NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

O književnom postojanju

AUTOR: Umberto Eko
NASLOV: “Šest šetnji kroz narativnu šumu”
IZDAVAČ: “Narodna knjiga”,
Beograd 2003.

      Izgleda da urednik značajne biblioteke “Pojmovnik” Gojko Tešić zaista veoma uvažava italijanskog teoretičara i pisca Umberta Eka, pošto je ovo treća ili četvrta Ekova knjiga objavljena u “Pojmovniku”. Uostalom, s pravom. O ovoj Ekovoj knjizi, napisanoj veoma lepo, za razliku, recimo, od njegove knjige o interpretaciji književnosti, koju je objavila “Paideja”, koja se teško čita, govorim kao o filozofskoj knjizi ili ogledu iz više razloga. Najpre, osnovna tema ovog ogleda nije isključivo književno postojanje, ili njegov ontološki status, što je već filozofski problem, nego odnos između književnosti i onoga što u skladu sa izvesnim “sporazumom” - nazivamo “stvarnim svetom”. Jednostavnije rečeno, što je ilustrovano i na koricama knjige, preuzete iz originalnog izdanja, odnos “narativne” i “stvarne” šume. Pored toga, sam Eko pri kraju jednog poglavlja izjavljuje: “U redu, uživali smo kao što filozofi nekada čine.” I zaista, i ovaj kritičar je uživao, to je verovatno prava reč, u ovoj šetnji, koju mu je omogućio i odličan prevod Lazara Macure.
       Pažljiviji čitalac će zapaziti da je ovaj svoj ogled, posvećen filozofskim problemima književnosti (žanrovska granica između filozofije i književnosti je osporena u postmoderni) Eko fokusirao, da tako kažem, na Nervalovoj noveli “Silvija”, kao uzornom književnom delu, iako, naravno, govori i o Prustu, Džojsu, Dimi, Maconiju, Orsonu Velsu i nekim filmovima, kao što je “Kazablanka”, pitajući se zbog čega uživamo u ovim delima fikcije. Ekov odgovor je filozofski, pošto odgovor na ovo pitanje, u čemu se slaže, recimo, sa Ničeom (imamo umetnost da ne bismo umrli od istine, rekao je Niče) zavisi od odgovora na osnovno pitanje o ontološkom statusu književnog, odnosno, umetničkog dela, ili dela fikcije. U nastojanju, dakle, da obelodani strategiju “uzornog autora”, ili put kojim se krećemo kroz književni lavirint, preciznije rečeno, da definiše ili rekonstruiše uzornu narativnu strategiju, što je, u osnovi, nemoguć poduhvat - Eko će poći od “imaginarnog protokola” ili “književnog sporazuma” koji autor sklapa sa svojim čitaocem. Tako svoje putovanje kroz “narativnu šumu” ili literaturu Eko započinje, kao i Kalvino, kome se on divi, pitajući se o ulozi čitaoca (koga će nazvati lektorom, lupusom, ili samim đavolom) u književnom delu.
       Eko će svog čitaoca upozoravati na teškoće i opasnosti, ali i na zadovoljstva u ovom “lutanju šumom”. Evo samo nekih od, možda, važnijih uvida. Književno delo je ispunjeno temporalnim nagoveštajima u tolikoj meri da čitalac ne samo da može da zaluta, nego može i da ostane zatvoren u ovim vremenskim šumama. To je tim izvesnije što je umetničko delo (književno delo) ne samo ontološki siromašniji svet nego i parazit stvarnog sveta. Zato se on i pita o statusu književne istine. Problem je složen zato što istina i inače podrazumeva uvažavanje izvesnog protokola ili sporazuma. Na jednom mestu Eko pominje tzv. post-poststrukturalističko čitanje. Imao sam utisak sa određenom rezervom, pošto na drugom mestu optužuje postmodernu za zbrku koju je unela u metaknjiževne strategije, odnosno, igre.
       Ali, Eko ne bi bio autor “Otvorenog dela” kada ne bi našao izlaz iz “narativne šume”. Jer, kako veli Eko, “ne postoji neosporan signal umetničkog dela”, dok “narativnost predstavlja organizacioni princip celokupnog diskursa” i zato “niko ne živi u neposrednoj sadašnjosti”. Sve to znači, da nema “izlaza”, pošto je on dvosmislen.
      
       NENAD DAKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu