NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U nadimak te ljubim

Zaštitna svojstva nadimaka očito “rade” i bolje od belog luka. A ni vampiri nisu kao što su nekad bili

      Ljuba Labud, Iglica, Ajko Crnogorac, Bulja, Peške Bokser, Ćopavko, Đoka Ćelavi, Maki Kafa, Mića Lujka, Deja Svinja i Šintar - Mihajlovićeva inspiracija za “Kad su cvetale tikve” ili nastavak serijala “Sivog doma”? Na šta vas asocira Cobi Grobar, Poštar, Vasa Bokser, Mutavac, Šumski, Kobac ili Gegac? A da li biste za zeta voleli nekoga ko se odaziva na Majmun, Toma Kiselina, Šok, Ruža Seljak, Čvrga, Crevce, Guta Brijač ili Štrok?
       Šta kažete na Kazanova i Đovani? Deluje, onako, kao latinski švaleri, mada se to vašoj ćerkici nikako ne bi dopalo. Možda su vam ipak poznatiji Pacov, Budala, Šiptar, Čume, Legija, Bagzi, Zmija ili Mutavi. Kako zaboraviti ta metaforična imena sa poternica koja i ovih dana ne skidamo sa jezika: “Da l’ je Čeda bio kod Šiptara, da l’ je Banđur bio na platnom spisku Šiptara”, “Ko je video Čedu da se srdačno ljubi sa Šiptarom” itd. Ni gore pomenuti “likovi” nisu proizvod maštovite umetničke ekspresivnosti. Svi, do jednoga, preuzeti su iz tzv. Bele knjige kriminala koja obrađuje kriminalno podzemlje u Srbiji i detaljno opisuje “aktivnosti” domaćih kriminalaca (NIN, 2726, 2727, 2728, 2729). To vam je kao đački spomenar na “njihov” način: kako se zoveš, čime se baviš (čuj baviš), koga si ubio, šta si ukrao, deset ili sto kila heroina, da l’ imaš striptiz bar, je l’ ti tata bio kriminalac, gde imaš privatni zatvor, itd. I nadimak je obavezan. Toliko obavezan da zaslužuje priču, kako iz perspektive “tih” ljudi, tako i “ovih” čiji spomenar ipak čuva odgovore na pitanja - koji ti je omiljeni film, da li je Marija iz osmog tri imala najbolje grudi u školi i šta misliš o nastavnici biologije.
       Nadimak je nametnuti dodatak imenu i prezimenu. Ne bira se, ne radi po porudžbini i ne kupuje, a još manje odbija. Ne vredi cvrkutanje: “Ja sam Leposava Minić, zvana Lepa”, kad te ceo svet zove Trtulja. To kad ti prišiju, ni onaj odozgo ne pomaže. Čak i njemu ideš sa tim poganim belegom, jer zlurada čaršija nema obzira ni kad te zemlja zatrpa. Pa taman se ti u anđela pretvorio. Neke nadživi na nadgrobnom epitafu, pa i na počasnoj mermer-ploči. Kažu da u Smederevu, na spomeniku palim ratnicima iz 1914 - 1918 na glavnom trgu, stoji ime sa nadimkom Pomrčina.
       Nadimak se još zove i nadjev ili nađev (Crna Gora), nadijev (BiH), ređe nadim, špicnamet u Vojvodini, poruganija u Banatu, prekor u istočnoj Srbiji. Ko “kumuje”, on je nadevač, a ko vam posle džigericu vadi dozivajući vas pred narodom: “Pa gde si ti, Buljo, kućo stara!”, taj je zadevač. Zadevač se ruga, zakačinje vas i zadirkuje. Vi njemu možete da razbijete nos, ali onda mogu da vam nakače još neku imensku bedu na vrat.
       Pretpostavlja se da nadimak ima svoje mesto još u paganskim vremenima. Tada je on imao jak magijski motiv: zaštita novorođenčadi i dece od demona, mračnih sila i bolesti. Pravo ime se skrivalo, naročito od veštica, da ne bi naškodile detetu. A pred malim musavim Bureljom, Grdonjom, Zlobom, Mrkšom i Kedom, verovalo se, svaki nečastivi savija rep i tragom nestaje. “Čak je u nadimke upletana i konfesionalna obojenost pa su zaštitni nadimci uzimani i iz islamskog imenoslova: Aljo, Ibro, Murat, Ramo, Šaban i sl.”, kaže Mihailo Šćepanović, onomastičar i asistent na predmetu Dijalektologija srpskog jezika sa akcentologijom.
       Kako dobijate nadimak? Nakaleme ga u detinjstvu, školi, na fakultetu, u kafani, radnom kolektivu, u partiji ili krevetu. A prima se kao da je iz velikodrenovačkog šljivika. Kad prođeš kroz taj socijalni skener, verovatno jedini besplatni u Srbiji na koji se ne čeka nekoliko meseci dok ne razviješ sve svoje hipohondorske potencijale, gotovo kod svakog se registruje neka fizička ili karakterna osobina dovoljno upečatljiva da se pretoči u nadimak. Okite vas iz zlobe, podsmeha, osvete ili mržnje. I često vas baš to “drugo ime” za vjeki vjekova strpa u moralni karantin. Ti Krele, Muto, Prdonjo, Konju i Glavudžo, da ćutite jer ste krelci, konji, mutavi, glavati i prdeli ste na času, a ostalima za primer šta ih čeka ako ne budu dobri. I džaba što niste prdnuli vi, nego Milanče iz prethodne klupe.
       “Za utehu ostaju oni nežni, tepavi i mazni, koje nam mama ili baba nadenu u detinjstvu: Zvončica, Sreća, Maza, Šuća itd. Ili porodični, koji se prenose sa kolena na koleno. Običaj je u nekim krajevima da se samo tako dozivaju, pa često i zaborave pravo ime. I vi ste tako Žvrkovi, Pelcerovi, Klicini, Mrvini, Čučukovi ili Belonogićevi unuci. I žene, npr. u dinarskim krajevima, kada dođu u mladoženjinu kuću, naslede muževljev nadimak: Vrabac - žena Vrapcuša, Migovac - Migovka, Buva - Buvinica, Zekan - Zekanovka.” (Velibor Lazarević, Srpski imenoslov, Book Marso, 2001).
       Nadimak sažima neku zgodu i nezgodu, vaš izgled, ponašanje, govornu manu ili poštapalicu. To je vaš suma sumarum. Odaje za koga navijate (Ciganin) i kome ste se “carstvu” privoleli (Đedo i Đikan - četnici, Ujo - ustaša, Šumljaci, Šumari - partizani). On je vaš aforizam, karikatura, u jednoj ili dve reči. To je besplatno remek-delo vašeg “Koraksa”, a “koraksijanci” se međusobno teše da uvek ima grđeg nadimka od sopstvenog. Neko ne želi celog života da se pomiri s etiketom, a ljudima je to kao šećer stavljen na ulicu. Što žešće reagujete, to se oni nemilosrdnije naslađuju: “Debeli, Debeli, Debeli...”. Drugi se pak sažive, i još se ponose. Stojadin Popović Cuka (“Nadimci”, Vranje, 2000) beleži primere iz Vranja gde su firme dobile imena po nadimku gazde: vulkanizerska radnja “Kostolomac”, kafana “Čave”, “Gari” je muški frizer, “Ciza” pogrebne usluge, a “Manga” robna kuća. Doduše, važi i obrnuto, da po radnji dobijete nadimak: Miki postao As, Zoran - Dunja, Dragan - Moka, Dule - Devetka a Miša - Florida.
       Isti autor govori o dužini nadimaka u Vranju: “Najkraći su Uć i Tc. Dragan Tc je nadimak poneo iz školskih dana kada ga je na času fiskulture neka učenica dodirnula, a on se pohvalio drugovima: “Lele, t’ cna me sas sisku”.
       Nadimak može biti najneverovatnija složenica, tako vrcava, duhovita i zanimljiva da posle nje ne biste bili iznenađeni da krave možda ipak lete, pile ima sise, a mesec plače. Velimir Mihajlović (“Ime po zapovesti, Nolit, Beograd, 1992) govori o nadimcima još iz srednjeg veka. Zamislite čoveka sa nadimkom: Buljimečka, Vržimače, Deribaba, Jebisestra, Obrniđibanica, Prdimače ili Serikučka. Tako je Jebiciganka naziv za neprobirljivog muškarca - ženskaroša, Lajkučka je čovek sklon ogovaranju, Lizguz - osoba bez karaktera, sklona sve da poliže, Pecijaja voli kajganu, Dunivetre je nesiguran čovek a Pustibara ima slabu bešiku - upišanko.
       Duhovitost i maštovitost “kumova” se podrazumeva. Ali i dobre metafore i paradoks. Vratimo se na naše junake sa početka priče. Podsećanja radi, u Surčinskoj grupi, kao stalni član (?!) vodi se i Milan Narandžić zvani Limun. S obzirom da autor dotičnog (na sreću) ne poznaje, ostatak analize je, priznajem, neprofesionalno nagađanje. Možda je svetle puti, a limun je asocijacija na pomorandžu koja je u osnovi prezimena. S tim što Milan nije sladak kao pomorandža, nego je kiseo kao limun.
       Određene grupe i zanimanja nose mnoge nadimke zbog stila života pogodnog za “peckanje”: ribari, zidari, nadničari, kamenoresci, vodeničari, pa i bekrije. Ipak, zbog trenutne “top one” državne misterije “Ko je pio kafu sa Šiptarom” bavićemo se malo više nadimcima kriminalaca.
       “Za policiju su vrlo bitni nadimci. I nema kriminalnog dosijea u kome se pored imena i prezimena ne dodaje i nadimak. Isto se dešava i u zatvoru. Jer vi iz tih potkulturnih grupa dobijate ponekad informaciju da je Miki uradio nešto. I ništa više. Način komuniciranja u njihovom žargonu jeste Miki, Pacov, Jare. I kad operativac čuje to od nekoga, a pri tom ne prati nadimke, neće moći da dođe do prave osobe, izvršioca krivičnog dela”, ističe Zlatko Nikolić, kriminolog i penolog iz Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja. Iz analize “Bele knjige” ne promiče da neki imaju malo “lepše”, a neki malo ružnije nadimke. Čime se neko kvalifikuje da bude Stakleni, Britva ili Zmija, a neko Glavudžan ili Tuta? Nikolić podvlači da nadimci stečeni u pubertetu najčešće ostaju i da nadimak niko ne bira, pa ni vođe, mada se njima izbegava davanje pogrdnih nadimaka, osim ako on sam ne želi da ga zadrži jer je po njemu poznat. “Ako ćemo o ovoj Budali, vidite da i nije budala, jer nije uhvaćen. Ali je verovatno bio budala za nešto drugo, pa su ga zato tako okarakterisali. Čak i ako se protivio što ga tako zovu, on se kasnije navikao na to. Ako ga je šef zvao Budala, nije imao šta da se buni”, kaže Nikolić. Nadimak je kriminalcu hendikep, jer mu “spoljašnja sredina” baš zbog tako nakaradnog “prilepka” uskraćuje niz društvenih uloga. Ko će zaposliti Britvu, Kamu ili Zmiju? “Nadimci su već stečeni u periodu kad su počeli da štrče u svojoj sredini pa je za njih prijatniji deo sveta bila ta kriminalna grupa. Tamo ne traže ovu ili onu školu, koje su ti radne navike, ko ti je kum ili veza. Tamo si ono što jesi. Za delinkvente i kriminalce najgostoljubivija je njihova sredina”, objašnjava Nikolić.
       Ironija je da su se posle ubistva premijera Zorana Đinđića u igri našli baš nadimci kao što su Pacov, Budala ili Zmija. Javnost je na to reagovala očekivano - laički poistovećujući te ljude sa bićima čija imena nose. A kad se tome dodaju i slike u novinama, ocene “rođeni kriminalci” i “pljunuti pacov” nisu mogle izostati. Zlatko Nikolić kategorički odbija ideju “stapanja” nadimka i ličnosti, jer “ta teorija sadrži sve ono što mali Perica misli da je kriminalac”. “Kad biste vi novinari opisivali nekoga ko se zove Jumba? Upotreba nadimka je linija manjeg otpora: što da pamtim ime, znam ko je. A zar nije nekulturno i nepošteno redukovati nekoga za ime i prezime, zato što znaš nadimak”, prokomentarisao je Nikolić navođenje samo nadimaka kriminalaca u medijima. Običan narod koji u taj “podzemni svet” silazi samo jedanput, i to onda kad mora, zapita se sigurno da li bi se neko od njih “naljutio” kad biste ga, onako komšijski, u prolazu pozdravili: “Zdravo, Dejo Svinjo”. “Svinja” će se uvrediti ako ga službeno lice tako oslovljava. Policajcu ne može ništa da kaže, jer mu to ništa ne vredi. Već vaspitač ne bi trebalo da koristi nadimke. Imao sam jednog Cigančića koji se zvao Majmun. Svi su ga zvali Majmun, i “kolege” kriminalci i stražari. Ali ga ja jedini nikad nisam tako nazvao. Kad smo se posle više godina od njegovog izlaska sreli na ulici, on me je podsetio na to. “Vi ste me uvek jedini po imenu oslovljavali i hvala vam na tome. “Da biste igrali ulogu starijeg, ne možete koristiti žargon ulice sa koje pokušavate da ga izvučete”, smatra Nikolić.
       Tako ispadne da se nismo baš pretrgli u ispunjavanju pedagoških obaveza prema društvu. A ni vrednosnih, moralnih ili bontonskih. A sve su to “naša deca” čije životinjske osobine ne može ublažiti ni paradoksalna politikantska sintagma “gospodin Čume i gospodin Legija”. Zaštitna svojstva njihovih nadimaka očito “rade” i bolje od belog luka. A ni vampiri nisu kao što su nekad bili.
      
       IVANA PETROVIĆ
      
“Precizan” kao Sajdžija

Onomastičar Mihailo Šćepanović analizirao je nadimke iz “Bele knjige srpskog kriminala” kroz sledeću podelu:
       1. Nadimci hipokorističnog postanja (nadimci od milošte: Daba< Dabić, Jezda< Jezdimirović, Trlaja< Trlajić, Jure< Jurišić)
       2. Nadimci - pejorativi (pogrdni nadimci); Tu su razne psiho-fizičke određenosti koje diktiraju nastanak imena kao što su Ćopavko, Ćelavi, Okac, Klempavi ili Crevce. Često je motiv imenovanja zanimanje i odnos prema profesiji: Džudista, Grobar, Poštar, Brijač, Sajdžija. Ovde valja napomenuti da se u “odnosu” prema “profesiji” krije podloga nastanka nadimka, pa će nadimak Sajdžija pre dobiti onaj ko krade, nego ko opravlja satove.
       3. Osobine određenih životinja su dobar uslov za razne vrste metafora: Žabac, Kobac, Ajkula, Svinja, Majmun itd.
       4. Nadimci Čoče i Crnogorac mogu funkcionisati u Leskovcu, odnosno Pančevu (Pavlović Goran Čoče je iz Leskovca, Spalević Rade Crnogorac iz Pančeva, prim. aut.) ili Šiptar u Beogradu, a Pazarac u Kraljevu (Ratković Dejan Pazarac iz Kraljeva, prim. aut.) jer samo izdvojeni od regionalne podloge dobijaju mogućnost identifikacije jedinke. Dijalekatsku informaciju krije nadimak Cobi (Stojiljković Slobodan, Leskovac, prim. aut.) jer je to hipokoristik karakterističan jedino za prizrensko-timočki dijalekat.
       5. Boravak u drugim zemljama osim što donosi nadimke Japanac, Talijan, Francuz, utiče i na preuzimanje imena iz drugih imena i kultura: Đovani, Tajson, Tamango, Fric, Bagzi i sl. Čak utiče i na pokušaj formiranja novih tvorbenih modela (Milano       6. Značenjski i motivaciono neodgonetnuti nadimci koji traže nejezičke zahvate, a često i razgovor sa nosiocem ili ljudima iz njihovog okruženja.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu