NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Glava u pesku

Ova država, njeni političari, pravosuđe, vojska, komisije za istine... propustili su da sude za zločine na “Ovčari” i da veliki deo tereta skinu sa leđa trojice oficira - Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića

      Nikola Petković, vrhovni vojni tužilac, liči na prosečnog građanina Srbije kada se u svom “ovalnom kabinetu” pretvori u rezigniranu nemoć i procedi kroz stisnute usne: “Ako neko nit luk jeo, nit luk mirisao, onda je to Miroslav Radić. A i njega će u Hagu osuditi.” Tri pukovničke zvezdice ponoviće ove rečenice tri puta, hraneći svoju bespomoćnost pogledom u sagovornika preko naočara, pogledom koji kaže: “Zar ne vidite o kakvoj je vapijućoj nepravdi reč?”
       NIN-ov novinar razgovara sa pukovnikom nekoliko dana pošto je u Hrvatskoj počela nova epizoda “Gotovina” u seriji “U boj, u boj, za narod svoj” u kojoj su jedan novinar, jedne novine i predsednik države Stjepan Mesić započeli igru sa Haškim tužilaštvom. Od Tribunala se traži da se preispita optužnica protiv generala Ante Gotovine osumnjičenog za planirano proterivanje Srba iz Krajine za vreme “Oluje” 1995. godine.
       Predsednici one SR Jugoslavije Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica mogli su da započnu istu takvu igru sa Hagom a povodom optužnice kojom se trojici oficira Jugoslovenske narodne armije - Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću - stavlja na dušu da su krivi za likvidaciju više od dve stotine Hrvata na farmi “Ovčara” 21. novembra 1991. godine u vreme kada zvanično Jugoslavija nije bila u ratu nego zvanično u stanju neposredne ratne opasnosti. Mogli su, ali nisu: Milošević je bio bahati ignorant, Koštunica - ako je bio obavešten, bio je poslovično spor. Jednako tako ponašali su se i ostali političari, vrhovi vojske i policije, razne komisije za istine, nevladine organizacije, pravosuđe...Svima njima je bilo neuporedivo lakše da kukaju nad nepravdom, da proklinju “svet koji mrzi Srbe”, da dokazuju da je Haški tribunal najpolitičkiji u istoriji čovečanstva... nego da urade mali korak za svet a veliki za svoju državu i svoj narod - započnu suđenje za zločin u “Ovčari” pred redovnim sudom u svojoj državi pred očima svog naroda.
       Suđenje u Vojnom sudu u Beogradu 1997. godine protiv NN (nepoznatih) lica, a na kome se kao svedok pojavila vukovarska trojka, svakako nije bilo takvo suđenje. Povod za taj proces bila je optužnica Haškog tribunala iz novembra 1995. godine, kojom se za zločin u “Ovčari” terete oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić. “Ta optužnica, verujte, ne izgleda kao optužnica već je pravi pravcati politički pamflet”, kune se pukovnik Petković. “Haške optužnice liče na naše zahteve za istragu”, objašnjava Rade Terzić, bivši beogradski javni tužilac. “Toj optužnici je kasnije samo pridodato ime Slavka Dokmanovića, koji je u Hag deportovan pošto je uhapšen na prevaru u kojoj je učestvovao Žak Klajn”, kaže Miroslav Vasić, advokat iz beogradske kancelarije “Fila” koji u Hagu branu Milu Mrkšića.
       Od izgleda i sadržaja haške optužnice vukovarske trojke važnija je činjenica da su u procesu Dokmanoviću, 1997. godine, neki svedoci sasvim jasno izgovorili imena ljudi koji su obavili likvidaciju na “Ovčari”. Ako se i nije htelo verovati svedocima, inače vukovarskim komšijama egzekutora, onda je neko iz jugoslovenske ambasade u Hagu ko prati suđenje u Tribunalu, mogao kome treba da dostavi ta imena i da onda država Jugoslavija proveri tu priču.
       Imala je Jugoslavija velikog interesa da to uradi. Zločin u Ovčari sasvim je prekrio činjenicu da je na vukovarskom ratištu zarobljeno oko sedam hiljada Hrvata, da su ostali živi, da su ostale žive i “ustaše iz Mitnice” koji su se predali u uniformama i sa oružjem i koji su boravili jednu noć na “Ovčari”, kao što su tu prespavali i civili koji su potom preko Šida i Bosne poslati u Hrvatsku. Među tim zarobljenicima, koji su kasnije razmenjeni po principu svi Hrvati za sve Srbe ( takozvana Panićeva trampa), nalazio se i jedan što je streljanje na “Ovčari” izbegao bekstvom iz kamiona kojima su voženi na farmu, ali, kako kaže Petković, i “dvoje-troje Hrvata koji su sigurno zaslužili smrtnu kaznu”.
       Imala je i Vojska Jugoslavije interesa da pokaže da nema neposredne veze sa likvidacijom zarobljenika. Tačno je, njeni ljudi jesu u bolnici u Vukovaru novembra 1991. zatekli mnoge ljude koji su uniforme zamenili civilnim odelom. Tačno je, njeni oficiri bezbednosti su proveravali te koji su se preko noći presvukli. I onda je Vojska mogla da dokazuje da je te presvučene predala lokalnim vlastima onog što se zvalo SAO istočna Slavonija ili tako nekako. Mogla je i možda je zbog toga i pokrenula postupak protiv NN lica (“Drugačije po našim zakonima nije bilo moguće, nismo mogli da započnemo proces protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića”, kaže Petković.) da bi pokazala istinu o zločinu na “Ovčari”.
       Mogla je, ali nije pokazala istinu o “Ovčari”. Izgleda da je njen cilj bio drugačiji. Trebalo je imati pravni osnov da se Tribunalu saopšti da Mrkšić, Šljivančanin i Radić, optuženi za “krivična dela teške povrede Ženevske konvencije IV od 12. avgusta 1949. godine, kršenje ratnih zakona i običaja i zločina protiv čovečnosti” - neće moći da deportuju u pritvor u Ševeningenu.
       Proces pred Vojnim sudom u Beogradu završava se upravo tako, rešenjem u kome piše: “Odbija se zahtev Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sa sedištem u Hagu, za izdavanje Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića...” U obrazloženju Sud prvo utvrđuje da Hag uz optužnicu i nalog za hapšenje nije dostavio dokaze o učinjenom krivičnom delu. Potom Sud piše da je utvrdio da su optuženi državljani SR Jugoslavije, da je članom 17. stav 3. Ustava SR Jugoslavije propisano da jugoslovenski državljanin ne može biti izručen drugoj državi... To rešenje onda potvrđuje i Vrhovni vojni sud 12. decembra 1997. godine.
       Dakle, dva vojna suda nisu utvrđivala da li su Mrkšić, Šljivančanin i Radić - koji su se kao svedoci pojavili pred Vojnim sudom u Beogradu - krivi za zločin u “Ovčari”, nego da li su državljani Jugoslavije! Trojica oficira pojavila su se pred sudom. Šljivančanin je u intervjuu NIN-u ( broj 2621, 22. mart 2001) rekao da je svedočio dva sata, pukovnik Petković kaže: “Šljiva je svedočio četiri sata. Ceo proces su pratili ljudi iz Haškog tribunala. Mogli su da postavljaju pitanja trojici oficira čije su izručenje tražili. Njihov je problem što ništa nisu pitali.”
       U procesu pred Vojnim sudom u Beogradu prodefilovali su mnogi svedoci. Pominjana su imena onih koji su učestvovali u zločinu na “Ovčari”. Moguće je i da je jedan od svedoka bio učesnik u likvidaciji zarobljenih Hrvata.
       Advokat Vasić misli da po našim zakonima stvarno nije bilo moguće suditi vukovarskoj trojci po komandnoj odgovornosti, ali da bi bilo dobro da je 1998. pred nadležnim sudom presuđeno “teritorijalcima i dobrovoljcima koji su učestvovali u zločinu”. “Država bi pokazala da poštuje sopstvene zakone, pokazala bi prave činjenice i rasteretila optužene oficire, dokazala da nije bilo planiranog etničkog čišćenja ( na ‘Ovčari’ su komšije ubijale komšije posle okončanja borbi), vratila lopticu Hagu, pokazujući uz to da ozbiljno sarađuje sa njim”, kaže Vasić.
       Zašto niste pokrenuli postupak protiv onih koji su na sudu pominjani kao mogući izvršioci zločina? - pitanje je za pukovnika Petkovića koji je bio tužilac u tom procesu protiv NN izvršilaca.
       - Oni su bili civili, nismo nadležni za njih. A to su oni ljudi o kojima sada govori ministar policije Srbije Dušan Mihajlović da su uhapšeni u akciji “Sablja”, odgovara Petković.
       Zašto niste nadležnim prosledili vaše spise i njih podstakli da rasvetle zločin?
       - Učinili smo to: 14. marta 2002. godine poslali smo okružnom tužiocu u Beogradu ceo sudski spis. (I te 2002. godine 31. marta bio je datum do kada je Jugoslavija trebalo da se kandiduje za pomoć SAD pre svega saradnjom sa Hagom, baš kao i 2001. godine, baš kao i do 31. juna ove godine, primedba NIN-a.)
       Zašto tek 2002. godine?
       - Pa, bio je rat, bilo je mnogo posla, nas je jako malo.
       Rade Terzić, tadašnji beogradski javni tužilac: “Dobili smo čudan dopis, u njemu se ne kaže da li ima osnova da se vodi postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića, samo se konstatuje da više nisu vojna lica, da više nisu u nadležnosti vojnih sudova.”
       U beogradskom tužilaštvu su proučili spise iz Vojnog suda, koje ima i Haški tribunal, i prosledili ih policiji Srbije sa zahtevom da se ispitaju lica koja se u spisima navode kao mogući zločinci sa Ovčare.
       “Mislim da je policija locirala te ljude, žive u Vojvodini, ali do 20. marta ove godine dokle sam bio javni tužilac, nikakav zvanični izveštaj nisam dobio”, kaže Terzić.
       Onda je sevnula “Sablja” i ministar Mihajlović je rekao da znaju ko je počinio zločin na farmi “Ovčara”. Saopštio je to i pozvao Šljivančanina da dobrovoljno ode u Hag (tamo su već Mrkšić i Radić). Znao je i Mihajlović da se primiče rok za ispunjenje uslova za američku pomoć.
       I ...pred sudom u Novom Sadu pokrenut je postupak protiv ljudi osumnjičenih za zločin na farmi “Ovčara”, 13 godina pošto je zločin izvršen. To nisu ni Mrkšić, ni Šljivančanin ni Radić.
       Taj proces mogao je da počne i 1997. godine. Ali, kako bi se onda političari busali u patriotska prsa, kako bi Haški tribunal koristili kao najjače oružje za unutrašnjopolitičke obračune, o čemu bi penili pripovedači o pomirenjima i katarzama?
       Sada će Mrkšić, Šljivančanin i Radić u Hagu dokazivati, pod jedan, da nisu imali neposrednog učešća u zločinu na “Ovčari”, pod dva, da ih ne kači ni komandna odgovornost. Možda su i tužioci Tribunala svesni da nema neposrednog učešća vukovarske trojke u likvidaciji na “Ovčari”, pa su posle procesa Dokmanoviću izmenili optužnicu protiv trojice oficira i dodali komandnu odgovornost.
       Advokat Miroslav Vasić, dok u advokatskoj kancelariji “Fila” gleda trake sa odlaskom zarobljenika od kojih će neki završiti na “Ovčari”, kaže: “Nema suda koji nije doneo oslobađajuću presudu. Kada su Srbi u pitanju, Haški tribunal takvu presudu nije doneo. Mislim da ima izgleda da u slučaju vukovarske trojke, ili bar u slučaju Miroslava Radića (inače, onaj čovek koga vidite na snimcima koje televizijske stanice emituju ovih dana, kako u Vukovaru govori u radio stanicu nije Miroslav Radić), Haški tribunal takvu odluku konačno donese.”
      
       DRAGAN BUJOŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu