnije 5. novembra 1991. u zagrebačkom nedeljniku Danas objavljeno je njeno potresno pismo povodom napada kojima je bila izložena u zagrebačkoj štampi posle pojavljivanja u Kornejevim Pozorišnim iluzijama na Bitefu. Napisala je tada, između ostalog i ovo:
       “ ...Kaznu koju mi je priredio moj grad, moj jedinin grad, i moje kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu što su mi priredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i u našu profesiju, koja ljude mora spajati, a ne razdvajati...Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični zatekao... Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koji se sve način ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao brana za vječno gladnu propagandnu zvijerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistog srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna.”
       Od tada do danas, Mira Furlan živi u jednoj od pedeset američkih država, u braku sa rediteljem Goranom Gajićem sa kojim je od sredine osamdesetih. Poslednje četiri godine sreću dele sa sinom Markom Lavom Gajićem. Ređe koriste ovo drugo ime. Da je živ, jedan čovek bi sigurno bio srećan da je vidi ovog juna u Beogradu. Brana Petrović, taj suptilni poeta i pronicljivi analitičar poslednje decenije prošlog veka, razumeo je njenu muku i napisao Miri Furlan nežno pismo. Javno. I rekao joj da će njeno pismo “zauvek otići u antologiju dostojanstva”:
       “ ...Morate poverovati vašim kolegama i prijateljima u Zagrebu, dramskim umetnicima, pesnicima, slikarima, prodavcima cveća, knjižarima i pekarima i svima sa malim upaljenim lampicama pameti da su oni uz Vas, da oni nisu ti koji prinose granje za vašu lomaču. Oni Vas vole, ali u poganim vremenima, eto, biva, strah je jači od ljubavi.”
       Na svoj način, Miru je razumela i ona glumačka gromada od Pola Njumena kada ga je susrela u Aktors studiju u Njujorku. Na njegovo pitanje ko je i odakle dolazi, pričala mu je o ratu u njenoj zemlji, o tome kako je otišla... “Kad je sve saslušao, pogledao me je onim neverovatnim plavim očima i rekao jednu englesku frazu koja otprilike glasi: život je kao novčić bačen u zrak pa zavisi na koju stranu padne.”
       Ovih dana, u Beogradu, u jednom iznajmljenom stanu u centru Beograda, dok je Marko gledao neki film na videu, pre nego što je Goran stigao sa Kalenića pijace sa kajmakom i ovčijim kiselim mlekom koje Miri toliko prija...... malo smo se družile.
      
       Prošlog leta ste se na velika vrata vratili u Hrvatsku u Euripidovoj “Medeji”. Niste krili tremu. O čemu ste mislili uoči premijere, kako ste se osećali posle premijere?
       - “Medeja” je za mene bila važno, intenzivno, bitno iskustvo. Vratila sam se u svoj jezik nakon 11 godina, igrala jednu od najsnažnijih ženskih uloga u povijesti svjetskog kazališta, ulogu za koju sam, čini mi se, bila sprema i profesionalno i životno. Cijelo to iskustvo bilo je važno i meni i, čini mi se, tamošnjoj publici, jer smo svi mi u potrazi za smislom i kontinuitetom, i mi koji smo otišli i oni koji su ostali. Rat i sve što ga je pratilo je uspio rasturiti i obesmisliti milione života i čini mi se da je možda sada vrijeme kad rane treba početi liječiti. I moj dolazak u Beograd je pokušaj liječenja, ne samo mojeg.
      
       Sada dolazite u Beograd da snimate film i svesni ste ogromnog interesovanja medija. Kao glumica biste mogli da budete veoma zadovoljni zbog toga. Rekla bih da se privatno pribojavate tog “viška publiciteta”?
       - Ono što je za mene beskrajno zamorno i krajnje zabrinjavajuće, jeste činjenica da je politički kontekst oko mog imena bio svih ovih godina toliko snažan i sveobuhvatan da se moram zapitati koliko je od mene kao glumice uopće ostalo. Strašni su zločini počinjeni u ime velikih ideja, a jedan od njih je i upotreba ili, bolje, zloupotreba i politička manipulacija ljudima. Želim se izboriti za pravo da budem privatna osoba s pravom slobodnog kretanja po svijetu, kao i za pravo da radim svoj posao na bilo kojem mjestu na planeti. Politizacija svega postojećeg, svakog koraka, svake izgovorene riječi, dovodi u svom krajnjem rezultatu do ukinuća osobe o kojoj je riječ. Protiv toga se treba pobuniti ako čovjek želi ostati živ. U tom smislu je igranje “Medeje” bilo igranje “Medeje”, a snimanje ovog filma u ovom gradu je upravo to - snimanje filma. Jednostavno, ne mogu više nositi teški teret koji mi je navaljen na leđa. Želim prodisati i imati pravo na svoj jezik, na svoju profesiju na ovim prostorima, na svoj vlastiti rad i život. Nitko nema prava da mi to oduzme.
      
       Prošlo je skoro 20 godina od kada ste snimili film “U raljama života”. On se, kao nekakav kultni film, svaki čas prikazuje na ovdašnjim televizijama. Da li ste, ovih godina u Americi, gledali neke svoje filmove; tačnije, da li ste odneli kasete sa svojim filmovima, ili je tačno da ste poneli samo svoju bibilioteku iz Zagreba?
       - Ja nisam od onih koji uživaju u gledanju sebe. Upravo suprotno. Uvijek vidim samo greške i slabosti i sve bih ponovila, kad bi to bilo moguće. Neke sam filmove ponijela ali samo zato jer su mi trebali, a ne zato da sjedim kod kuće, gledam sebe i divim se. Ne volim gledati svoje stare filmove, čak ni one koje volim. Suočenje sa samim sobom iz nekog drugog vremena je uvijek za mene bolno i zapravo neproduktivno. To je opet to pitanje kontinuiteta koje je za mene, rekla bih, jedna od glavnih mojih tema. Nekako se čini da je upravo diskontinuitet ono što obilježava moj život. Upravo zato vjerojatno postoji ta stalna potreba da se kontinuitet uspostavi i da se u svim tim nepovezanim događajima u životu nađe smisao.
       Da, točno je: jedino sam knjige ponijela jer sam njih osjećala kao svoj dom i kao jedinu preostalu vezu sa svojom prošlošću, svojim jezikom, svojim bivšim životom.
      
       Šta su vaše lepe, a šta bolne uspomene sa kojima živite proteklih godina u Americi?
       - Teško je iznova počinjati, teško je praviti rezove, teško je izgubiti prijatelje i pokidati tkivo svog života. Emigracija čini da se čovjek osjeća kao da je lansiran u zrakoprazni prostor i po njemu sada besciljno pluta. A s druge strane, to je, naravno, i velika, zanimljiva avantura, isprobavanje sebe u drugom jeziku, u drugom prostoru, skupljanje iskustava koja drugima nisu dana, to je na neki način osvajanje slobode. Slobode kojoj težimo, ali koja je beskrajno teška i naporna.
      
       Da li ste, ikada, kao devojka, kao glumica, priželjkivali da živite u L.A. ispod natpisa Holivud? Osim bizarnosti, ima li za vas još nečeg u toj činjenici da danas živite tamo gde obitavaju holivudske zvezde?
       - Ne. Nisam. Više od natpisa “Holivud” mene usrećuje divlji kanjon ispod tih slavnih bijelih metalnih slova, kanjon prepun kojota, srna i prepelica, i trava pod mojim bosim nogama svako jutro. Nisam postala glumica da bih bila “bogata i slavna”, dapače, tzv. slava me uvijek smetala i nisam se s njom nikad, da tako kažem, srodila, niti zapravo na nju pristala.
      
       Šta je za vas Holivud kao filmska industrija? Koliko, posle “Babilona 5” razmišljate o mogućnosti da snimite neku ulogu koja bi vam zaista značila, koliko je to realno moguće u toj mašineriji?
       - Pametnih, dobrih, zanimljivih filmova koji pri tom imaju žene kao glavne likove je, kao što svi znamo, vrlo, vrlo malo, i tamo i ovdje. Film “Sati” je jedan od takvih, rijetkih filmova, koji se bavi unutrašnjošću, ljudskom dušom, smislom, bolom, pitanjem sreće, ljubavi, smrti. Ali uglavnom, Holivud je reciklaža provjerenih stvari, provjerenih glumaca, tema, priča. To me ne zanima ni najmanje. Holivud nikada nije bio moj izbor, on mi se desio poslom koji sam dobila. To je još jedan od bezbrojnih dokaza da nemamo ama baš nikakve kontrole nad svojim životima. Ali tko zna zašto je to i dobro.
      
       Kako izgleda vaš život poslednjih godina sa mužem, rediteljem Goranom Gajićem koji je režirao, takođe u jednom od kultnih filmova “Kako je propao rokenrol”, jednu priču? Šta vam nedostaje, čemu ste okrenuti, šta je to što vas dvoje umetnika najviše zanima u gradu najveće filmske industrije na svetu?
       - Pokušavamo se okrenuti sebi, naći sreću i mir u našem malom svijetu, što je ponekad vrlo teško, jer nam svima treba otvaranje, komunikacija, razmjena energije. Los Anđeles je grad u kojem se živi vrlo izolirano, u kojem se ljudi malo druže i malo komuniciraju međusobno. Nama nedostaje grad, prašnjave ulice po kojima hodaju ljudi, na kojima se događa život. Zato sada uživamo u Beogradu, balkanskom Njujorku.
      
       Šta je bio osnovni razlog da prihvatite ulogu u filmu Dragana Marinkovića koja nije glavna?
       - Prije svega, željela sam se riješiti političkog tereta koji mi je navaljen na leđa, željela sam olakšati cijelu stvar. Prošlih godina mi se dolazak na ove prostore, i u Beograd i Hrvatsku, činio potpuno nemogućim, previše je bilo povreda, osjećaja gađenja, bijesa, ljutnje. Sada to postaje moguće i to je pomak koji svi osjećaju, čak i nepoznati čovjek na Kalenić pijaci koji mi je doslovno rekao pre neki dan: “To da ste vi ovde, to je pomak nabolje. Sad se i meni čini da će biti bolje.” Taj osjećaj je uzajaman. Da, bit će bolje. Mora biti bolje.
       Što se tiče ovog posla, on se pojavio u pravo vrijeme i činio mi se zanimljiv. Scenarij Hajdane Beletić je svjež, neuobičajen za ove prostore. Svidjelo mi se da je ženski lik kojeg igram snažan, hrabar, to nije uobičajena dosadna, pasivna majka, nego žena koja je spremna svoj život uzeti u svoje ruke, pa i po cijenu izazivanja boli i nesreće u svojoj familiji. S rediteljem Draganom Marinkovićem sam imala nekoliko vrlo suvislih, razumnih i meni važnih telefonskih razgovora. Dobivala sam i ranije neke ponude odavde, ali se stvari ili nisu mogle uklopiti zbog termina, ili mi nije odgovarala uloga ili ja nisam bila spremna za dolazak, ili sam osjećala da postoji neka politička manipulacija. Ovdje su se stvari konačno poklopile i vrlo mi je drago zbog toga.
      
       Da li u L.A. sanjate nešto što vam nedostaje iz Zagreba? Ili iz Beograda? Ili iz Jugoslavije?
       - Da, nedostaju mi razne stvari: od gradskog života do kazališnih proba, onakvih kakve su kod nas, s mnogo vremena, bez žurbe. Nedostaju mi prijatelji, razgovori do dugo u noć, sir i vrhnje iz Zagreba, kajmak iz Beograda, nedostaje mi duša ovih prostora. Često sanjam ulice i kuće i drveće i Šestinski potočić i mamin grob na Mirogoju i tatin u Gorskom kotaru i zalazak sunca nad Botaničkom baštom gdje sam pred rat živjela... Ali to je život: niz gubitaka. Hvala bogu da imamo snove.
      
       RADMILA STANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu