NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Laserski krajputaš

Gradska galerija na glavnom beogradskom trgu neće nositi ime Zorana Đinđića, a memorijal ubijenom premijeru kraj nje, trebalo bi da bude u jeziku savremene likovne umetnosti, a ne teatralna bronzana figura iz 19. veka

      Pre stotinu godina je na ruševinama čuvene beogradske kafane “Dardaneli” sagrađena zgrada današnjeg Narodnog muzeja. Na Trgu Republike. Onda, valjda, neće mnogo boleti ni, ionako privremeni TC Staklenac, bruka i sramota glavnog beogradskog trga, i spolja i iznutra. Posebno ako kažu da će tu biti podignuta andrićevski dugovečna, i korisna i lepa građevina. Reč je o gradskoj galeriji u čijoj bi blizini bio i spomenik Zoranu Đinđiću. Konkurs će biti raspisan u avgustu, a žiri (čiji članovi još nisu poznati) krajem septembra proglasiće pobednički projekat.
       “U javnosti se već pogrešno predstavlja da se sve radi zbog ubijenog Zorana Đinđića. Naprotiv. Gradu je očajnički potreban jedan izložbeni prostor, gradska galerija, koja bi bila veličine dve ili tri Cvijete Zuzorić”, nerado pristaje na razgovor za NIN slikar i pisac Mileta Prodanović, predsednik Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica Skupštine grada Beograda. “Možda se opet neko javi i izvređa i vas i mene”, podseća na skorašnju polemiku izazvanu svojim poslednjim intervjuom u NIN-u (Balkoni i barikade, NIN, br.2733).
       Galerija nije sporna, tvrde Beograđani koje, onako usput, NIN anketira od Studentskog trga, Vasinom i Makedonskom, do Politike. A nije ni Đinđić. “Kad u Beogradu spomenike imaju Arčibald Rajs i Franše d’Epere, zašto Đinđić da ga nema?” pita Kosta Vidaković, istoričar iz Novog Sada koji je, kako kaže malo izbegao iz State of Exit. “Nije to spomenik njemu nego podsetnik nama. I baš ako, tu na Trgu, prvo ih ubijemo pa im spomenike dižemo”, kaže Lepa Milić, profesorka u penziji. “Ali je greota što jadnog Nušića sklanjaju. Ko još spomenike premešta?”
       Spomenik Branislavu Nušiću neće biti sklonjen, kaže Mileta Prodanović, već samo premešten bliže Narodnom pozorištu, na raskršće Dositejeve i Vasine. A kad smo kod Dositeja Obradovića, njegov je spomenik premešten 1930, s platoa preko puta današnje Gradske biblioteke u Univerzitetski park na Studentskom trgu. A Terazijska česma je zbog rekonstrukcije trga 1911. bila premeštena u Topčider a ponovo vraćena na Terazije tek 1976. U Srbiji se spomenici, s vremena na vreme, kreću.
       Mileta Prodanović veruje da bi Dositejev spomenik trebalo vratiti na staro mesto, ali “to je na dugom štapu”: “Spomenik Nušiću je, opet, malo izgubljen u prostoru i trebalo bi ga jasnije vezati za Narodno pozorište, jer na kraju krajeva Nušić je bio direktor ove kuće. Vasina će biti pešačka zona, a biće napravljena pjaceta na vrhu Dositejeve ulice na koju će biti premešten spomenik Branislavu Nušiću. Nije ideja Komisije za spomenike da potceni bilo čije delo, ni onoga ko je predstavljen spomenikom ni onoga ko je taj spomenik izveo.”
       Isto je, kaže Prodanović, i sa spomenikom Dimitrija Tucovića na Slaviji. Biće raspisan konkurs za Slaviju. Reč je o spomeniku dve stotine godina srpske državnosti, odnosno dve stotine godina od Prvog srpskog ustanka. “Za buduće rešenje Trga Slavija taj je spomenik - koji je ujedno i grob Dimitrija Tucovića - tu neprimeren. Za Dimitrija Tucovića biće pronađena reprezentativna lokacija, a njegovi posmrtni ostaci biće - takođe u vrsti mauzoleja, opet reprezentativnog grobnog mesta - premešteni na Novo groblje.
       Beograd, nastavlja Prodanović, nema svoju galeriju i kad god organizuje bilo kakve programe, mora da moli na primer Muzej 25. maj, ili Cvijetu Zuzorić koja pripada ULUS-u, da ustupe gradu svoj prostor. Ta galerija na Trgu bila bi jedan multimedijalni centar, sa megastor knjižarom i muzičkim megastorom. “U sklopu svega toga, u konkursnim materijalima se predviđa izrada, ne spomenika, ja bih pre rekao memorijalnog obeležja za Zorana Đinđića. Gde će on tačno biti to je ostavljeno na volju onima koji budu učestvovali u konkursu. Verujem da će ta građevina svedočiti o našem sadašnjem trenutku, a voleo bih da taj mali memorijal ne bude nametljiv, ali da bude usklađen sa tom nekom energijom i duhom koje je Zoran Đinđić nosio sa sobom. Dakle, taj memorijal Đinđiću ja vidim kao nekakvu markaciju u prostoru, nikako kao figuru ili velelepni spomenik. U svakom slučaju galerija i mamorijal bi trebalo da budu neko integrisano rešenje”, naglašava Prodanović. Galerija neće nositi ime Zorana Đinđića, biće bez imena. A to spomen-obeležje treba da bude u jeziku savremene likovne umetnosti, koji je veoma širok. Nažalost, misao o urbanoj skulpturi je ovde vrlo zakržljala i kad se kaže memorijalno obeležje svi misle na lutku, na bronzanu figuru... “To može biti laserski zrak, u krajnjoj liniji, ukoliko umetnik misli da taj laserski zrak najbolje otelotvoruje misao i energiju Zorana Đinđića.” To rešenje kao deo velikog kompleksa koji će biti podignut u korist gradu treba da bude jasan znak ovog vremena na način na koji spomenici iz 19. veka govore o umetnosti iz 19. veka. Taj “krajputaš ili kenotaf” projektanti će napraviti sami ili će pozvati vajare u pomoć.
       Konkurs za gradsku galeriju i memorijal Zoranu Đinđiću na Trgu Republike, podrazumeva i rešenje za saobraćaj ovog dela grada: “Predlozi koji budu stigli žiriju trebalo bi da uključuju i saobraćajno rešenje Trga. To bi konačno trebalo da postane veliki trg za pešake. Saobraćaj bi, gde god je to moguće, trebalo da ide pod zemlju ili će se naći neki alternativni pravci. Na primer, pokušajte da zamislite tunel koji bi povezivao Kolarčevu ulicu od Albanije i Ulicu 29. novembra, budući Bulevar Despota Stefana Lazarevića. Izlazio bi negde u zoni Skadarlije. Samim tim se Trg otvara i postaje pešačka zona. To je veoma veliki izazov za generaciju arhitekata koja sada stvara. To je nulta lokacija u prestonici, dobra prilika da se vidi gde se nalazi naša arhitektura u ovom trenutku. To je prilika koja se jednom u životu ukazuje - dovršavanje glavnog trga glavnog grada jedne zemlje”, zaključuje Prodanović.
       Arhitekta Milorad H. Jevtić upozorava da su od Drugog svetskog rata raspisana tri konkursa (1953, 1968, 1982) baš za rešenje Trga Republike i nijedan od njih nikada nije ostvaren. “Često tako biva sa konkursima kod nas. Nušićev spomenik bi, prirodno, trebalo da bude u Nušićevoj ulici. Žalim za onim parčetom parka u toj ulici kojeg više nema, jer ga je zauzela Sonijeva prodavnica. Zato, tu nema mesta za Nušića, pa bi ga trebalo premestiti u vrh Dositejeve pod uslovom da se i Dositejeva u tom delu zatvori za saobraćaj do Braće Jugovića, kao i Vasina.”
       Ipak, arhitekta Jevtić se raduje mogućnosti izgradnje ovakvog kompleksa omeđenog ulicama 29. novembra, Francuskom i Makedonskom. “Taj budući objekat, trebalo bi da reši i pitanje onog nakaradnog objekta, rugobe najnovije divlje gradnje u nas, između bioskopa “Balkan” i Staklenca, u 29. novembra broj 3. To je najružniji objekt u centru Beograda. Ovim konkursom će ta rugoba biti ili zaklonjena ili uklonjena”, priželjkuje Jevtić.
       A one dugovečne, korisne i lepe, ostaje da čekamo.
      
       ZORA LATINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu