NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Politicki nekorektno
Zakopajte Slavka dublje

Novinarstvo i politika su ulje i voda. Nikad zajedno, nikad partneri, nikad ortaci. Zato što atmosferu straha, tužbi, prisluškivanja, dosijea, praćenja, ucenjivanja, pretnji, kazni, ćutanja, može da razbije samo ona vrsta medija i ona vrsta javnog mnjenja koje se tek pomalja u Srbiji

      Ako otkriju ko je naredio da se ubije, onaj u Hagu moraće da pruži ubedljivo objašnjenje. Ako saznamo ko je pucao, dvadeset ljudi iz sadašnje tajne srpske policije moraće pred sudiju. Ako, pak, razmotrimo zašto je ubijen, sadašnji vlastodršci i gotovo svi novinari, zaslužuju teške bukagije, bičevanje, javnu sramotu uz bedž - “I ja sam pomogao da ubiju Slavka Ćuruviju”.
       Zbog rečenice - “ovakvo srpsko novinarstvo nije zaslužilo da zbog njega Slavko dobije grip, a ne da umre” - potpuno sam izbačen iz filma kojim je obeležena godišnjica njegovog streljanja. Ni srpski političari, ni novinari, ni urednici ne vole da ih podsećam na lekciju koju su, to vidimo danas, već zaboravili. Dželat je onog Uskrsa uradio šta je hteo samo zato što je Slavko ostavljen na cedilu od srpske opozicije i kolega, što nijednog ucveljenog sa današnjih komemoracija nije bilo kad su zatvarali njegove novine, sudili mu, opkolili ga, izolovali, prokazali, linčovali i onda streljali.
       Tada su urednici medija, u strahu za sopstveni život, oprostili Slavku “rupe” u biografiji odmah pošto je dobio rupe od olova u glavi. Danas znamo šta ga je ubilo - bavljenje novinarstvom. Ko ga je ubio - to neće da nam kažu? Da se poslužim već izgovorenim: to što on nije ovde, a mi jesmo, ne znači da je on mrtav, niti dokazuje da smo mi živi. On se odvažio, usred vreve nacionalnih fakira, proroka i vračeva, političkih bitangi i skotova rata, usred nacije “bez vlastite mere u megalomaniji i, sa druge strane, bezmerne prizemnosti do samouništenja”, među novinarima žednim tuđe hrabrosti i među ljudima koji radije prebiru po mrtvima nego po sebi, Slavko se, velim, usudio da kaže kako napadi na medije okupiraju poslednje tvrđave građanskog otpora, zatiru poslednje tragove pismenosti, uništavaju spontanost i svaku inteligenciju dovoljno neopreznu da sebe otkrije. Da li vas to podseća da je makartizam vrsta fašizma a da je Biro za medije mutant makartizma?
      
       Na groblju gde počiva Slavko i malo južnije Pantić, kao vrsta postmiloševićevskog “Ćuruvije”, još ima mesta za sve koji veruju da su vremena sadizma, zaključavanja kapija Srbije iznutra, svireposti vlasti, i upotrebna vrednost eskadrona smrti zauvek prošla. Zašto bi novinari bili zaštićeniji od prosečnog građanina? Ali, zašto bi mediji bili ugroženiji od običnog građanina? Kad se to dešava - nesigurnost, nasilje, nepravda, korupcija i mafija, neizbežno su konstitutivni elementi sistema.
       Tačno je da svakom srpskom režimu, kao vaspitna mera vlasti, treba mrtvi Slavko. Njegov spomenik predstavlja zvonik ere slobizma. Pantićev grob obeležava vreme dosizma. Čekamo sledećeg. Ne može da bude da ga ne bude. Politika kojoj je svejedno šta građani o njoj misle, pod uslovom da mediji to ne objavljuju, ne želi ozbiljno novinarstvo u Srbiji, zemlji napravljenoj od dronjaka, parola, spotova, bilborda, obećanja i provizije. Zato su brifinzi u vladi predstavljali najviši domet grupne inteligencije maslačka zvanog DOS. Taj hor biljaka letača. Zbog njih ovde život nema za šta da se primi.
      
       Kad srpsko novinarstvo tone u tabloidizaciju, voajerizam, spektakl površnosti i neznanja, dobrovoljnog potčinjavanja svakom obliku političke moći, kad se svaka od brojnih drama našeg života prećutkuje, kondenzuje, uprošćava ili pretvara u pučki spektakl, svi srpski novinari dobrovoljno se svrstavaju u tri kolone. Prvu čine dezerteri iz profesije. Svejedno jesu li ambasadori ili samo na smrt preplašeni nepismeni vlasnici mozga kojem je istekla garancija. Druga, najbrojnija kolona, sačinjena je od novinara koji čeznu da budu kućni ljubimci političara. Treći vide šizofreni sistem Srbije, razumeju mehanizam pomoću kojeg tradicionalni mit o patriotama i izdajnicima danas mutira u sukob reformista i konzervativaca. Ponekad o tome pišu.
       Novinarstvo i politika su ulje i voda. Nikad zajedno, nikad partneri, nikad ortaci. Zato što atmosferu straha, tužbi, prisluškivanja, dosijea, praćenja, ucenjivanja, pretnji, kazni, ćutanja, može da razbije samo ona vrsta medija i ona vrsta javnog mnjenja koje se tek pomalja u Srbiji. Sve to, zahvaljujući brutalnoj vlasti i manipulacijama medijima, što je rodilo gnev, onda otpor a na kraju sukob. Mediji, jedan za drugim, neće više da budu “manufaktura saglasnosti”; novinari, bez obzira na to što nisu pismeniji od svojih čitalaca, ne podnose mirno optužbe da su zanatlije uz čije posredovanje Srbi veruju u ono što znaju da nije istina.
       Kad se mediji, uklešteni između politike, bogatih sponzora, interesa vlasnika i pretnji mafije, oslobađaju jedan za drugim, onda to, unutar Srbije, danas predstavlja ne baš svetlo, ali neku vrstu svica. Nepristojna politika fabrikuje nepristojne medije; žuta politika umnožava žute novine; lažljivi političari razmnožavaju lažljive novinare; tupava ozbiljnost političara generiše tupavu ozbiljnost novinara; kad slabovidi vode, maloumni slede. Ili obrnuto. Šta je tu nejasno?
      
       ALEKSANDAR TIJANIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu