NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

I dikcija i stav

Impresionirana sam činjenicom da se čitanje vesti smatra početnom stepenicom u radu na televiziji. U moje vreme se za početak smatralo čitanje odjave programa a i do toga je trebalo doći

      Odluka TV B92 da spikerka njihovih redizajniranih vesti bude Maja Žeželj pokazala je da je ona televizijsko lice za koje se publika vezuje. Prvi put je spiker kod nas imao takvu marketinšku kampanju. I Žeželjeva veruje da spiker nije samo neko ko ozbiljnim glasom i savršenom dikcijom čita ono što su drugi napisali. Nekad naširoko komentarisana rečenica Stake Novović po kojoj je posao spikera da vodi računa o dikciji a ne o tome koliko su tačne vesti koje čita pokazala je da je kod nas još uvek prisutno shvatanje, u svetu odavno napušteno. Pored reči spiker Britanci još od 1925. godine koriste i reč njuzrider (nenjsrider-čitač vesti). U “Medijskom rečniku” piše da je to osoba koja čita vesti ali za razliku od spikera čiji je to jedini posao, čitač vesti učestvuje u njihovom kreiranju.
      
       Šta je tačno vaš posao?
       - Deo sam redakcije, ali za razliku od novinara koji izlaze na teren i prikupljaju materijal za vesti - ja ostajem u studiju. Isto kao i novinari i ja sam upućena u dnevne događaje a moj posao je da ono što su oni saznali prezentujem gledaocima. Kao i klasični spikeri i ja to moram da učinim na jezički korektan način, ali za razliku od njih ja moram da budem upućena u ono što saopštavam tako da gledaoci imaju poverenja u mene i veruju da je ono što im prenosim tačno.
      
       To bi bilo u skladu sa Bi-Bi-Sijevim stavom po kome informacija plus prezentacija čine komunikaciju sa gledaocima?
       - Da.
      
       Ipak, dikcija je i dalje bitna?
       - Naravno.
      
       Vi ste rođena Beograđanka. Kako ste izbegli da vaš govor nema beogradski akcenat?
       - Postoji više beogradskih akcenata a ne samo ono ačenje na koje svi prvo pomisle. Imam beogradski akcenat, ali iza mene je i osam godina rada sa Borom Kojićem, lektorom Radio Beograda.
      
       Dugo ste se pripremali za ovaj posao?
       - Oduvek sam želela to da radim. Kao dete sam, dok bih bila u kupatilu, čitala naglas uputstvo za upotrebu deterdženta i nisam izlazila sve dok ga ne bih pročitala pet puta zaredom bez greške.
      
       Kako ste se dalje školovali?
       - Išla sam u dečiju dramsku grupu Mike Aleksića i tu sam dobijala nagrade za recitovanje. Ja sam čedo usmerenog obrazovanja i kada sam htela da se upišem na smer spiker-voditelj programa kazali su mi da je to nemoguće jer nemam sve petice. Ipak, upisana sam na preporuku Mike Aleksića. Kada sam videla kako ta škola izgleda, tri meseca se nisam tamo pojavljivala, vadila sam lekarska opravdanja i odlazila na časove u druge škole. Na kraju su roditelji shvatili šta radim i naterali me da idem u školu koju sam upisala.
      
       Počeli ste da radite na Trećem kanalu?
       - Da, u sportskoj redakciji, ali sam želela da čitam vesti.
      
       Da li je tačno da vam je Aleksandar Crkvenjakov, tadašnji urednik Trećeg kanala, svojevremeno rekao “nisi ti za vesti”?
       - Stalno sam mu dosađivala sa tim da želim da čitam vesti. Namesto da mi objašnjava da se ne može istovremeno raditi u sportskoj i u informativnoj redakciji, rekao mi je da nisam za vesti.
      
       Kako ste konačno stigli do toga da čitate vesti?
       - Zivkala sam TV Politiku sve dok mi jednog dana nisu rekli da dođem. Mislila sam da ću moći da se prošvercujem i istovremeno radim i tamo i na Trećem kanalu. Nažalost, Crkvenjakov me je video na “Politici”, pozvao me na razgovor i rekao mi da ne mogu sedeti na dve stolice. Bio je fer i upozorio me da na “Trećem kanalu” imam zagarantovan honorar i da nije sigurno da ću to imati na “Politici”. Kao prava buntovna omladinka, kazala sam “ne radi se sve za novac” i izašla iz njegove kancelarije.
      
       Posle TV Politike radili ste na BK Televiziji sa koje ste odlazili i na koju ste se vraćali?
       - Ta televizija je tri puta bila najbolja u zemlji i padala sa tog mesta a da to nije bila krivica onih koji su radili na njoj. Odlazila sam kada sam smatrala da ne mogu da stanem iza vesti koje saopštavam gledaocima. Pošto se prilikom odlaska nisam ni sa kim posvađala, mogla sam da se vratim kada se situacija popravila. Poslednji put sam sa BK otišla 1998. godine, u vreme kosovske krize, i otad nisam radila.
      
       Zašto ste došli na B92?
       - Zato što su me pozvali.
      
       U međuvremenu vas niko nije pitao da li želite da radite?
       - Jeste, ali to nije bilo na ozbiljan način.
      
       Na šta tačno mislite?
       - Smatram da je neozbiljno da od svoje frizerke saznam da se neko raspituje da li bih želela da radim. Ukoliko neko želi da me angažuje, mislim da je najnormalnije da me pozove i pita me da li želim da radim. Ja sam profesionalac i želim da radim sa profesionalcima.
      
       Zašto vas je angažovala B92?
       - To je kuća koja se razvija i mislim da su zaključili da im nedostaje spiker mog profila.
      
       Osamdesetih godina je kvartet spikerki TVB, koji su činili Dušanka Kalanj, Danka Nikolić, Staka Novović i Ljiljana Marković, davao ton srpskom jeziku i profesori u školama savetovali su đake da ih slušaju i uče od njih. Zašto danas nemamo takve spikerske autoritete?
       - Zato što je profesija devalvirana. Često preko ANEM-a obilazim televizijske stanice u Srbiji i pomažem u izboru novih saradnika. Kada ih na audiciji pitam šta bi želeli da rade na televiziji, odgovaraju da bi za početak želeli da čitaju vesti, potom da budu urednici i da na kraju imaju autorsku emisiju. Pored toga što bih volela da znam šta je to autorska emisija, impresionirana sam činjenicom da se čitanje vesti smatra početnom stepenicom u radu na televiziji. U moje vreme se za početak smatralo čitanje odjave programa a i do toga je trebalo doći. Da se razumemo, nisu ti mladi ljudi krivi zbog toga što imaju ovakav stav, oni samo gledaju televiziju i vide šta se na njoj dešava.
      
       U komunizmu su spikerke mogle da stare pred kamerama. Nikome ne bi palo na pamet da kaže Dušanki Kalanj da više ne može da radi jer je ostarila.
       - Nije problem u tome što se traže mladi ljudi već što se sa njima ne radi. I ja sam počela da čitam vesti kao vrlo mlada, imala sam 24 godine, ali meni i mojim tadašnjim kolegama gledaoci su verovali. Nisam obožavalac lika i dela Aleksandra Tijanića, ali činjenica je da je on postavio nove parametre na našoj televiziji. On je prvi doveo mlade pred kamere i sa nama mnogo radio, a to su gledaoci osećali i verovali nam, ne toliko zbog nas samih, već zato što je iza nas stajao profesionalac. Današnji urednici smatraju da je dovoljno pred kamere dovesti mlado lice i pustiti ga da se samo snalazi.
      
       Svojevremeno ste rekli da se na našoj televiziji sve razvija samo su vesti ostale iste. Da li to i dalje mislite?
       - Promena ima, ali su prespore. Problem je u tome što se i promene kod nas izvode po osećaju, iako su u svetu odavno napisane teorije o tome kako se to radi i mi samo treba da ih primenimo. Ono na šta sam se najviše žalila, a to je da se kod nas vesti i dalje ne pišu na televizijskom jeziku, nije se promenilo.
      
       Šta je to televizijski jezik?
       - Vi zasigurno nećete zapisati svaku reč ovog razgovora već ćete ga uobličiti u skladu sa načinom na koji se to radi u štampi. Ista stvar bi trebalo da se radi i sa vestima koje se saopštavaju na televiziji.
      
       U čemu je specifičnost televizijskog jezika?
       - On mora da bude kratak i jasan. U novinskom članku čitalac može da se, ukoliko mu neka rečenica nije jasna, vrati na nju i ponovo je pročita. Na televiziji nije tako. Ukoliko gledalac dok me sluša počne da se pita šta sam rekla, on neće moći da prati šta ja dalje govorim, što znači da sam ga izgubila, tako da je bespredmetno i to šta ja dalje govorim i to što on sedi ispred televizora. Kod nas se i dalje televizijske vesti pišu u dugačkim rečenicama, koje ja pokušavam da odvojim udahom ali to nije to, gledalac mora biti uhvaćen i njegova pažnja se mora zadržati do kraja emisije.
      
       Kažete da gledalac mora biti uhvaćen. Da li vi kao spiker možete da manipulišete gledaocima?
       - To pre svega zavisi od gledaoca. Proteklih godina smo mogli da vidimo spikere koji su nas ubeđivali da smo nebeski narod. Neki gledaoci su u to poverovali a neki nisu.
      
       Voditelji razgovaraju, a spikeri govore u kameru. Spikerka Bi-Bi-Sija Su Mekgregor je kazala da je u programu često zamišljala da govori svojoj sestri ili prijatelju. Da li i vi koristite taj trik?
       - Naravno. To je osnovna stvar. Uvek se nekome obraćam. U zavisnosti od toga o čemu je reč i ko mi je ciljna grupa, zamišljam različite ljude. Problem je u tome što nije dovoljno zamisliti samo ličnost već i ambijent u kome me neko sluša, jer se tek tada dobija potpuna izražajnost. Ponekad mi to pođe za rukom, ponekad ne.
      
       Ljiljana Marković, koja je delovala tako staloženo pred kamerama, kazala je da joj se čini da bi, ukoliko bi je neko dok čita vesti uboo iglom, šiknula krv koliko je napeta.
       - Bila je u pravu. Ta crvena lampica koja označava da si u programu je čudo. Vesti idu uživo i tu nemate pravo na grešku. Vozim snoubord ali mi on nikada nije digao adrenalin kao ta lampica. To je svojevrsna droga i ja razumem one koji kažu da imaju problem kada prestanu da se slikaju. I ja sam se teško “skinula”. Kada je trebalo da se prvi put pojavim u vestima B92 svi su mi govorili kako će to za mene biti lako jer sam već 12 godina u poslu, a ja sam se te večeri plašila da će gledaoci preko “bubice” čuti kako mi srce lupa.
      
       VLADAN STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu